Ovih je dana Vela Luka „centar svita“ kažu nam otočani. Znamo svi, obljetnica je Oliverove smrti i nekome tko nije iz Dalmacije čini se to kao idealna prilika za koncert u njegovoj Veloj Luci s njegovim repertoarom, pljesak, pokupite kabele, ugasite reflektore, život ide dalje.
Međutim, Dalmatincima je jasno da se ovih dana u Veloj Luci događa nešto puno veće, jasno je to i stanovnicima otoka Korčule, a pogotovo Lučanima. Mitsku Velu Luku, toliko opjevanu i spominjanu u kontekstu jednog od najvećih pjevača hrvatske i regije, posjetili smo dan prije koncerta Trag u beskraju. Željeli smo osjetiti ritam mjesta kojeg je Oliver toliko obožavao, u danima koji su posvećeni baš njemu, a ono što smo tamo doživjeli teško je opisati riječima. Iz svake betule, kafića, kuće i butige, iz svakog auta u prolazu puštaju se Oliverove pjesme, sve lokalne, otočne radijske postaje danima puštaju njegove pjesme, na klupicama na luškoj rivi grupice mladih puštaju na mobitelu Oliverove pjesme i pjevaju, na drugom kraju Luke, po najvećoj žegi, neki Splićani sjede u parku Žardin, jedan svira gitaru, a drugi pjevaju – pogađate, Oliverove pjesme. Takvo je ludilo i zanesenost teško opisati, Dalmacija ima dva stupa, jedan je Hajduk, a drugi je Oliver i to je činjenica i ljubav koja traje vječno.
Nije volio svoje veličanje
Svratili smo za početak do jednog od najboljih Oliverovih prijatelja, Gorana Prižmića Bate kojeg s Oliverom veže dugih 40 godina prijateljstva. Prošli smo skupa svega i svačega, priča nam Bata, bio je vrhunski čovjek, umjetnik i pjevač, puno zajedničkih noći, puno lijepih i tužnih dana.
„Da je on živ, on bi smanjio ovo što se događa u Luci, smanjio bi veći dio, a možda čak i sve. Nije volio šušure u svoje ime. Fali mi puno, pitate me mislim li o njemu svaki dan, mislim o njemu svaku uru, uru ipo!“, priznaje nam Bata.
Oliver je obožvao Velu Luku, ona je po svemu bila njegovo rodno mjesto, iako se, spletom okolnosti, rodio u Splitu. Bata nam priča da je Oliverov otac, kad mu je supruga bila u osmom mjesecu trudnoće, dobio posao u Splitu pa se mali Oliver silom prilika rodio u Splitu. Ali, znao je on dobro da je život u Veloj Luci, tvrdi Bata, u kojoj je provodio svaki slobodni trenutak. Jedanput je otišao na ribanje, nije ga bilo 15 sati, a nije ulovio ništa. Jesi li ti normalan, stojiš na moru već 15 uri, doviknuo mu je Bata, a on mu je odgovorio da ga to smiruje, opušta mu živce i puni baterije. Volio je more, možda više nego Luku.
„Kad je Oliver parti, bio sam beskrajno tužan. Bio je skroman, nigdi se nije gurao i zato ga ljudi vole. Danas imate zvijezde od 20 godina, glume neke veličine, a njemu nisu ni do kolina. Kad sve današnje pjevače skupio na jednu stranu, a Olivera na drugu, Oliver bi prevagnuo!“, ispričao nam je Bata drhtavim glasom jedva suzdržavajući suze u očima.
Zaista, teško je govoriti o Oliveru i slušati njegove pjesme, a ne zaplakati. A ovaj šušur, to nam je ostavio namjerno, uvjeren je Bata, sad nas gleda od gore i smije nam se koliko imamo posla! Neka vam Lučani, tako vam i treba!
Na rivi smo susreli i Janeza Vlašića, člana kultne klape Ošjak od prvog dana koji trenutno vodi osam klapa od Trpnja, preko Korčule do Lastova. Zamolio sam Lastovce da me sljedeći put kad dođem tisnu u more, uzviknuo je uz smijeh Janez, da se okupam ovo ljeto barem jednaput!
