Zvučalo je nevjerojatno i prošle godine, a sad su sve ponovili, Miće i Štimer izgradili su drugo korčulansko čembalo, pravi otočni proizvod, u potpunosti i do detalja nastao u drvodjeljskoj radioni u Korčuli, pravo, ručno rađeno umjetničko djelo i to drugo po redu, ovog puta s grbom Palače Lešić Dimitri.
Ono što je prošle godine bila prijelomna vijest, ove godine je sasvim normalna stvar, tako je to u malim dalmatinskim gradovima gdje je svakog čuda dosta za jedan dan, a Miće i Štimer poznati su po vratolomijama koje rade u svojim radionama. Nakon što su prošle godine izradili prvo korčulansko čembalo za mladu i nadarenu beogradsku čembalistkinju Iskru Dilkić, ove su godine napravili još jedno, duplo veće, jednako čarobno i lijepo i to za naručitelja Michaela Unswortha, vlasnika Palače Lešić Dimitri te idejnog začetnika i mecene glasovitog korčulanskog Baroknog Festivala.
Miće & Štimer
Mihovil Depolo, rođeni Korčulanin, prije devet godina odlučuje ostvariti svoj san i vratiti se iz Zagreba na Korčulu gdje otvara obrt Restauriranje namještaja Depolo. Naravno, nije se to dogodilo slučajno, još u dječačkoj dobi ljubav prema drvu usadio mu je nono Davor, inače poznati korčulanski brodograditelj, a onda je i završio drvodjeljsku školu za restauratora tehničara te je svoj zanat izbrusio u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. S godinama, Miće, kako ga Korčulani od milja nazivaju, postao je sinonim za restauraciju drva, radio je na velikim muzejskim projektima, restaurirao povijesne komade namještaja, crkvene relikvije, a njegovu je pomoć u jednom trenutku zatražila i najveća svjetska, televizijska produkacija Game of thrones dok su snimali u Dubrovniku.
Štimer je također poznato ime i lice u Korčuli, iako nije rođeni Korčulanin, otočani ga odavno smatraju svojim. Zlatko Pavlinić je vlasnik Ateliera Pavlinić, već 20 godina ugađa, servisira, restaurira i popravlja instrumente s tipkama, odnosno klavire, orgulje i čembala. Posebno je poznat po ugađanju festivala klasične glazbe, kako se kaže u narodu, po štimanju instrumenata. Već je godinama prvo lice štimanja korčulanskog Baroknog Festivala kao i Dubrovačkih ljetnih igara pa ne čudi što su ga Korčulani prozvali Štimerom.
Mihovi je Zlatka upoznao kad mu je servisirao i ugađao kućni pianino, a spojio ih je zajednički prijatelj Ratko Kalogjera, inače direktor Radija Korčule, ostalo je povijest, kažu obojica uglas. Posebno ih je povezala restauracija povijesnog glasovira Nannete Streicher iz 1819. za Gradski muzej Korčula. Taj je klavir neprocjenjive vrijednosti, ističu, a taj je projekt bio od iznimne važnosti za njihove karijere i prijateljstvo. Tad su, naime, posijali sjeme ideje o zajedničkoj izradi instrumenata.
Iskrino čembalo
Nakon što je prošle godine obitelj Dilkić iz Beograda naručila čembalo za svoju nadarenu kćer Iskru, upustili su se u pustolovinu izrade ovog baroknog instrumenta. Čembalo pripada kategoriji instrumenata s tipkama, ali za razliku od klavira koji ima batiće, čembalo ima perca koja proizvode zvuk. Perca su danas sitne, plastične trzalice, no nekad su zaista bila od gavranova pera, a kako ton ne udaraju već trzaju, čembalo je zaista prepoznatljivo po jedinstvenom tonu i, naravno, tipkama obrnute boje nego na klaviru.
