StoryEditorOCM
KorčulaMOŽEMO LI BOLJE?

Je li turistička sezona na otoku Korčuli bila dobra ili loša? Donosimo dojmove i razmišljanja dionika u turizmu

Piše dora lozica
15. rujna 2023. - 18:15

Osluškujući komentare dionika u turizmu otoka Korčule te opaske i primjedbe stručnjaka, nikad nismo bili više zbunjeni - dio ugostitelja kaže da je sezona izvrsna, drugi dio da je podbacila, privatni iznajmljivači su uglavnom nezadovoljni, pekare i zalogajnice su procvjetale, ministrica turizma je sezonom zadovoljna, a iz Instituta za turizam upozoravaju na rast cijena i apartmanizaciju... Pitamo se, je li turistička sezona 2023. dobra ili loša?

Čini nam se da nikad nije bilo teže dati odgovor na to pitanje. Tijekom pandemije, kad je 2020. godine sezona započela u srpnju i završila u rujnu, Korčulani su generalno bili zadovoljni sezonom, sretni što su dobili i to malo kako bi preživjeli dugu i izazovnu otočnu zimu. Ove je godine većina ugostiteljskih objekata otvorila već u travnju, otimali su se vlasnici za radnu snagu, zapošljavali radnika više nego inače kako bi dočekali spremni rekordnu sezonu o kojoj se beskrajno govorilo i pisalo. Otočani su u niskome startu čekali taj udar asteroida Turistička sezona 2023., no on se nije dogodio. Pogodio je neku drugu destinaciju.

Da treba biti skromniji u očekivanjima je prva lekcija koju smo naučili još tijekom lipnja. Iako su brojke bile dobre, restorani su uglavnom zjapili prazni, a višak radne snage snalazio se kako je mogao i znao. Srpanj je osvanuo još lošiji, svako malo neka "rupa" kažu Korčulani, rupa između dva "sittinga", rupa između kraja i početka tjedna, rupa između „check-in i check-outa“. Vrhunac sezone nije podbacio, složit će se svi utješno, a što će biti s posezonom tek ćemo vidjeti.

Brojke nisu tako dramatične kao što je negodovanje dijela ugostitelja i iznajmljivača. Grad Korčula bilježi oko dva posto manje dolazaka i četiri posto manje noćenja u kolovozu u usporedbi s rekordnom 2019. godinom dok je srpanj bio otprilike na istoj razini kao 2019. U susjednoj Lumbardi, srpanj i kolovoz bilježe oko dva posto manje dolazaka i jedan posto manje noćenja u usporedbi s 2019. Najbrojniji gosti u Lumbardi su Slovenci i Hrvati koji će u romantičnom ribarskom naselju na istočnom rtu otoka boraviti čak više od osam dana.

image

Turistička sezona na otoku Korčuli

Dora Lozica/

Ozbiljniji pad bilježi drugi kraj otoka, odnosno Vela Luka. Tamo su noćenja u kolovozu i do 13 posto manja u odnosu na rekordnu 2019. godinu što je direktor Dorjan Dragojević opravdao pansionom Jadran koji je ove godine bio zatvoren. U susjednom Blatu nešto drugačija priča, srpanj i kolovoz su nešto slabiji ili jednaki prošlog godini, no otpočetka godine do kraja kolovoza Blato bilježi pet posto više dolazaka i dva posto više noćenja u usporedbi s istima razdobljem prošle godine.

Iz središta otoka, Smokvice, dolaze i dobre i loše vijesti. I srpanj i kolovoz bilježe blagi porast u odnosu na 2019. godinu, ali i u odnosu na prošlu godinu. Direktorica Turističke zajednice Smokvice Katarina Pecotić ipak ističe kako su turisti ove godine itekako pazili koliko će i gdje trošiti pa su restorani ostali kratkih rukava.

"Turisti su manje posjećivali ugostiteljske objekte nego prošle godine pa je izgledalo da je sezona slabija, a gostiju manje, iako to nije bio slučaj. Nadamo se boljoj posezoni unatoč tome što smo u prvim danima rujna zabilježili blagi pad u odnosu na prošlu godinu", optimistična je direktorica Pecotić. Dodat ćemo da su najbrojniji gosti u Smokvici Hrvati, a s obzirom na naš standard, vjerujemo da i tu leži dio problema.

