StoryEditor
KorčulaPovodom blagdana Sv. Martina

U Žrnovu otvorena dokumentarna izložba „Mi, kuneji – Andrija Biliš i vrhunci hrvatske amaterske, dramske scene“

Piše dora lozica
15. studenog 2021. - 20:38
U Žrnovu otvorena dokumentarna izložba „Mi, kuneji – Andrija Biliš i vrhunci hrvatske amaterske, dramske scene“

MI, KUNEJI

Povodom blagdana Sv. Martina i Dana Arhivskog sabirnog centra Korčula-Lastovo u četvrtak je otvorena dokumentarna izložba „Mi, kuneji – Andrija Biliš i vrhunci hrvatske amaterske, dramske scene“ u sklopu manifestacije Martin na Mratinu koja se bavi velikim uspjesima žrnovske dramske, amaterske scene.

Kad u Žrnovu kažete Meštar, svi znaju o kome se radi, ta imenica s velikim M ne treba u glasovitom selu s pet zaselaka dodatno objašnjenje. Andrija Biliš, Meštar, bio je dugogodišnji ravnatelj Osnovne škole Ante Curać-Pinjac u Žrnovu, no bio je on puno više toga, pokretač folklorne scene kao i dramske scene s kojom je u dugih 25 godina stvaranja osvojio sve što se u ono vrijeme od nagrada moglo osvojiti. Ipak, ni to nije dovoljno kako bi opisali lik i djelo Andrije Biliša, bio je on stup sela, sigurno sidro i pokazivač pravca u kojem je identitet Žrnovaca trebao krenuti, relevantni izvor ispravnog i neispravnog za djecu i njihove roditelje, vječna kontroverza svih političkih sistema koji su pokušavali ugasiti njegov sjaj, čuvar lokalne baštine koju je volio iznad svega pa čak i samoga sebe, svoje karijere, a činilo se ponekad i svoje obitelji. Ukratko, jedan od žrnovskih velikana čija se magičnost tek sad otkriva u kontkestu uspjeha, ali i izazova s kojima se suočavao.

image
U Žrnovu otvorena dokumentarna izložba „Mi, kuneji – Andrija Biliš i vrhunci hrvatske amaterske, dramske scene“

Mratinjska glavica na kojoj se nalazi i župna crkva Sv. Martina jedinstvena je lokacija neobične energije uzvišenosti i svečanosti. Baš se tu smjetila i monumentalna zgrada arhiva u kojoj se svake godine otvori izložba posvećena nekon slavnom Žrnovcu u sklopu manifestacije Martin na Mratinu. Voditelju Arhivskog sabirnog centra Korčula-Lastovo Tonku Barčotu pošlo je za rukom u tek nekoliko godina, manifestaciju napraviti jednom od najomiljenijih Žrnovcima, a ove je godine u ovom konkretnom autorstvu izložbe nadmašio sam sebe. Barčot je, naime, savršeno pogodio trenutak, 20 godina od smrti slavnog Meštra dovoljno je godina za prijekopotrebni hommage, a istodobno su mnogi autentični kazivači tih vremena živi i ne samo da su živi, mladi su i više-manje svježih sjećanja, srca punih emocija što je sve kulminiralo na otvorenju izložbe prošlog četvrtka.

Sv. Martin objedinio je pet žrnovskih zaselaka od kojih svako ima svoga sveca zaštitnika. Baš zato, simpatični svetac nije nikad uživao posebnu naklonost Žrnovaca, kao da im je bio višak, sve dok u arhivu nije počeo raditi Barčot, zaljubljenik u otočnu povijest. Slobodno možemo reći da je Barčot vratio Žrnovcima Sv. Martina, a sudbina je ovog puta htjela da, zbog zdrastvenih razloga, izložbu otvori Ivan Fabris, ravnatelj Osnovne škole Ante Curać-Pinjac iz Žrnova.

image
U Žrnovu otvorena dokumentarna izložba „Mi, kuneji – Andrija Biliš i vrhunci hrvatske amaterske, dramske scene“

„Budući da Tonko nije mogao otvoriti izložbu, ta je čast dopala mene što i nije neobično budući da govorim kao ravnatelj škole u Žrnovu o najuspješnijem žrnovskom ravnatelju. Zahvalio bih se prvenstveno obitelji meštra Biliša, supruzi Mariji, sinovima Doniju i Mariju, kćeri Voljani i nevisti Riti. Svatko tko se bavi društvenim radom uzima od svoje obitelji kako bi dao drugima. Da nema takvih ljudi koji su spremni uzeti vrijeme od svoje obitelji, stvari se ne bi pokretale. Andrija Biliš je imao viziju da se društvu treba dati, bez rezerve, bez planiranja, dati samoga sebe i sve ono što jesi, svoje dobre i loše strane, svoju ljudskost. Sam naslov izložbe, vrhunci hrvatske dramske, amaterske scene, navodi nas da se zapitamo po čemu smo mi danas u vrhuncu u Hrvatskoj? Tjera nas da se zamislimo i da shvatimo koliko je zapravo bio velik taj čovjek“, istaknuo je prilikom otvaranja ravnatelj Fabris nakon kojeg je otvaranje uveličala učenica Lucija Skokandić koja je recitirala Bilišev monolog te Tihana Marinović koja je govorila u ime Pupnaćana.

