Malo koji Korčulanin ne poznaje dominikanca Marka Bobaša, od 2015. godine i prirora dominikanskog samostana Sv. Nikole u Korčuli. Međutim, mnogi još uvijek ne znaju za njegovo umjetničko stvaralaštvo - otac Marko vrsni je majstor u rezbarenju i obradi drveta, raznim tehnikama oblikuje reljefe ili sklupture, no posebno je poznat po svojim instalacijama koje najčešće izađuje od odbačenih komada smeća, otpada, plastike, stakla, kamena, drveta ili metala pronađenim na smetlištima, gradilištima ili zabačenim plažama. I upravo zato pravi je primjer za našu rubriku 'Nije za smeće'.
Oduvijek u sebi
Budući da su mu motivi najčešće religiozni, a izrađuje ih od otpada, u prošlosti je njegova umjetnost bila neshvaćena, a često je izazivala i negodovanje. Marko Bobaš rodio se 1952. godine u Brajkovićima u Bosni i Hercegovini u obitelji s desetoro djece, danas ih je troje svećenika i jedna časna sestra. Osnovnu je školu završio u Han Biloj, a srednju Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču. Kad je osjetio poziv u službu braća i sestra su već bili franjevci, upoznao jednog dominikanca koji je u Bosni bio na misiji pa je odlučio i sam pridružiti se tom redu. Studij filozofije završio je na Dominikanskom učilištu u Torinu, a studij teologije u Bologni, đakonsko i svećeničko ređenje uslijedilo je u Zagrebu, odnosno u Brajkovićima početkom 80-ih. Na otoku je gotovo oduvijek, tvrdit će Korčulani, iako je otac Marko prvi put došao u samostan Sv. Nikole 1992. godine, ostao 11 godina, otišao, a onda se ponovno, nakon Bola, Dubrovnika i Trogira, vratio prije šest godina i postao priorom. Korčula je njegov dom, priznaje nam otac Marko, rođenog kontinentalca život je nekim čudom uvijek vodio uz more, na otoke i obalu, a u Korčuli mu je, kaže, najljepše. Dočekao nas je širokog smješka i iznenađujuće vitalnosti za čovjeka koji spremno gazi 70-tu godinu života, a o svom je životu pričao opušteno i s puno humora. Njegova sklonost umjetosti postoji otkad i on sam, oduvijek je, kaže, crtao trenutke djetinstva, uvijek je izrađivao nešto rukama, a pravio je i igračke za braću i drvene lutke za sestre kojima su one onda šivale odjeću. Odrastajući sve se više prepuštao svojim talentima i zapravo nikad nije u potpunosti napustio svoju umjenost, iako je znao zapostaviti u nekim životnim fazama kako bi se posvetio drugim pozivima. Prvu samostalnu izložbu održao je u Bologni davne 1978. godine, a o ondašnjim događajima priča vedro, uz smijeh.
Božanska komedija
-To je bila komedija živa, moj prijatelj i ja tražili smo u Torinu komade drveta za neke sklupture, obilazili smo skladišta i pritom se dobro zabavljali. Već sam tada izrađivao razne kompozicije od otpada, trudio sam se pronaći svoj stil. Nažalost, od te prve faze mog stvaralaštva nije ostalo ništa, često žalim jer danas na izložbama ne mogu prikazati svoj stvaralački hod. Armija BiH je 90-ih sve moje radove u Brajkovićima iznijela vani i zapalila, ništa što je religiozno nisu trpjeli. UNPROFOR je spasio jednog Sv. Franju! Kako su mi ispričali, trčali su i digli ga s lomače, valjda su zaključili da je to nešto vrijedno, odnijeli su ga u župni ured, ne znam gdje je na kraju završio", prisjetio se otac Marko kroz smijeh pričajući o izazovnim vremenima. To se ne može reći za njegovog brata i subrata dominikanca Anta Bobaša. On je, zadivljen bratovim radom od ranog djetinstva, 2013. godine okupio razne umjetnike i veliku većina njegovih djela u opsežnu monografiju naziva Veličina skromnoga, Marko Bobaš, umjetničko stvaralaštvo. S dozom razumljive ljutnje, otac Anto progovara o tom lipanjskom danu kad se veliki dio bratovog stvaralaštva "pretvorio u pepeo i dim".
Pepeo i dim
-Tijekom rata u okupiranom Dubrovniku, za vrijeme jednog napada u veljači prije točno 30 godina, presjekao sam tetivu na desnoj ruci. Bio je rat, doktor mi je dao previše anestezije, tog sam dana bio otišao. Uspjeli su me nekako vratiti, a u meni se dogodio preokret. Okrenuo sam se još više Bogu, unio sam ga u svoju umjetnost i nastavio kroz umjenost dijeliti svima onima koji su to željeli", prisjetio se.
