Milan Rezo bio je zamjenika zapovjednika policije u Pločama u vrijeme akcije „Zelena tabla-Mala Bara“, kada je osvojena prva neprijateljska vojarna u Domovinskome ratu, a u razgovoru s njim doznajemo mnoge, do sada nepoznate detalje iz toga vremena.
Rezo je u policiju došao 15. svibnja 1991.m nakon 6 godina rada u Luci Ploče. „Ideja je bila da odmah preuzmem zapovijedanje Policijskom postajom, ali sam u razgovoru sa zamjenikom ministra Slavkom Degoricijom zamolio da dotadašnji zapovjednik ostane još 6 mjeseci dok se ne upoznam s osnovnim načelima i pravilima policijske struke – što je i prihvaćeno. Potkraj listopada 1991., dotadašnji zapovjednik Ante Erak pošao je u zasluženu starosnu mirovinu, a ja sam preuzeo mjesto zapovjednika i kroz vrlo teško i izazovno vrijeme bio zapovjednik PP Ploče – sve do 12.09.1996.g. kada prelazim raditi u sjedište Policijsku upravu Dubrovačko-neretvanske u Dubrovnik, gdje sam do 1. rujna 2004. obnašao dužnost zamjenika načelnika PU, nakon toga sam kao inspektor radio u Odjelu krim. policije i Odjelu policije, a posljednjih 15-tak godina radim na poslovima suzbijanja nezakonitih migracija. Ako bude sve po planu, krajem ove godine odlazim u mirovinu“, kaže Rezo.
Zapovjedni stožer u policiji
Početkom ljeta 1991. rasplamsava se rat u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, na Banovini i Kordunu, u Dalmaciji oko Kijeva, Sinja, Šibenika, Zadra i Maslenice, te u Lici. Potpomognuti JNA, četnici ubijaju hrvatske policajce, civile, siluju žene, pljačkaju i raketiraju javne objekte. U tim dramatičnim trenucima patnje i straha, dolinu Neretve i grad Ploče povremeno su prelijetali ratni zrakoplovi i helikopteri JNA.
„U takvim okolnostima, predsjednik dr. Franjo Tuđman je izdao zapovijed o zauzimanju vojnih skladišta i vojarni JNA, kako bi se obranila samostalnost i suverenost zemlje. Pripreme za osvajanje vojarne u Pločama započele su polovicom kolovoza 1991. U zadnjoj fazi priprema, tri dana uoči planiranog napada na vojne objekte u Pločama, tragično je stradao naš mladi kolega — 22-godišnji Renato Vladimir. I danas mi zazebe srce kad se sjetim tog tragičnog događaja. Trebalo mi je puno hrabrosti da priopćim ovu bolnu vijest njegovoj majci Mariji, sestri Nikolini i mlađem bratu Tomislavu. Sahranili smo ga uz sve počasti u rodnom Kominu“, prisjeća se Rezo i nastavlja:.
„Poznato je da smo akciju trebali izvesti 13. rujna, međutim akcija je do daljnjega odgođena i na neki način dovedena u pitanje, jer je iz neobjašnjivih razloga izostao dolazak pripadnika MUP-a i ZNG-a iz Metkovića. Kad je sutradan, 14. rujna došla zapovijed iz Zagreba da se ide u realizaciju akcije, odmah su obaviješteni svi dionici akcije – odaziv pločanske policije bio je gotovo 100 posto. Koliko se sjećam samo 2 djelatnika se nisu odazvali pozivu. Iako smo bili slabo naoružani, motivacija i moral bili su stvarno maksimalni – rekao bih da je uz domoljublje bio naš osnovni forte u ovoj akciji. Naravno, strah je bio prisutan kod sviju nas, jer je u takvim akcijama bilo predvidivo da bi moglo biti poginulih i ranjenih. Realizacija planiranog započela je 14. rujna 1991. godine u 19,15 sati. U vrijeme akcije, bio sam u Zapovjednom stožeru koji se nalazio u policijskoj postaji - odakle su se, pod zapovjedništvom generala Petra Štimca, koordinirale sve aktivnosti na terenu, izdavale zapovjedi i donosile odluke. Po formaciji, moj primarni fokus je bio na izvršavanju policijskih zadataka“.