Andrija Biliš diplomirao je biologiju i kemiju na PMF-u u Zagrebu, svoju nastavničku karijeru započeo je u školi u Čari, a imenovan je ravnateljem OŠ Ante Curać-Pinjac u Žrnovu 1968 godine. na toj poziciji ostaje sve do 1993. godine, a ono što se u tih 25 godina dogodila ušlo je u anale otočne i Hrvatske povijesti. Meštar Biliš 1965. osniva Kulturno umjetničko društvo Mišnjice iz Žrnova, pokreće niz tradicinalnih kola i okuplja nevjerojatno veliki broj mladosti s kojom je proputovao cijelu Europu plešući foklor. No, to je jedan sasvim druga tema kojom se, zbog ospežnosti, ne bavi ova izložba. Izložba je posvećena njegovim dramskim uspjesima, a sve je započelo 1978. kad su postojale indikacije da se škola u Žrnovu zatvori. Mnogo se godina pokušavalo zatvoriti vrata žrnovske osnovne škole te je pripojiti gradu, ali Biliš se borio, ističe Tonko, kao lav i tako je nastala njegova prva predstava Mi, kuneji, društveno-politička satira u kojoj su glavnu ulogu imala djeca, što će biti modus operandi svih njegovih budućih predstava. Kuneji su bili pogrdni naziv kojim su tada nazivali Žrnovce, a Biliš je taj naziv prigrlio s ponosom, postavio ga na pozornicu i dičio se njim kao nekim uglađenim i urođenim talentom kojeg imaju samo Žrnovci. O tim vremenima prilikom otvaranja izložbe govorila je profesorica Ivica Žaknić, inače Biliševa dugogodišnja suradnica koje je potpisala i neke njegove predstave.

image
U Žrnovu otvorena dokumentarna izložba „Mi, kuneji – Andrija Biliš i vrhunci hrvatske amaterske, dramske scene“

„Želim reći dvije stvari koje izložba nije obuhvatila jer se o takvim stvarima ne govori i ne piše. Kad sam došla 1972. raditi u školu Andrija je bio jako zahtjevan ravnatelj, postavio je svoj forte da su slobodne aktivnosti jednako važne kao i nastava, nije ga bilo briga jesam li ja mlada majka, imam li vremena, radili smo šest dana u tjednu i o tome nije bilo rasprave. Ono što želim istaknuti je Andrijino praćenje i zanimanje za učenike koji su odlazili iz škole, poticao je one koji su išli u strukovne škole, smatrao je da se Žrnovci moraju izučiti za klesare i zidare, ali i one koji su studirali. Vodio je evidenciju tko je što upisao i koliko ih je završavalo, sjećam se da je 95 posto Žrnovaca iz generacija odlazilo na studije i da ih je 95 posto završavalo. Danas nikome nije toliko stalo da vodi takvu evidenciju“, otkrila nam je prof. Žaknić.

No, ispričala nam je i drugu anegdotu iz Biliševog života koja ga u potpunosti opisuje. On je u to vrijeme bio jedini direktor škole na cijelom otoku i šire koji nije bio član Saveza komunista Jugoslavije. Naravno to nije išlo glatko, prisjetila se prof. Žaknić, Biliš je bio pod prismotrom komunista te uskoro dolazi na sjednicu nastavničkog vijeća na kojoj je rekao – gotov sam! Komunisti su dali ultimatum, Biliš ne može biti ravnatelj škole ako nije član partije, ali postoji i alternativa, priča nam prof. Žaknić.

„Andrija je rekao da on jednostavno nema vremena za partiju, posvećen je djeci, školi, prosvjetnom i društvenom radu. Alternativa je bila da makar pet članova školskog kolektiva uđe u partiju, mi smo četiri nastavnice odmah rekle da ćemo to napraviti za Andriju, zašto ne? Ušli smo iako nismo imali baš vremena za sastanke, no Andrija je ostao ravnatelj jer mi koji smo s njim radili smo htjeli da on ostane ravnatelj. Nikad nisam zažalila taj postupak, a mislim da nisu ni moje kolegice, ono što se kasnije dogodilo Andriji je nešto puno strašnije“, istaknula je Ivica Žaknić.

