Zatvara li korčulanski ilegalni azil Papagalo nakon osam godina svoja vrata i kreće li Korčula u izgradnju azila prema zakonu?

Hoće li korčulanski ilegalni azil Papagalo nakon dugih osam godina zatvoriti vrata na žalost napuštenih pasa i brojnih otočana, ili će Korčula napokon dobiti prvi, otočni, registrirani azil sa zadovoljavajućim i zakonski propisanim uvjetima? Volonterkama je sve teže, uvjeti za napuštene pse sve su lošiji, čeka se dogovor otočnih jedinica lokalne samouprave.

"Nakon što smo ušli u već devetu godinu našeg malog Papagala, svjesni smo da ovako više ne možemo dalje", iskreno su nam priznale Tamara i Ana, dvije preostale volonterke koje već godinama nesebično žrtvuju svoje slobodno vrijeme za dobrobit napuštenih životinja, ali i svih otočana. Zamislite da nema Papagala, da psi lutalice šetaju ljeti oko restoranskih stolova njuškajući vrhunski pripremljene pijate, zamislite da u parkovima i šumama strepite hoće li vam neki gladni, napušteni pas napasti dijete, zamislite... A, možda će to uskoro Korčulanima biti svakodnevnica. Volontiranje ne može biti jedina opcija opstanka azila, loši uvjeti na terenu i priča oko izgradnje registriranog skloništa koja je godinama ostala mrtvo slovo na papiru, dovele su Tamaru i Anu pred zid, pitaju se kako dalje?

Vrijedne volonterske prisjetile su se početaka Papagala. U travnju 2014. u skloništu je volontiralo pet djevojaka, svaka od njih imala je svoj posao, školu, obitelj i naravno, psa, ali svaki su slobodni trenutak provodile u azilu brinući se za napuštene, često i zlostavljane pse. Azil je na privatnom zemljištu u predgrađu Korčule postojao i prije, a uključivanje volonterki, njihove privrženosti životinjama i svijesti o potrebi azila za grad koji živi od turizma, podignula je sklonište na veću razinu. Kao i dan danas, svoj su volonterski poziv shvatile ozbiljno, željele su pomoći baš svakome napuštenome psu bez obzira iz koje općine na otoku dolazi, radnim akcijama poboljšale su uvjete u skloništu, postavile ogradu i zaklone, uredile okoliš i oglasile svoje aktivnosti na Facebook-u kako bi građani znali kome se obratiti. Priča o azilu uskoro se proširila po cijelom otoku, volonterke su svaki dan čistile, davale vodu i hranu, šetale i brinule se za što više pasa, sklonište je u to vrijeme imalo i po 17 pasa i 36 štenaca izvan azila!

Međutim, ovakav ozbiljan projekt ne može se osloniti na želju i volju pet djevojaka. Kako su godine odmicale, volonterke su zasnovale svoje obitelji, pokrenule su vlastite, ozbiljnije poslove, svakodnevne privatne obaveze su postajale sve veće, neke su otišle van otoka na

školovanje, njihovi su se životi promijenili, a uvjeti u azilu su ostali isti, čak i lošiji dok je potražnja za njihovim angažman sve više rasla.

"Od prvog smo dana bile složne u odluci da se nećemo stalno žaliti, osim kad je stvarno loše i kad nam zaista treba pomoć. Kroz razgovore s ljudima shvatile smo da većina uopće ne zna na koji se način azil vodi, ne znaju da nije službeno registriran, da ovisi o volji volontera, tu je i problem finaciranja i uvjeta u kojima psi žive. Većima ima predožbu kako je naš posao nahraniti pse 15 minuta dnevno, malo počistiti i to je to, neinformiranost vodi do nerazumijevanja. Kad im krenemo objašnjavati da radimo u azilu četiri do pet sati dnevno, ne vjeruju nam! Naš posao nije samo hranjenje, čišćenje i šetanje pasa, tu je i vođenje udruge, vođenje straice, žurni izlasci na teren, prijave i odgovaranje na poruke i pozive u svako doba dana i noći, veterinarska skrb, neki su psi na terapijama pa primaju lijekove u vremenskim razmacima... Prava, mala služba za korisnike 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu", objašnjavaju Tamara i Ana uglas.

Božić, Uskrs, Nova godina, svi blagdani i praznici, godišnji odmori, ljeto, zima, sunce, kiša ili bura, na temperaturi od -1 do +30, bez dana odmora ili pauze, od 2014. godine nije prošao niti jedan dan da jedna od njih makar sat dnevno nije provela s psima u azilu, suze, znoj, odricanje, ljubav, od ničega su stvorile nešto. Impresivna statistika, no ostaje pitanje kako dalje?