Problem br. 1: cijene

Smokviška je direktorica detektirala prvi problem, a to su cijene. Da se uspješnost turističke sezone ipak ne može mjeriti brojem dolazaka i noćenja činjenica je koja se sve češće pojavljuje u javnom diskursu, a nedavno je istaknula i ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac gaseći požar negativnih komentara nezadovoljnih turističkih dionika. Izjavila je tako za jedne dnevne novine da su prihodi od stranih turista u prvom tromjesečju ove godine veći za gotovo 40 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine što sigurno možemo pripisati, za Hrvate još uvijek kobnoj, promjeni valute iz kune u euro. Javnosti su ti rezultati nedostupni, ne možemo pratiti priljev novca putem sustava eVisitor niti bilo kojeg drugog sustava, a pitamo se koliko može i ministrica budući da sive ekonomije još uvijek ima i više nego bismo voljeli priznati. Baš za tih 40 posto, a ponegdje i više, život je skuplji za stanovnike RH pa tako i za turiste. Ionako prilično "pricey" destinacija kao što je južni Jadran na čelu s Dubrovnikom, tako je postala jedna od najskupljih mediteranskih destinacija uopće, a pritom ne mislimo samo na restoransku ponudu koja je smiješno skupa, već i na smještaj, troškove trajekta ili katamarana, cestarine, benzin, hranu u dućanima pa čak i kuglicu sladoleda koja je ovog ljeta dosegla rekordnu cijenu od 5 eura.

Promjena valute i rapidna inflacija uvjetovali su rast cijena do neslućenih razmjera, a posljedica su prazni restorani i kilometarski redovi ispred pekara i kuhinja u trgovačkim lancima. Ove su se godine turisti na otoku hranili uglavnom tamo gdje su smješteni, u pekarama ili na odjelu za marende u trgovačkim lancima. Oni koji dolaze trabakulima ili manjim i većim kruzerima većinom imaju ponuđenu hranu na brodu što je posljedica Covid-19 pandemije. Mnogi će reći da smo mi trenutno u poziciji u kojoj je bila npr. Italija prije gotovo 12 godina kad je uvela euro, vjerojatno su u pravu. Dolaskom eura u Italiju „ferragosto“ je postao davno izgubljeni pojam, a to su postali i Talijani koji se više nikad nisu vratili ljetovati na našu obalu. Prvo su bili osiromašeni, a onda su konsolidiranjem eura i tržišta te mudrim marketingom shvatili da smo ipak preskupa destinacija i da za manje novce mogu uživati i na svojoj obali što pokazuje trend porasta domaćih gostiju njihovih razvikanih turističkih središta. Hoćemo li mi pratiti njihov razvojni put teško je prognozirati, Hrvati su neobičan narod s izraženim balkanizmom, a pritom ne mislim ništa nužno loše, no Dalmatinac će radije u Austriju ili BiH na skijanje, dok će kontinentalci radije ostaviti pare Grcima, nego Dalmatincima.

image

Turistička sezona na otoku Korčuli

Dora Lozica/

Prelazak na euro napravio je našu ponudu transparentnijom, čak i onima kojima matematika nije jača strana sad znaju da tanjur tjestenine u starogradskoj jezgri ne zaslužuje 35 eura ma koliko ukusan bio. Ulazak u eurozonu ipak će biti, jednom kad se oporavimo od ove krize, plus za Hrvatsku, no sad treba preživjeti, a Hrvatska živi od turizma. Ministrica Brnjac nedavno je rekla jednu zanimljivu rečenicu koja se može primijeniti i na Korčulu, a to je da cijena mora pratiti kvalitetu. Ako dižete cijenu, a kvaliteta ostaje na prijašnjoj razini, plesat ćete samo jedno ljeto, uvjerena je ministrica. Čini nam se na otoku da su mnogi zaplesali jedno ljeto, ili čak niti jedno, oni ugostitelji koji su ponudili kvalitetu pa čak i veću cijenu imali su posla, oni koji su cijene digli neopravdano nisu, a to se odnosi i na privatni smještaj.

Problem br. 2: stihijski turizam

Turizam se na otoku, baš kao i u ostatku Hrvatske, događa stihijski. Neka smislena strategija razvoja i targetiranja emitivnih tržišta nikad nije postojala, a tako je i danas. Napori turističkih zajednica odnose se na nekoliko većih ili manjih turističkih sajmova uglavnom u Njemačkoj budući da ministrica Brnjac inzistira na Nijemcima kao turistima kojih želimo najviše. Jesu li ti napori urodili plodom na otoku procijenite sami, Nijemci su na drugom mjestu po dolascima u Blatu, četvrtom u Lumbardi, u Korčuli ih nema u top pet, a za ostale turističke zajednice nismo dobili podatke. Međutim, Korčula naglašava kako je njihovo emitivno tržište SAD i Velika Britanija i u tom smislu se imaju čime pohvaliti budući da će do kraja godine, kako ističe direktorica TZG Korčule Milijana Borojević, Amerikanci i Britanci biti najbrojniji gosti, a slijede ih Slovenci, Hrvati i Francuzi.