Ono što se sredinom 90-ih dogodilo Bilišu utjecalo je na njegovo zdravlje, a kasnije i na smrt, no prije nego vam ispričamo taj tužni dio njegovog života, red je ispričati onaj najbolji dio. Najbolji mnogima, čak i autorici ovog teksta kojoj je rad s Meštrom ostao kao jedno od najljepših sjećanja djetinstva i velika čast, a isto će potvrditi i svi oni koji su tijekom školovanja s njim surađivali na bilo koji način.

image
U Žrnovu otvorena dokumentarna izložba „Mi, kuneji – Andrija Biliš i vrhunci hrvatske amaterske, dramske scene“

Predstava Mi, kuneji polučila je nezapamćeni uspjeh, imala je gotovo 40 izvedbi diljem Hrvatske, ali i izvan nje sve do Hannovera, osvojila je niz nagrada, Žrnovce su pozivali na profesionalne smotre, snimljena su dva televizijska filma o nastajanju predstave. Ponesen tim uspjehom, Biliš je raspustio svoju ljubav prema rodnom selu nastavljajući nizati izvanredne uspjehe. Uslijedile su uspješnice Tovar gre, Zadnji krnoval, Cvrčak i mrav, Bajka o ribaru i ribici, Lopov u selu, Mali stakan, U Žrnovu smo te Pomoritad u Žrnovu, njegova posljenja predstava izvedena 1999. godine. Biliš je osvojio niz nagrada i posebnih priznanja, nagardu Sedam sekretara SKOJ-a, osvajali su državna Lidrana, Žrnovci su nekoliko puta proglašeni najboljim dramskim amaterima Hrvatske, a imali su i najboljeg glumca amatera Hrvatske Vjekoslava Curaća koju je Hrvatsku predstavljao u Finskoj.

Tražimo li razloge uspjeha tih predstava, baš svaki ćemo pronaći u Biliševoj genijalnosti. Njegovi su suradnici bili vrijedni dodaci, no on je bio pokretač i duša svake predstave. Prepoznatljiv je po pomalo uvrnutom pristupu režiji budući da svaku njegovu predstavu glume djeca osnovnoškolskog uzrasta, a teme su ozbiljne, odrasle, ponekad i vrlo neugodne u kojima su se mnogi sjedeći u kazalištima prepoznavali. Često su mu spočitavali da njegovi mali glumci ne znaju što točno glume, no to je oštro odbacivao oslanjajući se na njihovu zdravu, seljačku inteligenciju i težački način života. Njegove su probe započinjale dugim čitanjima proze Petra Šegedina od kojeg je „posudio“ mnoge predstave, a male glave su opijeno slušale kao da slušaju i gledaju nešto najuzbudljivije i najzanimljivije što postoji. I danas se pitamo koju je to moć imao da je iz djece izvlačio takvu koncentraciju i zanimanje, ali u svakome je djetetu prepoznavao poneki talent, nešto posebno. Mali su Žrnovci na pozornice stupali ogoljeni, svojim otočnim, mekim naglascima glumili su sebe, rijetko su koristili rekvizite, ali su koristili tradicionalne napjeve, plesove, glumili su šumove iz prirode stvarajući nadnaravnu atmosferu, ali i mučne međuljudske odnose ostavljajući publiku u šoku. U toj su se iluziji na Bilševoj pozornici razmatrala važna pitanja, ponekad politička, često društvena, a svaka je predstava bila satirična, svojevrsno ruganje društvenim aktualnostima. Ukraktko, remek-djela o kojima će se još dugo govoriti i pisati.

image
U Žrnovu otvorena dokumentarna izložba „Mi, kuneji – Andrija Biliš i vrhunci hrvatske amaterske, dramske scene“

„Bio je magičan, ali i strog, autoritativan, katkad i neugodan. Nekima će se učiniti prevelikim za malo Žrnovo pa će ga uoči mirovine smjeniti s mjesta ravnatelja škole, zanemarujući činjenicu da je Biliš iza sebe ostavio toliko duboki pečat u kulturnom i prosvjetnom životu otoka kao nitko do sada“, napisao je Tonko Barčot.

I zaista, Meštar je bio prevelik za Žrnovo, sredinom 90-ih dolaze neke nove političke struje kojima se ponovno nije htio prikloniti, no ovog puta s manje uspjeha. Tek nekoliko godina prije mirovine Biliš je smjenjen s mjesta ravnatelja, odbačen je i ponižen kao da nikad nije upisao malo Žrnovo i školu na hrvatsku mapu dramskog stvaralaštva, ali i šire. Taj je događaj bitno utjecao na njegovo zdravlje, preminuo je 2002. godine. Grad Korčula mu posthumno uručuje Nagradu za životno djelo.

Ipak, Biliš nikad neće biti zaboravljen. Svi oni koji su pokušali umanjiti njegove uspjehe i njegovu genijalnost zapravo su napravili suprotno, njegov su neporecivi umjetnički talenat kao i ljubav za rodno selo još više uzvisili, a njegovu ulogu univerzalnog naratora svega žrnovskoga pretvorili su u herojsku. I danas, svaki put kad netko s ponosom reče da je kunej, odaje počast čovjeku koji je Žrnovo doveo do vrhunaca kojeg vjerojatno više nikad neće dostići. Izložbu Mi kuneji možete pogledati u Arhivskom sabirnom centru Korčula-Lastovo sve do kraja listopada 2022. godine.

image
U Žrnovu otvorena dokumentarna izložba „Mi, kuneji – Andrija Biliš i vrhunci hrvatske amaterske, dramske scene“
05. prosinac 2021 17:24