Korčulanska Vela setemana jedan je od najimpresivnijih uskrsnih običaja i fenomena u Hrvatskoj i šire, živi spomenik vjere na otoku koji je stoljećima ostao gotovo nepromijenjen zahvaljujući Korčulanima i njihovoj tvrdoglavoj ustrajnosti da običaje detaljno prenesu i sačuvaju. Vela setemana jedno je od rijetkih javnih dobara koje su Korčulani sačuvali u svojoj izvornosti i zadržali za sebe.
O najvažnijem tjednu u godini najviše zna dr.sc. izv. prof. Damir Tulić iz Katedre za umjetnost ranog novog vijeka, Filozofskog fakulteta u Rijeci, inače po rođenju Korčulanin i Rokovac. Vela setemana u Korčuli je izrazito gradskog karaktera, tri bratovštine mogu se pohvaliti izvrsno sačuvanim liturgijskim inventarom, a posebno ističe čestu izmjenu scenografije u katedralnoj crkvi sv. Marka. Kad sve to stavimo u kontekst grada Korčule kakvog u svojoj kamenoj ljepoti nema drugdje na Mediteranu, dobijemo izvanredan događaj za vjernike, ali i za sve ostale posjetitelje.
Od Cvjetnice do Uskrsa
Ono što je posebno važno reći za Velu setemanu jest da je odolijevala vremenu i promjenama. Većina običaja je ostala nepromijenjena, dugi su obredi tek malo skraćeni kako bi preživjeli prvu liturgijsku reformu sredinom prošlog stoljeća kojoj je cilj bio modernizirati crkvu. Baš ta opsežnost bogoslužja, ali i specifični umeci koji postoje samo u Korčuli, čine je liturgijskim fenomenom.
Vela setemana započinje Nedijon od palama, blagoslovom maslina i palmica, a iako su reformom mise reducirane iz niza objektivnih razloga, kaže prof. Tulić,
Korčulani su ostali vjerni procesiji koja rano ujutro kreće iz crkve Svih svetih preko zidina. Prvi se put pjeva Muka Gospodnja i to po Mateju, a onda slijedi druga procesija tijekom koje se pokaznica nosi na štovanje na posebni oltar u kapelu sv. Roka. Započinje 40-satno klanjanje. Istu će se večer bratimi Svih svetih, prvi po redu, pokloniti svetom otajstvu pjevajući pučke napjeve poput Smiluj se meni Bože nakon čega im župnik, u ovom trenutku don Frano Kuraja, održi kratak nagovor prisjećajući se povijesti bratovštine i preminulih bratima. Na Veliki ponedinik i Veliki utorak poslijepodnevni će sati biti ispunjeni istim liturgijskim običajima, ali će u njima sudjelovati druge dvije bratovštine, Rokovci i Mihovilci.
Na Veliku sridu u rano jutro Korčulani se mogu pohvaliti zavjetnom procesijom koja u sklopu uskrsnih običaja nigdje drugdje ne postoji. Na Veliku sridu 1667. godine Dubrovnik je između osam i devet sati ujutro razorio snažan potres, a Korčula je ostala pošteđena. Sljedeće je godine ustanovljena zavjetna procesija sv. Liberanu na Solinama kako bi se obranili od daljnjih potresa. Procesija kreće rano ujutro, na Soline dolazi baš u vrijeme potresa u Dubrovniku prije više od 350 godina i zaista dobro funkcionira, kroz smijeh zaključuje prof. Tulić, budući da na otoku nikad nismo imali kataklizmičkih potresa.
Tri najsvjetlija dana
Lamentacije su pučki naziv za potresne starozavjetne tužaljke koje se pjevaju na Veliku sridu. Prof. Tulić nam otkriva povijest korčulanskih lamentacija, nekad se palio svijećnjak s 15 svijeća, pjevalo se 15 psalama, a nakon svakog se gasila po jedna. Zbog dužine obreda, liturgijskom reformom taj je dio u potpunosti ukinut, ali u Korčuli je preživio u skraćenom obliku zahvaljujući don Ivu Matijaci. Tijekom lamentacija prenosi se na sudionike i posjetitelje sva raskoš i posebnost, ali i magičnost korčulanskog pučkog pjevanja tijekom Vele setemane. Pjevanje izvlači najjače emocije onih koji pjevaju i onih koji slušaju,pjeva se Miserere, odnosno Smiluj se meni Bože, Potamnjele oči i druge. Potom se sakramenat posprema te kreću tri najsvetija dana Vele setemane, četvrtak, petak, subota.
Na Veliki četvrtak uređuje se Božji grob, vrlo urbana, katedralna tradicija primjerena mediteranskom gradu, kaže prof. Tulić. Navečer će 12 Sasvetana iskoristiti svoj dirit, pravo ili povlasticu, da im župnik opere noge.
Korčulanima ipak najviše znači Veliki petak. Korčulani dolaze sa svih strana svijeta u grad kako bi sudjelovali u procesiji i ništa ih tako magično ne privlači kao Veliki petak, to je obred u kojem sudjeluje cijeli grad. Bratimi iznose sve što imaju, u procesiji se nosi izuzetno dobro sačuvan liturgijski inventar, a najviše se ponose velikim torcim težim od 40 kilograma. Tijekom procesije pjeva se Muka po Ivanu i emocionalno snažni pučki napjevi poput Puče moj.
Blagoslov s kopnenih vrata
Procesija Priko gora odvija se na Veliku subotu, a posebnost je u tome što ne sudjeluje svećenik. Velika subota je dan tišine, liturgije nema sve do navečer, crkva se preuređuje kako bi bila najsvečanija za Uskrs. Slijedi pompozni ulazak Rokovaca u katedralu kao pratnja bratimu koji na ramenu nosi kip uskrslog Krista.
Uskrsni obredi započinju još jednim običajem karakterističnim samo za Korčulu, svečanim blagoslovom grada s kopnenih vrata na jugu te s morskih vrata na zapadu. Vraćaju se zastave na koplja bratima, a u katedrali se održava svečana uskrsna misa. Ove liturgijske obrede i običaje prate i brojni svjetovni, a da ne govorimo kulinarski, no to je priča za sebe.