Problem skloništa za životinje nadilazi otok Korčulu i muke ove dvije volonterke. Dubrovačka-neretvanska županija još jedina u Republici Hrvatskoj nema registrirani azil za zbrinjavanje napuštenih životinja, dubrovačka Žarkovica opstaje po istom principu kao i Papagalo, kao privremeno, neslužbeno sklonište u nedostatku boljeg rješenja. U osam godina djelovanja, Papagalo je imao jednu zaposlenu osobu nepune dvije godine, a godinama je jedini izvor finaciranja, osim privatnih donacija, bio Grad Korčula iako je veliki broj pasa u sklonište dolazio i sa zapadnog dijela otoka. Volonterke su svojim zalaganjem 2019. godine uspjele promijeniti model finaciranja u kojeg su uključile i druge jedinice lokalne samouprave na otoku ističući na taj način kako sudbina Papagala nije odgovornost samo Korčule, već i cijelog otoka. Kao i ostatak svijeta, i Papagala je pogodila pandemija pa je razumljivo, ističu Tamara i Ana, da su im sredstva za rad smanjena. Ipak, u posljednje vrijeme šuška se o nastojanjima otočnih čelnika da ozbiljno shvate problem skolništa za životinje i pokrenu konkretne poteze koji će u konačnici rezultirati izgradnjom registriranog skloništa, jednog za cijeli otok.

"Komunikacija s nadležnima, sa svim otočnim općinama je započeta, čekaju nas sastanci i dogovori. Suradnja svih načelnika i gradonačelnice je ključna za rješenje ovog problema, nitko ne smije očekivati da problem rješava samo Grad Korčula. Naša nam je gradonačelnica, Nika Silić Maroević, prva pružila potporu i pokazala da želi riješiti problem, uključila je i ostale načelnika na čemu smo joj zahvalni. Čekamo daljni razvoj situacije", pričaju nam volonterke.

Kako je nedavno istaknula i gradonačelnica Silić Maroević, u projekt izgranje registriranog skloništa ne može se krenuti bez uvažavanja mišljenja i prijedloga onih koji provode vrijeme na terenu i najbolje poznaju problematiku. Prvi je korak odabir lokacije, ponuđeno je Dubovo, no ta pustopoljina u središtu otoka donosi niz dodatnih problema za volontere. U prvom redu niske temperature koje su uobičajene za Dubovo u zimskim mjesecima, ukoliko želite imati skolnište na tom dijelu otoka, treba imati i toplu vodu i grijanje, inače će se voda lediti, a uvjeti za pse će biti nehumani. Osim toga, Papagalove volonterke ni inače nemaju puno pomoći, u Korčuli nema ljudi koji će odvojiti svoje vrijeme i provesti ih s psima iz azila. Međutim, kako je trenutna lokacija u blizini velikog Konzuma na Dominču, mnogi se prošetaju nakon shoppinga do azila, ponude psima keksiće, pomaze ih i pozdrave, a tome svjedoči i poveća kilaža pasa u prednjem dijelu dvorišta, kažu nam Tamara i Ana uz smijeh. Na Dubovu, koje je daleko svakome, ostat ćemo i bez toga, a to je sve što trenutno imamo, stalnih volontera nemamo, stalnih šetača također, samo te usputne posjete, pričaju nam. Ipak, svjesne su da je otok specifična, prostorno ograničena sredina i da nema puno zemljišta koja će udovoljiti zahtjevima Pravilnika za registraciju azila, no nadaju se da će se čuti i njihov glas. Baš je zato, kažu volonterke, važna suradnja cijelog otoka koju je najavila gradonačelnica Korčule.

"Osim što je zakonska obaveza, briga o životinjama predstavlja civilizacijski doseg. Svi su načelnici podržali moju inicijativu da ovom problemu pristupimo zajednički. Čvrsto vjerujemo kako su članovi udruga koje brinu o napuštenim psima i mačkama naši partneri, odlučili smo raditi u suradnji s njima jer su oni ključni kako bi realizirali ono što smo zamislili", poručila je gradonačelnica Nika Silić Maroević.

Pred volonterkama je još jedno iznimno zahtjevno ljeto, ovog se puta pitaju hoće li ga uspjeti odraditi na najbolji način za pse u azilu. Korčulani tijekom turističke sezone samo rade, malo vremena uhvate i za kupanje, i za spavanje, a kamoli za odlaske u sklonište dva puta dnevno.

Korisnici u isto vrijeme nemaju razumijevanja za probleme s kojima se Tamara i Ana susreću, uvijek nekome gori pod nogama, pronađen je napušteni pas, zlostavljan ili ozlijeđen, ili se ne mogu više brinuti za vlasničkog psa, ili je u pitanju kujica s previše štenaca... Primjera je bezbroj, potražnja je ogromna, a mogućnosti su skromne.