Prije otprilike jedne godine u atriju gradske vijećnice prvo korčulansko, tzv. Iskrino čembalo doživjelo je pretpremijeru, na čembalu je prvi put zasvirao ni manje, ni više nego Franjo Bilić, jedan od najboljih hrvatskih čembalista koji je pohvalio izvedbu dvojca Depolo-Pavlinić. U publici je te večeri bio i Michael Unsworth, malo je reći da se i on oduševio malim, ali prekrasnim čembalom te je
odlučio naručiti jednog za sebe, odnosno za potrebe Korkyra Baroque festivala. Priča se nastavlja, klupko se i dalje odmotava, zadovoljno ističu Miće i Štimer.
Mandarina i slonovača
Lešić Dimitri i Iskrino čembalo u mnogočemu se razlikuju, Iskrino je bilo nešto manje kako bi stalo u njenu sobu, dok je drugo čembalo veće, čak 2,41 metra, s dva reda žica, dvije klavijature, dva manuala i tri registra s tri različite vrste tona.
„Iskrino čembalo rađeno je po flamanskim povijesnim principima, dok je ovo drugo čembalo rađeno prema povijesnom instrumentu s kraja 18. stoljeća. Željeli smo napraviti jedan festivalski instrument koji će zadovoljiti potrebe šireg repertoara glazbe, čak i one iz 20. stoljeća“, pohvalio se Zlatko.
Neki su detalji ostali isti, otkriva nam dvojac, korpus novog čembala je od lipovine, rebra i rezonatna ploča od smrekovine, letvice i kruti detalji su od bukovine, glavna greda vijaka za ugodbu na kojoj su natezači za žice morala je biti od jakog, čvrstog drva pa su i ovog puta koristili orah, a za vodilice za skakače mahagonij. Novo čembalo donosi i novi komad drva, zadovoljno ističe Mihovil, tu je i drvo mandarine.
„Tražili smo lijepu i kvalitetnu vrstu drva za manje, bijele tipke koje su na klaviru inače crne. Sjetio sam se da u skladištu imam komad drva mandarine, narezan i na sušenju bar desetak godina čeka neku posebnu priliku. I prilika se ukazala, drvo ima gusti god, čvrsto je i svijetle je boje, idealno za ovu prigodu“, istaknuo je.
„Ali, imamo i jednu novu životinju“, ubacuje se Zlatko – „uz jelenju kožicu koji koristimo za lutnju, ovog puta imamo i slona, što prošle godine nije bio slučaj. Naime, koristili smo dijelove slonovače, bjelokosti skinute s jednog starog klavira kojima smo obložili tipke od mandarine“, objasnio je.
Ovacije u Svih svetih
Iskrino čembalo oslikala je umjetnica Lucija Jerković, a LD čembalo s raskošnim grbom obitelji Lešić Dimitri pozlatom je ukrasio Mihovil. Osim što izgleda impresivno, očarava i zvukom. U prepunoj crkvi Svih svetih sinoć je održan koncert, prvi na drugom korčulanskom čembalu. Na njemu su zasvirali svi koji su zaista i trebali, trenutno najbolji hrvatski čembalist Pavao Mašić, Aapo Hakkinen, nagrađivani čembalist iz Finske, čudo od djeteta Iskra Dilkić koja je u Korčulu došla uveličati nastavak priče koju je sama započela te na violini Laura Vadjon, umjetnička ravnateljica korčulanskog Baroknog Festivala koja je otvorila još jedno bogato, ambiciozno i pretenciozno festivalsko izdanje.
„Čembalo ima to nešto što prepoznajem i u svom, jedinstveni su i vidi se da su građeni s puno ljubavi, pažnje i truda. Imaju nešto posebno u tipkama i zvuku i jednostavno divno zvuče. Čembalo je svijet za sebe, drugačiji je pristup kompozicijama, moraš mu prići iz drugog kuta nego je to slučaj s klavirom, sitni detalji čine ga posebnim i jedinstvenim. Prošle sam godine gledala Korčulu na slikama, gledala sam rozetu katedrale koja je na mom čembalu s fotografija, ove godine su me vodili ulicama da sve vidim uživo, sve se posložilo“, zaneseno nam je ispričala Iskra koja je na sinoćnjem koncertu pokupila ovacije.