Podrška tako jednog velikog pjevačkog imena klapi Ošjak je puno značila, a sudbina klape i Olivera isprepletena je na nebrojeno mnogo načina. Oliver nije bio samo Lisinski i Royal Albert Hall, tvrdi nam Vlašić, bio je on i to, ali bio je i običan Lučanin s kojim su provodili dane i noći. Neke od njegovih najpoznatijih romansi su nastale u sitnim noćnim satima, kad su ih pjevali njegovoj supruzi Vesni pod prozorom. Razlika je bila u tome, prisjetio se Janez, što bi onda oni ujutro išli na posao, a Oliver bi išao leć!
„Klapa Ošjak slavi 45 godina, uskoro ćemo snimiti spot za njegovu pjesmu koja nije objavljena, Moja Emilija i tako ćemo kroz našu pjesmu nastaviti njegovu. Fali nam puno kao čovjek, fali nam njegova jednostavnost pristupa ljudima i kao glazbenik. Sjećam se kad smo 70-ih snimili a capella verziju pjesme A vitar puše za Split na klapski način, Oliver nam je pjevao solo, ali je morao izmijeniti glas da ga ne bi prepoznali jer je pjesmu izdala izdavačka kuća za koju nije potpisao, on je potpisao za drugog izdavača. Bio je veliki čovjek, nije bio visok, rastom niži od mene, no po svemu najveći“, priča nam Janez.
Na tonskoj probi, na pijaci Sv. Josipa, inače omiljenom Oliverovom lokacijom za nastupe, čim s počeli taktovi pjesme Podsjeti me što to biješe ljubav s kojom je započeo koncert,, njegov glas izazvao je u ljudima navalu emocija. Okretali smo se oko sebe i gledali ljude na rubu suza, gutali su gučulu, rekli bi otočani i stiskali vilicu kako ne bi zaplakali. Život Lučana, otočana i Dalmatinaca isprepleten je s Oliverom na bezbroj načina, od prvih ljubavi, rađanja do sprovoda i smrti, sve su te događaje pratile Oliverove pjesme u durskim i molskim akrodima tisuće i tisuće života. Njegova prisutnost u Veloj Luci je nadnaravna, oduvijek je bio dio luške svakodnevnice, a nakon smrti on je još uvijek dio i to sve više i više.
„Prisutan je kao da je živ! Sve čekam da izleti iza nekoga kantuna i reče mi, ala nemoj zaje...“, zaključio je Janez uz smijeh.
Na tonskoj probi smo susreli i Marka Tolju koji nam je priznao kako je znao da su otočani ludi, ali da su ovoliko ludi nije očekivao! Marko je u Velu Luku došao noć prije, na onom glasovitom brodu na kojem su tri sata bez prestanka Oliverove pjesme pjevali najpoznatiji pjevači današnje estrade zajedno s nekoliko stotina putnika u transu.
Tolja: Ako znaš pjevat, njegov si
„Jeste li vidjeli atmosferu na brodu od Splita do Korčule? Trosatno ludilo, slavlje njegovog života i djela, ponijela me atmosfera i još sam pod dojmom. Oliver meni znači sve, on mi je od malih nogu najveći pjevački uzor, onda mi je posato kolega, potom i prijatelj. Njegov poziv u Albert Royal Hall, to su trenuci koje je teško opisati. Njemu nije bitno koliko imaš godina, tko si, što si, odakle si, ako si muzikalan – njegov si“, ispričao nam je Tolja koji je koncertu pjevao neke starije Oliverove pjesme, a priznao nam je i da je Vela Luka ispunila sva očekivanja koja je glasovita pjesma obećavala.
Koncert Trag u beskraju priča je za sebe koja bi se mogla pričati danima, no u kratkim crtama nam je ispričao Tonći Surjan, predsjednik udruge Luško lito koja je glavni organizator događaja.