Problem strategije ne očituje se samo u emitivnim tržištima, već i u strukturi gostiju koji dolaze i destinacijskom marketingu. Iz godine u godinu ponavljamo kako se Korčula još uvijek nije profilirala za neku određenu skupinu gostiju, a ipak vidimo kako je to i više nego nužno. Zašto? Zato što već godinama Korčula, kako se terminom popularne psihologije kaže, radi na sebi. Restoranska ponuda je na zavidnoj razini, smrznute namirnice gotovo da i ne postoje, nude se izvorna jela napravljena od autohtonih i kvalitetnih namirnica. Korčula je jedan od rijetkih gradova Hrvatske s famoznom Michelinovom zvjezdicom te nekoliko Michelinovih preporuka, a Lešić Dimitri restoran davno je postavio ljestvicu visoko kad je hrana i usluga u pitanju dok ga brojni drugi restorani diljem otoka vjerno prate. Enološku priču na otoku možemo bez pretjerivanja nazvati bajkom, vinograde i vinske podrume preuzeli su uglavnom mladi i educirani vinari koji mudro i tehnički na zavidnoj razini gospodare s dvije autohtone sorte grkom i pošipom. Još uvijek ćete u većini restorana i kafića pronaći uglavnom educirane konobare koji će vam se nasmiješeni obratiti na tečnom engleskom i drugim jezicima, nismo grintave neznalice. Osim toga, popularna „street food“ scena nam je sve bolja i kvalitetnija, ako želite vulgaris hamburger s početka milenija teško ćete ga naći u Korčuli, a ono što barovi i zalogajnice nude teško ćete platiti, ali još ćete teže zaboraviti te okuse. Da ne govorim o kulturnoj i folklornoj ponudi, moreški, kumpanijama, muzejima, etno zbirkama, vinarijama, kojima se Korčula može, bez pretjerivanja, svrstati u sam europski vrh, a to su sadržaji koji će u pravilu privući nešto starije, ali i nešto bogatije goste.

Pripremili smo teren za goste dubokih džepova, no gdje su? Jedino što je sigurno da Korčula nije destinacija za lude partyje i zabave, sve drugo je još uvijek na tragu Radićevih guski u magli. Stručnjaci će sigurno znati kako privući tzv. „boomere“, naraštaje rođene sredinom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme baby-booma koji su danas najuspješnija i najbogatija generacija planeta, ali i najdugovječnija. Upravo oni čine najveći dio stanovništva SAD-a, Velike Britanije pa i toliko nam željene Njemačke, putuju i imaju s čime platiti večeru u korčulanskim restoranima. No, da bi se privukli takvi i slični gosti, prvenstveno moramo postati avio-destinacija u kojem god smislu želite, opcije su beskrajne, samo netko treba odraditi svoj dio posla.

Problem br. 3: klima

Ako je Covid-19 promijenio sliku svjetskog turizma, a sa sigurnošću možemo reći da jest, onda su klimatske promjene napravile, slikovito rečeno, totalni zaokret, a u Korčuli je to i više

nego očito. Proljeće je kompletno nestalo, možemo reći da ga nema, travanj i svibanj su već nekoliko godina u nizu hladni mjeseci, vrijeme je kišovito i loše, a početkom lipnja naglo započinje i ljeto s visokim temperaturama i još većom vlagom u zraku, zapravo tropskim uvjetima. Zato je rujan vruć, ali i buran, onakav kakva su ljeta nekad bila, a to famozno ljeto na otoku traje sve do prosinca. Gotovo je pravilo da se ljudi kupaju cijeli listopad i dobar dio studenog, prave hladnoće, ako se uopće mogu nazvati pravim hladnoćama, počinju tek u siječnju. Zbog ugodnih temperatura turisti u Korčulu dolaze sve do studenog dok domaće stanovništvo, oni koji rade u turizmu, ali i oni koji žive bliže gradskim i mjesnim centrima, pucaju na živce. Već tradicionalno se svakog rujna među lokalnim stanovništvom u grupama raznih mobilnih aplikacija dijeli kultni video, odnosno scena iz kratkometražnog filma Redikul o lokalcu koji, iznerviran dolaskom trajekta punog stranaca na otok u rujnu, tjera turiste doma vičući im „Ajte doma mater vam ***en! Pohoj doma! Sad dolazu u deveti misec, a imali su cilo lito“. Kad se turizam događa stihijski, a ne strateški, pati lokalno stanovništvo, a nekome tko nije doživio razliku između otočne zime i otočnog ljeta teško je objasniti stanje živaca u rujnu. Puno se govori o održivom turizmu koji bi trajao 365 dana u godini, no to su za Hrvatsku još uvijek samo neki učeni pojmovi čije značenje ne razumijemo. Održivi turizam kod nas ne postoji, ljudi se ubijaju od posla po pet, šest ili više mjeseci u godini, po najgoroj žegi žure na radno mjesto dok stotine i tisuće turista dokono šetaju, voze skutere i bicikle nasred ceste i opušteno uživaju u odmoru. Kad bi nam netko ponudio takvih 365 dana vjerojatno bi kupili jednosmjernu kartu za ne znam točno gdje, najbolje za mjesec.

