Pokora tijekom korizme podrazumijeva i post, kad se vjernički puk suzdržava od mesa. U tom pogledu, pojedine neretvanske župe imaju svoje specifičnosti koje gaje dugi niz godina. Kako se na stolu tijekom korizmenoga vremena u Kominu našla liska, danas delicija za kojom uzdišu gastronomi željni dobrih tradicionalnih jela, razgovarali smo sa Senkom Vlatković, Jadrankom Medak i Marijom Čupić, vitalnim i oštroumnim Kominkama koje u sjećanju čuvaju bogatu baštinu svog kraja.
Kalendar mesoiđe
Tako se 90-godišnja Marija sjeća da je njen djed Stanko Čupić Bućin, inače bratim u crkvi svetoga Ante, dobivao katoličku literaturu u kojoj je bio i kalendar, koji su tada rijetki imali, pa je ljudima govorio kada je mala, srednja ili velika mesoiđa, odnosno vrijeme od Božića do Čiste srijede i kad se moglo jesti meso.
- Morate znati da je liska nekada bila sirotinjska hrana, ali opet, nije je svatko imao, i jeli su je oni koji su to mogli priuštiti", govore nam naše domaćice, a Senka se prisjeća da je njen otac, koji je bio lovac, znao uhvatiti punu lađu jegulje, što se danas čini nezamislivim. Senka, Jadranka i Marija ističu kako se i danas prenosi predaja u Kominu, teško je utvrditi od kada datira, da je liska, ustvari riba, i kao takva može se konzumirati tijekom korizme.
Liska se, u stvari, najviše jela do Božića i nešto kasnije, a da bi se konzumirala tijekom korizme, trebalo je uložiti dodani napor. U stara vremena nije bilo hladnjaka, pa su ljudi liske očistili, posolili i sušili u "maškadurima", gdje je bilo osigurano provjetravanje i zaštita od insekata.
Tjestenina iz čarape
A kada se liska pripremala za objed, trebalo je voditi računa o tome je li debela ili mršava. Mršava se znala pripremati na brudet, uz zelje ili puru. Kuhala se oko sat vremena, a onda bi se vilicom probila prsa. Ako ne bi pustila krv, znači da je bila spremna za jelo, u suprotnom, nastavilo bi se s kuhanjem. Manistra (tjestenina) je, potvrđuju nam to svjedokinje tih vremena, bila pravi luksuz, kao i rizi, koje su "jela samo gospoda", a kilogram šećera u kocki vrijedio je kao dva kilograma mesa. Ljudi su zato, kaže nam Senka, uzgajali pčele, kako bi došli do meda.
Nakon korizme, dolazi Uskrs i tada bi se pripremala posebna jela. U Kominu to bi najčešće bila kokoš, jer se često nije moglo kupiti drugo meso. Kokoši su uzgajale gotove sve obitelji i pripremale su se za blagdane, a od njih su se dobivala i jaja. O kolačima se moglo samo maštati. Zato se u Marijinom sjećanju posebno urezala njena tadašnja učiteljica, Tereza Simunović iz Orebića, koja je imala štednjak. Na njemu je, na oduševljenje djece, pekla kolače.
"Krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, pojavile su se svilene čarape kroz koje smo prosijavale pšenično brašno, a onda dodavale vodu i jaja. Nakon kuhanja dobivala se tjestenina koju smo rezali na tanke komade", prisjeća se Marija tih vremena neimaštine, ali i maštovitosti i snalažljivosti vrijednih kominskih djevojaka i žena.