Nije baš svaka smokva dobra za sušenje. Neke su neodgovarajuće sorte, neke se od vode i rose prerano raspuknu, neke prebrzo smežuraju, a neke ni ne dozriju kako treba. Zato treba igrati na sigurno i u košic nabrati kuvelica, smokava koje su već napola suhe, ali ne i skroz sasušene. A najbolja sorta za suhe smokve je sušelica. Nakon berbe plod ide u drvenu bačvu uz dodatak ožice od juhe sumpora koji provjereno tjera muhe i druge neželjene ‘goste‘ štetne za smokvu suhu, specijalitet kuće Primić u Dunavama.
U konavoskom selu koju nadvisuje moćna utvrda Sokol grada domaćin Niko dočekuje nas pokraj stolova gdje se na zraku suši freški tovar smokava koje bojažljivo nadlijeću ose.
Ne vole vodu
Niko ih je tog dana rano ujutro već jednom okrenuo, a prevrtati ih mora dvaput do triput dnevno kroz pet do šest dana, koliko im treba da se osuše.
- Svakako ne smiju biti ni sirove ni presuhe, ali za to trebate imati iskustva i onaj pravi osjećaj – tumači nam konavoski ‘smokvar‘ koji u baštini ima trideset stabala ove darežljive dalmatinske voćke. Različite su dobi, ima baš mladih, pa onih zasađenih prije Domovinskog rata, ali i starijih od samog vlasnika, sedamdesetogodišnjaka koji je otišao u mirovinu kao konobar iz Konavoskih dvora, gdje je, poslužujući goste, uočio njihov interes za smokve. Prepoznali su oni u tom voću zapostavljenu deliciju, ekološku voćku kakve nadaleko nema. A nije ni zahtjevna za uzgoj, uvjerava nas Niko. Stablo malo pognojiš stajskim gnojem, negdje u dvanaestom mjesecu malo uokolo očistiš pa kad dođe vrijeme, pobereš smokve i onda ih sušiš. Navodnjavanje im ne paše, plod se raspukne ako je u njemu previše vode.
U tom pogledu Dunave su u prednosti nad konavoskim konkurentima, otkriva nam domaćin, nisu na živoj vodi pa se smokva ne može namočiti.
- Da ima u nas vode, prije bi ona sagnjela nego što bi se osušila. Inače je ovdje podneblje najbolje za smokvu, a i meso nam je vrhunsko, bit će da je do položaja – veli Primić kojemu, zanimljivo, smokva uopće nije na top listi najdražih biljaka. Nikad nije bio ljubitelj smokava, bilo je godina da bi obrao sva stabla, a nijedne jedine ne bi probao. Sad tu i tamo malo gricne, ali nije lud ni za mirisom ni za okusom. Od smokve je Niku draže jedno drugo voće, poznatije kao fini začin jelima:
- Meni vam nema do masline. Imamo 150 stabala oblice, lastovke i talijanke. Suša njima pogoduje, mislim da bi ove godine mogle dobro roditi, kakvih 4 tisuće kila. Kako je blizu uljara tu u Dubravki, ljudi sad češće donose masline za samljeti. Koliko će biti ulja za doma ovisi o godini, mi smo preklani imali 800 litara, a i ove godine će biti za začinjet‘ salatu – kaže nam sugovornik koji se još sjeća vremena prije rata kad je smokva bila toliko podcijenjena da su je koristili najčešće kao destilat za praviti rakiju.
Na veliko se sušila, a prodavala za simboličnu cijenu. Danas je drugačije, smokva suha je prepoznata kao specijalitet, toliko da je danas postala isplativa, kilo se cijeni na čak 15 eura. Nika zato veseli kad vidi da se i neki mlađi sumještani odluče uzgajati smokvu:
- Evo naš susjed Pavo Kralj je zasadio nekoliko stabala, misli se baviti time u budućnosti, lijepo je to, da smokva ne izumre – kaže Niko Primić koji u sklopu svog OPG-a smokve prodaje na kućnom pragu, nešto ‘izvozi‘ u Zagreb, podijeli prijateljima...
Berba na etape
- Ove su godine baš rano počele, oko sredine srpnja, pa je onda došla kiša i malo poremetila kalendar...svakako, pravilo je da se smokva bere na etape, svaki treći četvrti dan dok je god ima...moja je procjena da će se brati još do Male Gospe. Inače se reče da je ‘kolo‘ smokava najjače baš o tom blagdanu, početkom rujna – otkriva nam domaćin.
Nikova supruga Marija koja godinama pati od dijabetesa zbog slatkoće ne smije jesti smokve, samo ih ponekad ublaži kuhanjem u kompotu s jabukama. Tko voli marmeladu od smokve, neće se istrošiti za šećer, kaže nam domaćica koja je nekad radila kao trgovkinja u poljoprivrednoj zadruzi u obližnjoj Dubravki. Zbog narušena zdravlja otišla je ranije u mirovinu, a danas koliko god može pomaže suprugu u berbi:
- Uvijek mi je žao vidjeti smokve po podu, onako izgažene ili kad ih zgnječe auta u prolazu. Zato se Niko i ja trudimo što više pobrati dok se može, oboje nas bole ruke, ali ne damo se. Za branje nam ne treba skalica, stabla nisu visoka, a za ono što ne možemo dosegnuti, imamo kučalicu pa se pomognemo – objašnjava nam Marija i među smokvinim listovima stručnim okom odmah prepoznaje kuvelicu. Vrijedni Primići tijekom praznika imaju i tri mala pomoćnika. Djeca njihovog sina Antuna i nevjeste Ines iz Splita, šestaš Niko, sedmogodišnji Toma i četverogodišnja Rita obožavaju ljeto u Dunavama koje je još slađe uz đedove i babine smokve. Bude li sve po planu, ove godine bit će ih barem 400 do 500 kila.
Sušene smokve u prošlosti su bile prava blagdanska poslastica.
- Stari bi o Božiću i Uskrsu iz škrinja vadili po šaku smokava koje bi onda darivali djeci. Radi ljepšeg mirisa, u smokve se stavljalo morača i lovorike za dodatak, a smokve bi se dobro zbilo u vjenčiće da ljepše izgledaju. Orasi i suhe smokve bile su djeci najljepša poslastica za Božić – otkriva nam Niko koji se sjeća još jedne starinske namjene ovih voćaka:
- Kako prije nije bilo cukara puno ko danas, ljudi bi se snalazili kako znaju da zaslade kavu. U mene mati bi, kad nije imala cukara, skuhala smokava da zasladi kavu – prisjetio se domaćin.
Nekad je Niko držao koze i kravu, ali ta su vremena prošla, trebalo se prilagoditi novim trendovima, pa se danas obitelj bavi turizmom, ima OPG, s osim smokva i maslina, za osobne potrebe uzgaja i nešto verdure, kapulu, kupus. Iz davnina se domaćin sjeća kako su stari ‘mijenjali‘ međe sadeći po principu maslina-smokva-maslina i tako redom. Niko misli da je taj sistem bio kvalitetan, jer se mladica smokve usađena posred doca može ali i ne mora primiti.