Tući po Splitu
Rezo se prisjeća kako su primjetili da neposredno pred sam početak akcije nekolicina naoružanih oficira JNA užurbano napušta zgradu komande i prebacuje na brodove koji su bili na vezu u Portini – Baćina. Tom prilikom policijski službenici Policijske postaje Ploče zarobljavaju 12 oficira i podoficira JNA. Među uhićenima je bio jedan oficir KOS-a.
„Prema iskazima dionika tog događaja, situacija je bila krajnje napeta i dramatična, rastojanje između sukobljenih strana bilo je 10-tak metara, samo mudrom i
razumnom reakcijom kapetana korvete Ivice Jozića ali i lucidnošću Mirka Giljevića s naše strane, nije došlo do razmjene vatre i velikog krvoprolića. O zarobljavanju sam izvijestio načelnika PU u Splitu i predložio da ih prevezemo u Policijsku upravu u Splitu gdje će biti saslušani, jer se u ratnim okolnostima u Pločama to ne može obaviti. Čekajući odluku iz Splita, iz sigurnosnih razloga zarobljenike smo smjestili u zgradu Općine gdje su bili pod policijskim nadzorom sve do jutra, 15.rujna., kada je oko 7 sati, potvrđeno od strane Policijske uprave da ih odvezemo u Split. Istoga dana su pod policijskom pratnjom vraćeni u Ploče, jer je prema obavijesti koju smo dobili iz Splita, JRM zaprijetila da te tući po Splitu ako ih ne puste. Osobno sam ih dočekao i dok su bili u autobusu prvo što sam im priopćio bilo je da članovi njihovih obitelji, koji se nalaze u Pločama, nisu doživjeli nikakve sigurnosne neugode ili neprilike i da im jamčim da će tako biti i dalje. Drugo, ponudio sam im tri mogućnosti: 1. da prijeđu na Hrvatsku stranu 2. da ostanu u Pločama kao civilne osobe i 3. ako žele nastaviti svoju vojnu karijeru u JNA da ćemo im osigurati siguran i nesmetan odlazak iz RH“, kazuje Rezo.
Tijekom akcije dolazi do masovne predaje ročnika koji su služili JNA, predalo se oko 80 ročnika, svi su utočište davali u zgradi Policijske postaje Ploče, a Rezo je sudjelovao u njihovom prihvatu i zbrinjavanju. Evo što o tome kaže: „Za odjeću i obuću za ročnike pobrinule su se djelatnice Crvenog križa i nekoliko žena iz Ploča. Manje-više, to su bile iste one majke koje su bile inicijatori prosvjednog skupa pod nazivom „Bedem ljubavi“ koji je održan 29. kolovoza ispred vojarne u Pločama, zato s pravom kažemo da je majka tajna ljubavi. Ovdje posebno želim istaknuti Antu Štrbića Fulina i njegovog sin Andreja (našeg Anija), ali i ostale članove obitelji, koji su dva dana u vrlo složenim okolnostima, dragovoljno i besplatno pripremali i bez straha dostavljali hranu za sve ročnike dok su bili u policijskoj postaji. U isto vrijeme u Ploče su pristizali brojni roditelji vojnika. Dobro se sjećam telefonskog poziva iz Beograda u kojem me je otac jednog ročnika, drhtavim glasom upitao da li on, i još jedan roditelj od drugog ročnika, mogu doći u Ploče po svoju djecu i da li im mogu zajamčiti osobnu sigurnost, da bi oni došli avionom do Mostara i dalje vlakom do Ploča. Rekao sam da mu da im jamčim sigurnost i da ću ih osobno dočekati na kolodvoru. Tako je i bilo. Dočekao sam ih na kolodvoru i dopratio u policijsku postaju. Kad su ušli u prostoriju i kad su vidjeli da im djeca u sportskoj odjeći igraju stolni tenis u zgradi policije, da je ispred njih nekoliko plitica punih pršuta, sira, šnicli i ćevapa, ostali su u nevjerici. Na odlasku su se neprestano zahvaljivali, a ja sam im na to rekao da u Srbiji ispričaju sve ono što su vidjeli i doživjeli u Pločama. Uz dozu nelagode, otvoreno su mi rekli kako neće smjeti javno ispričati svoje dojmove u Srbiji i da im zapravo nitko neće povjerovati“.