Njegovo je stvaralaštvo autentično, drveni refljefi često prikazuju mračne osobe, najčešće svece koji se bore s mislima ili nekim izazovnim događajima. Drveni reljefi započinju pronalaskom odbačenog komada drveta, najčešće daske nekog ormara ili namještaja, nakon što nacrta skicu kreće rezanje komadića koje onda detaljno obrađuje i brusi, a potom lijepi kako bi dobio reljef. Iako su zalijepljeni, ti su reljefi puni pokreta i drame, otac Marko s ponosom nam je pokazao djelo Obraćenje Sv. Pavla na kojem svetac pada s konja dok ga obasjava božanska svjetlost. Voli se igrati oblicima i materijalima, priznaje, zanimljive predmete koje sretne na zabačenim mjestima ili smetlištima pokupi, ponekad ih odma pretvori u umjetničko djelo, a ponekad pričekaju svoj red. Ti ga budući oblici dozivaju, kaže, iz slomljenih i istrošenih predmeta u kojima drugi ne pronalaze nikakvu vrijednost. Najviše voli prošetati obalom nakon južine kad more izbaci divne komade drva, blago obrađene valovima, a najviše je takvih predmeta pronalazio tijekom svog boravka u Bolu, na glasovitoj plaži Zlatni rat. Osim što rezbari, otac Marko i slika i to raznim tehnikama, grafikom, akvarelom ili temperama. Ipak, čini nam se da najviše uživa u umjetničkim instalacijama. Istodobno, te instalacije izazivaju i najveću reakciju publike i to ne uvijek pozitivnu.
Kritike su pogon
-U početku sam trpio jako loše kritike, ljudi jednostavno nisu mogli prihvatiti da radim umjetnost od smeća. Sjetim se uvijek Sv. Cecilije, bila je to potpuno moderna instalacija u gotovo ljudskoj veličini napravljena skroz od otpada, imala je čak i trube! Ljudi nisu mogli pojmiti da je to Sv. Cecilija, nije se sviđala nikome osim mome prijatelju dominikancu. Kako je stajala u donjem dijelu samostana gdje su se okupljali mladi, jednog dana taj je dio poplavio uz veliku štetu. Jedan je dominikanac skupio sve poplavljene i uništene stvari i odnio ih na smetlište, među njima i moju Sv. Ceciliju. Uskoro je došao prijatelj koji je odmah zabrinuto pitao 'đe je Sv. Cecilija?'. Kad je čuo da je na smetlištu, trčao je ne bi li je vratio, no stigao je prekasno, kamion smeća je već odnio. On je plakao za njom! A, ovaj koji je bacio instalaciju gledao ga je u čudu pa je rekao, dajte mi fotografiju napravit ću je ja ponovno, ne'š ti Sv. Cecilije“, priča nam otac Marko gromoglasno se smijući.
-Davno je to bilo kad sam tražio od braće neka me puste u Zagreb u neki atelje raditi s umjetnicima kako bih nešto naučio. Bilo je to divno vrijeme, u tom su se ateljeu po noći okupljali razni umjenici, kipari, slikari, preko dana smo imali obaveze, a noću bi do ranih jutarnjih sati radili sve ono što rade umjetnici, stvarali i razgovarali. Bilo je to ugodno, problem je bio što se pilo samo žestoko piće. Pokušao sam pronaći mjeru, no nije mi išlo pa sam odlučio ostaviti piće. U tom sam trenutku donio odluku kako neću ništa stvarati dok sebe ne izgradim kao osobu, umjesto umjetnosti, posvetio sam se sebi“, otkrio nam je.
Uslijedila je 13-godišnja umjetnička 'suša'. Kao kraj te suše nastalo je jedno od njegovih najljepših, a njemu i najdražih djela, drveni refljef Majka lijepe ljubavi koja se trenutno nalazi u jednom samostanu u Zagrebu. Markova Gospa u nježnom zagrljaju drži malog Isusa dok u prvom planu pruža dlan u čijem je središtu srce. Dok čekamo seriju raspela od maslinovih grana, za kraj pitali smo ga što bi poručio mladim umjetnicima na početku stvaralačkog puta.
-Treba ustrajati, vježbati, razmišljati, baviti se umjetnošću i posvetiti joj svu pažnju, snagu i misao. Treba imati želju, ona obuhvaća i talent. Osim toga, u svakom smislu treba raditi na sebi, nisam nikad upisao Umjetničku akademiju iako sam htio, samouk sam, ali važno je produbiti svoje vještine. Najvažnije je od svega pronaći svoj stil, to je najbolji način na koji možete ostvariti svoj unutarnji dar“, poručio je.