„Kad smo počeli s ovim projektom, nismo znali gdje će nas odvest, nadali smo se da ćemo uspjeti koncert organizirati barem tri godine uzastopno, nismo nikad očekivali niti ovoliki odaziv publike, niti pjevača i medija. Prve je godine došlo sedam tisuća ljudi, tek smo onda shvatili koliki je trag Oliver ostavio u ljudima. Danas koncert prenosi HRT, u Velu Luku su donijeli opremu koju mi otočani nismo nikad ni vidjeli. Pijaca ispred crkve Sv. Josipa je sve manja, ali nećemo se nikad seliti. Ovaj će koncert uvijek biti ovdje, na ovoj pijaci na kojoj je Oliver nastupao, možemo jedino proširiti program“, ispričao nam je Tonći ističući kako je jedan od glavnih idejnih tvoraca projekta poznati glazbenik i skladatelj Ante Gelo.
„Ma ne, nisam ja glavni krivac, tu su Vinko Barčot, Tonći, Bata, načelnica Katarina Gugić. Oliver je bio fantastičan čovjek, a kao glazbenik nešto posebno što se dugo neće ponoviti. Bio je centralna ličnost hrvatske glazbene scena koja je bez njega čudna, neću reći obezglavljena, ali trenutno neki uzor ne postoji. Svi su pratili Olivera, ako je on radio Lisinski, radili su i drugi, ako je on radio arenu, radili su i drugi“, zaključio je Gelo priznajući da je zavolio Velu Luku i Lučane.
Za kraj našeg luškog đira svratili smo do legendarnog Brice. Ne, ne onog iz Velog mista već Borisa Gugića, vlasnika brijačnice kojeg s Oliverom veže više od 50 godina prijateljstva. Kad uđete u malu brijačnicu u središtu Vele Luke, ne možete nego zinuti na zidove prepune Oliverovih fotografija, stotine uokvirenih slika koje je Brico brižljivo razvio i objesio na zid.
„Otkad je umra, odlučio sam objesiti sve njegove fotografije koje imam, sve druge fotografije sam maknuo sa zida, ostale su samo Oliverove. Znate, brat poznate američke glumice Bo Derek je jednom bio kod mene na brijanje, par mjeseci nakon, dobio sam poštom potpisanu sliku Bo Derek za svoj zid, i nju sam maknuo! Uz Olivera, ostali su samo Ivanišević, Šurbek i Petrović, oni su isto maheri k'o i Oliver, samo u drugoj kategoriji“, zadovoljno zaključuje Brico.
Osim što su bili prijatelji, on je bio i Oliverov brijač, ja bi se najidi da je pošao negdi drugdi, kaže nam Brico, a fali nam svima, ne samo onima koji su ga poznavali. Bricova brijačnica jedno je od omiljenih okupljališta u vrijeme Oliverovih dana, evo, jučer su bili Dupini, kaže Brico koji im je pripremio teću brodeta i kruha. Neprestano svraćaju novinari i glazbenici, pjevači, 'ko zna 'ko će danas doć, ali 'ko god dođe, Brico je pripremio slane ribe, kapara, kruha i par litara vina. Sinoć sam legao u dvi ure, žali se Brico, ali Oliver bi bio zadovoljan kako sam počastio Dupine, zaključuje.
„Svatko me pita kakav je bio, a to nije potriba pitat. Samo pogledajte ove sve ljude koji su došli, odakle su došli i koliko ih je došlo, poslušajte što govore o Oliveru, koliko je pomagao mladim pjevačima i svakome tko je pitao njegovu pomoć. Neću pametovat, to nije moj stil, neka vam na to odgovore Slovenci koji svake godine dolaze na njegov rođendan, zimi, kako bi stavili cviće na njegov grob. Možda će nekad u budućnosti i biti neki pjevač poput njega, ali 'ko će napisat te tekstove, nema ni kompozitora, svi su išli s Oliverom. Samo će njegove pjesme živit vječno“, poručio je Brico.