„Ovdje bih nešto dodao, kaže nam Rezo, „iako nije izravno vezano za akciju „Zelena tabla – Mala Bara“, da je dana 27. prosinca 1991. u Ploče uplovio brod JRM sa 40 kamiona za prijevoz namještaja i osobnih stvari oficira i podoficira JNA koji su odlučili napustiti Ploče. S ponosom mogu istaći da sam prilikom utovara stvari u kamione organizirao bijeg 11 ročnika JRM-a. Od svakog odbjeglog ročnika JNA uzeo sam izjavu na zapisnik u prisutnosti jednog predstavnika Europske misije, tako da su prosvjedi oficira JNA o kidnapiranju vojnika bili u startu odbačeni. Brod se u Crnu Goru vratio sa stvarima, ali bez 11 vojnika, uglavnom BH-a Hrvata i Muslimana. U suradnji s Crvenim križem svima sam osigurao civilnu odjeću, obuću i prehranu“.
Od 15. do 18. rujna 1991. godine trajao je psihološki i informativno-propagandni rat, pregovori i borbe za konačnu predaju vojarne. Tih su dana Ploče trpjele neprijateljsku paljbu s kopna i mora. Flota JRM blokirala je Neretvanski kanal i Luku Ploče, avioni JNA stalno su nadlijetali. Peta kolona je istodobno širila glasine i dezinformacije koje
je vješto servirala s ciljem slabljenja obrane i diskvalificiranja najodgovornijih i najuglednijih osoba u Pločama.
Odlazak oficira
„Kako se akcija odvijala tako je situacija za daljnju borbu za pripadnike JNA, opkoljeni bez struje i hrane, posljednji jugovojnici napustili su pločanski garnizon 17. rujna 1991. U garnizonu je ostao komandant Velin Jovanov, njegov zamjenik i pomoćnik Julije Vizi i Ljubiša Radić. I oni su sutradan, 18. rujna, pod policijskom zaštitom iskusnog policajca Borisa Bubičića došli u Policijsku postaju Ploče i službeno predali vojarnu na raspolaganje Stožeru akcije“, ističe Rezo.
Na pitanje kako iz današnje perspektive ocjenjuje tu povijesnu akciju i ulogu policijskih snaga, kaže nam:
„Bili su to iznimno dramatični i teški dani – ali istovremeno dani ponosa i slave. Akcija „Zelena tabla – Mala Bara“ prva je iz serije Bitki za vojarne, koje su se odigrale tijekom 1991. diljem Hrvatske. Nije pretenciozno reći da su glavni teret uoči, za vrijeme i nakon akcije, iznijeli su redarstvenici PP Ploče.Ta vojno-redarstvena bitka bila je prva i ona je bila dobar poticaj svim budućim bitkama za vojarne diljem Lijepe naše. Hvala dragom Bogu da nije bilo više žrtava, iako su dva ljudska života ogroman gubitak.S ponosom gledam na te dane i naš ukupni doprinos u oslobađanju domovine, velika su bila očekivanja od nas – nadam se da smo ih ispunili, ogromno je bilo povjerenje naroda u policiju – nadam se da smo to povjerenje i opravdali. Svi mi kao hrvatski branitelji - možemo s ponosom reći da nismo bili samo svjedoci tog povijenog vremena nego i aktivni sudionici“.