Problem broj 4: apartmanizacija i infrastruktura

Jedina tema koja je u mainstream medijima popularnija od brojenja turista je brojenje apartmana na hrvatskoj obali. Prekomjerna gradnja i apartmanizacija naša su stvarnost i potencijalno gorući problem za izolirana područja poput otoka s infrastrukturom na vrlo niskim granama. U Hrvatskoj ne postoji neki središnji ured koji vodi računa o izdavanju građevinskih dozvola u kontekstu infrastrukturnih sustava, možemo slobodno reći da je što se gradnje tiče hrvatska obala kaos bez urbanističkog plana i vizije. Tome svjedočimo i na otoku, Zavalatica, Brna, Medvinjak, Žrnovska Banja (...) školski su primjeri neplanske i prekomjerne izgradnje, a da ne govorimo o srpnju i kolovozu kad su česti duži nestanci opskrbe električnom energijom, pucaju vodovodne cijeli, a i odvodne pa smo imali slučajeve izlijevanja fekalija u more usred turističke sezone, a sve zbog preopterećenosti. Otok doslovno puca po šavovima, a gradi se i dalje na sve strane. Nedavno sam susrela jednog rođaka koji godinama živi i radi u Njemačkoj, taman nije bilo struje, pita me kad će. Nadam se brzo, odgovaram optimistično, a on će na to – „Toga ima samo na Balkanu, ponekad mi čak i nedostaje“, zaključuje smijući se.

Naravno da ne možete zabraniti graditi na građevinskom zemljištu ili zabraniti nekome da iseli i iznajmi svoj dom turistima. Međutim, država bi možda trebala mijenjati poreznu politiku kad su privatni iznajmljivači u pitanju. Trenutno su iznajmljivači fiskalno puno manje opterećeni nego, recimo, ugostitelji, a otvaranjem registriranog obrta i plaćanjem poreznih obaveza apartmanizacija bi, možda, dobila ljudski oblik. Ipak, ako mislite da je lako riješiti sve imovinsko-pravne odnose, dobiti sve potrebne dozvole, dignuti megalomanski kredit i nagraditi kuću, kat ili kupiti stan na otoku pa se onda godinama seliti kako bi ga iznajmljivali, bukirali, čistili i dodvoravali se gostima, grdno se varate. Uostalom, probajte.

Lista problema je duga, ali za kraj ove priče jedan pozitivan primjer dolazi nam s druge strane morskog kanala, iz Općine Orebić. Stoljećima je Pelješki kanal bio fizička i metaforička granica između Dubrovačke Republike na Pelješcu i Mletačke na Korčuli, a ponekad se čini da je taj jaz ostao zapisan u brojnim razlikama između otočana i poluotočana do danas. Orebićka strategija turizma čini se ima obrise i konture, što se za otok ne može reći. Oslonjeni na vlastite okuse i mirise, njihov forte je glasovito crno vino, ali i školjke, skrivene uvale i stare kapetanske priče. Iako veći dio Orebića ne izgleda pretjerano reprezentativno, a trajektna luka usred mjesta čini strahovite gužve, kolone i nervoze, onaj stari kapetanski dio mjesta Orebićani su iskoristili u turističke svrhe baš najbolje što su mogli. Cijene su manje od otočnih jer Orebić nije Korčula, reći će mnogi zajedljivo, a to je ponekad i dobro i loše, barem ne morate čekati red za trajekt dok poluotok nudi gotovo sve što nudi i otok osim starogradske jezgre. Sjetite se samo Vignja koji je jedini bilježio porat gostiju za vrijeme pandemije. Orebić je krcat gostiju, a to potvrđuju i brojke, od početka godine do kraja kolovoza bilježi gotovo devet posto više dolazaka i skoro dva posto više noćenja nego rekordne 2019. godine. Direktor TZO Orebić Mladen Đeldum najavljuje pozitivne trendove i u posezoni, a ona stara šala o Orebiću i Korčuli gubi smisao. Išla je nekako ovako, „Što je najljepše u Orebiću? Pogled preko kanala na Korčulu“. Brojni se turisti ipak neće složiti.

Zaključit ćemo da ono što nam zaista treba više od pobožnog brojenja noćenja i dolazaka, jer brojke ne mogu svake godine biti sve veće i veće, jest strategija, ljudi koji rade i znaju raditi svoj posao i imaju viziju otoka kao turističke destinacije. Treba nam uređena država i svi državni sistemi i alati koji će urediti porezne i druge politike na dobrobit prvenstveno lokalnog stanovništva što će se onda odraziti i na kvalitetu ponude. Treba nam samo to, samo.

29. studeni 2023 23:22