"Nije lako odbiti ljude, ali jednostavno ne možemo pomoći svakome tko nas zove. Prošlog ljeta nas zovu da preuzmemo vlasničkog psa o kojem se više ne mogu brinuti, nemamo slobodan boks, nemamo uvjete za tog psa, nemamo vremena ni snage da zadovoljnimo njegove osnovne potrebe. Objašnjavamo strpljivo da jednostavno ne možemo preuzeti psa, ali ne nailazimo na razumijevanje. Često nam upujuću komentare tipa što mi uopće radimo, znamo li koliko je pasa u kavezima diljem otoka, pomažemo li uopće ikome, samo skupljamo lovu i slično. Istina je da smo s vremenom oglušile na takve komentare budući da znamo za koga sve ovo radimo, ali nam je teško jer ne možemo napraviti više, a vidimo da je potrebno", iskreno nam otkrivaju Tamara i Ana frustracije s kojima se bore.

Otočani se često ne mogu pohvaliti ni poznavanjem zakona pa, osim što očekuju previše od volonterki u fizičkom smislu, smatraju ih i ovlaštenima za izlazak na teren, pisanje kazni, oduzimanje psa. Malo tko se sjeti pozvati komunalnog redara ili veterinarskog inspektora, ljudi nazovu Papagalo i smatraju da je njihov posao završen. Tamara i Ana ne krive te ljude, samo pokušavaju pronaći najbolje rješenje za svoje četveronožne štićenike radeći godinama sve što mogu, čak i ono što ne mogu te krpajući sustav koji ne funkcionira. Jedna udruga s dvije volonterke ne oslobađa ostatak društva od odgovornosti.

Baš je zato krajnje vrijeme za izgradnju legalnog skolništa s registriranom djelatnosti zbrinjavanja napuštenih životinja, sa zadovoljenim tehničkim uvjetima sukladno Pravilniku, s potpisanim ugovorima i zaposelnim osobama u dvije smjene koje će za ovaj opsežan i odgovoran posao primati plaću. Onda će i otočani moći nazvati Papagalo i zahtijevati da se životinja preuzme i zbrine budući da će obaveza zaposlenika biti zakonska, a ne moralna i potpuno jednaka za sve otočane. I ne samo to, registrirano sklonište neće biti samo mjesto za zbrinjavanje napuštenih životinja, ističu Tamara i Ana, uredan, legalan i siguran azil s psima koji su propisno zbrinuti može biti mjesto na kojem ćemo svi s užitkom provoditi vrijeme, možete dovesti djecu u posjet, ističu, može biti idealno mjesto za brojne edukacije i radionice, ali i prilika za proširenje turističke ponude. Tamara i Ana ističu kako je veliki interes stranaca za tzv. volonterski turizam budući da su jako senzibilizirani za takve teme, a najviše upita

imaju za zbrinjavanje ljubimaca kad idu na put. Zašto sklonište ne bi imalo i registrirani hotel za pse gdje možete u miru ostaviti ljubimca i to, naravno, platiti? Zašto Korčula ne bi bila prvi otok s registriranim skloništem, pitaju se? Ajmo ispričati prekrasnu otočnu priču, proširiti ponudu i napraviti dobru stvar za pse, za volontere, za sve stanovnike otoka, pozivaju Tamara i Ana!

No, to su za sad ipak samo snovi, a osam dugih godina rada i truda na korak je do bacanja svega u vjetar, umorno zaključuju dvije volonterke. Godišnje kroz azil prođe oko tridesetak pasa, a taj se broj iz godine, u godinju smanjuje zahvaljujući njihovim edukacijama, sterilizacijama i radom na terenu. Još jedna slika društva bitno drugačija zahvaljujući Papagalu, a za većinu nevidljiva. Ono što im još uvijek daje snagu su divni ljudi koji se uvijek odazovu na pozive za pomoć, s hranom, dekama, financijskim sredstvima kako bi platili račune... Zbog tih ljudi guramo već godinama, kažu volonterke, ni ne znaju koliko su važni cijeloj zajednici. Ukoliko i vi želite pomoći, razni su načini na koji se možete uključiti, volontiranje ili doniranje je jedan od načina, a volonterkama sad treba i vaša podrška!

"Molimo vas da se uključite, vaše mišljenje, vaša podrška je presudna za nastavak. Molimo vas da budete naš glas, dajte svima do znanja da vam je važna izgradnja otočnog azila, da shvaćate važnost unapređenja i održavanja vitalnog sistema brige za napuštene životinje u skladu s važećim zakonima. Jer, kako god naša priča završila, svijet ide dalje, javit će se neke nove cure, stvarat će se neke nove priče, važno je da sustav funkcionira i da je društvo sposobno prepoznati prave vrijednosti", poručile su Tamara i Ana.