Rozeta u spomen očeva
Rozeta je zaista poseban i važan dio ove priče o korčulanskim čembalima. Prošle su godine Mihovil i Zlatko odlučili da će rozeta korčulanske katedrale Sv. Marka biti njihov prepoznatljivi znak na svakom instrumentu kojeg budu gradili, a u tome im je pomogao Đuro Čehovski koji je napravio predložak. Oko rozete, najakustičnijem dijelu instrumenta na koji se naslanjaju harmonijski nizovi, stoje prezimena Depolo i Pavlinić te godina proizvodnje, a to je ove godine dobilo i dodatni značaj.
„Dok smo radili drugo čembalo, obojici su nam preminuli očevi, i meni i Mihovilu. Njegov je otac bio stalno s nama u radioni, a moj je neprestano ispitivao
o fazama gradnje, obojica su bili uključeni u proces. Razmišljali smo kako im odati počast, vrijeme koje smo proveli radeći je vrijeme koje nismo proveli s njima u zadnjim danima njihovih života, a onda smo se sjetili naših prezimena i rozete. Prezimena koja smo dobili od naših očeva su zauvijek u tom čembalu“, zaključio je Zlatko.
Čembala su kao ljudi
Iako o izgradnji instrumenta pričaju s lakoćom i humorom, zapitali smo se koliko zapravo ljubavi, truda, vještine i vizije treba za takav pothvat. Kažu nam da instrument zapravo nikad nije u potpunosti završen, radi se samo o točki odustajanja, o završetku radova kad je dovoljno dobro, odnosno nije loše, ali proces izgradnje sam po sebi može trajati vječno. Čembala su kao ljudi, što su stariji su iskusniji, traže svoj put i formiraju se, treba im vremena.
„Danas naručite bilo kakav dio instrumenta, baš onakav kakav ste zamislili vam dođe na kućnu adresu, tipke, perca, opruge za skakače i drugo. I to je super, vi to složite i imate instrument, to funkcionira, međutim, toga je puno tržište. Na našem čembalu je svaki skakač, svaki jezičak na skakaču ručno napravljen, svaki feder izmjeren da ima zadovoljavajući otpor, a ima ih 200. Svaka tipka je ručno napravljena, tu je po tridesetak različitih faza rada, to je sve skupa silan rad koji se možda ne vidi“, priča nam Zlatko.
Vidi se, vidi, a još se više čuje budući da custom made instrumenti imaju posebno mjesto u svijetu glazbe, a osim ova dva čembala, Mihovil i Zlatko upravo završavaju i dva spineta, instrumenta slična čembalu. Čitatelji će promisliti kako se ovaj talentirani dvojac bavi samo gradnjom istrumenata, no Mihovil je u međuvremenu restaurirao pola otoka dnevnih soba i secesijskog namještaja, a Zlatko je naštimao nekoliko festivala po obali ovog ljeta. Privatni život nemaju, priznaju nam tužno, ali izazov još uvijek pobjeđuje.
„Nisam nikad promislio odustati, bilo je trenutaka kad bih rekao, e sad je dosta, ali samo za taj dan. Uživanje je još uvijek veće od sekiranja, iako nam je ovaj drugi put stres bio manji, zadnjih dana je bilo poprilično izazovno. Nadamo se uhvatiti u budućnosti u koštac i s nekim drugim instrumentima. Gdje će stanovati drugo korčulansko čembalo? Za sad znamo da će odraditi Barokni festival, onda će na turneru po sjevernoj hrvatskoj, a onda nazad nama da ga malo dotjeramo. Kao dijete, uvijek se vraća“, zaključio je Mihovil.