Blog Muzeja i Konavala poseban prilog posvetio je povijesti vinove loze i vinarstva.
Jedna od najstarijih udomaćenih biljnih vrsti uz žitarice i maslinu, svakako je vinova loza. Njeno podrijetlo nije sa sigurnošću utvrđeno, pa se pretpostavlja da se ova biljka razvila ili u Južnoj Europi ili na području oko Kaspijskog jezera. U Egiptu se vinova loza spominje od početka civilizacije, odnosno 3 000 godina pr. Kr. Ipak, svoj pravi procvat vinova loza doživjet će početkom 1. tisućljeća pr. Kr. kada će postati glavni pokretač civilizacije.
Naime, tada se uspjelo stvoriti zadovoljavajuće sorte koje su sađene na većim površinama u Grčkoj i u Fenikiji (današnja obala Libanona). Premda su oba područja oskudna plodnom zemljom koja se uglavnom koristila za žito, vinova loza, kao i maslina, zahtijevala je potpuno drugačija zemljišta pa je to omogućilo ekonomski i demografski rast stanovništva.
Strogo raspoređeni poljoprivredni kalendar ostavio je dovoljno prostora za rad u vinogradu pa je prosperitet društva u rodnim godinama bio zagarantiran. Vino postaje bitna trgovačka roba, a poboljšanje lončarstva omogućilo je njegov prijevoz na velike udaljenosti bez straha od kvarenja.
Upravo su Grci i Feničani zbog trgovine vinom postali glavni moreplovci na Mediteranu, a sve veća potreba za trgovinom uvjetovala je stvaranje trgovačkih kolonija. Demografski rast u matičnoj Grčkoj dosegao je vrhunac zbog čega je bilo nužno iseljavati dio stanovništva. Već uspostavljene trgovačke kolonije prerasle su u prava nova naselja.
Hrvatska obala čuva priču o grčkoj kolonizaciji i vinovoj lozi. Naime, već se u 6. st. pr. Kr. Grci nastoje naseliti na područje Korčule zbog kontrole jadranske trgovine. Ipak, pravu kolonizaciju Jadrana pokrenut će Grci sa Sicilije u 4. st. pr. Kr. koloniziravši Vis i Hvar.
Vinogradarstvo će na Visu dosegnuti svoje vrhunce pa će mnogi antički autori upravo vino s Visa držati za najbolje vino na svijetu. Obala srednjeg i južnog Jadrana spada u jedna od najpovoljnijih područja za sadnju vinove loze, ali vinogradarstvo će se znatnije razviti tek nakon rimskog osvajanja jer se zbog čestih ratova i pretežno stočarskog stanovništva vinova loza nije mogla saditi na većim površinama.
U srednjem vijeku vinogradarstvo se razvijalo najviše oko dalmatinskih komuna. Naime, izvori pokazuju kako su se veći vinogradi uglavnom podizali u krugu od 4 kilometra od grada, a zaleđe u kojem su bili kmetovi uglavnom je služilo za žitarice. Bijele sorte bile su cjenjenije od crnih, a to je zbog toga što su crne sorte mnogobrojnije na obali Jadrana i proces proizvodnje vina od crnih sorti jednostavniji je od vina bijelih sorti. Kao vino na posebnom glasu, u razvijenom srednjem vijeku, bila je dubrovačka malvasia koju su nastojali kupiti svi bogatiji građani dalmatinskih komuna, iako su zakoni gotovo svih komuna branile uvoz stranog vina.
U Konavle vino najvjerojatnije dolazi preko grčkih trgovaca u antici. Vinogradarstvo se razvilo dolaskom rimske vlasti, a u srednjem vijeku ponovno oživljava do dolaska Dubrovačke Republike. Naime, dubrovačka je vlastela kao najveći vlasnik vinograda nastojala ograničiti svoje kmetove u proizvodnji vina kako im ne bi bili konkurencija.
Najviše se ova odluka može primijetiti na području Konavala i Primorja, gdje su kmetovi mogli podići vinograde samo na malim površinama, a nekad se radilo samo o odrini/pergoli koja je postala zaštitni znak svake konavoske kuće. Dubrovčani su osim trgovačke konkurencije kmetovima zabranili podizanje vinograda i zbog velike potrebe za žitom koje se sijalo na svaki djelić obradive zemlje.
Pravi razvoj vinogradarstva u Konavlima počinje sredinom 19. stoljeća kada se sve veće poljoprivredne površine prenamjenjuju u vinograde. Proizvodnja i prodaja vina postalo je glavni izvor prihoda najvećeg dijela konavoskih kuća. Ipak, bolest filoksere i peronospore krajem 19. stoljeća uništilo je velik broj vinograda, a mnoge Konavljane potaknula na iseljavanje u SAD i druge zemlje.
Vinogradi su se obnavljali, ali nikada nisu dosegli brojnost kao prije bolesti. Tradicija organiziranog vinarstva na konavoskom području počinje 1877. godine kada je u Dubrovniku otvorena vinarija Podrum.
Zbog kanaliziranja rijeke Ljute i moderne tehnologije sve više vinograda prije Domovinskog rata podizalo se u Konavoskom polju. Osnivanje vinarije koja je imala kapacitet 250 vagona na Grudi 1963. godine dodatno je potakla podizanje vinograda pa ih je u to vrijeme u Konavlima bilo 157 hektara. Tada se počinje oživljavati gotovo izumrla sorta dubrovačke malvasije, ali sorta će u Domovinskom ratu gotovo potpuno nestati. Ipak, vina koja su se proizvodila u vinariji nisu bila visoke kvalitete jer se većina proizvedenog vina prodavalo na veliko, a samo manji dio je buteljiran.
Nakon Domovinskog rata pojavljuju se razni OPG-ovi koji su oživili proizvodnju kvalitetnih vina. Zahvaljujući strastvenom radu ponovno je obnovljena sorta dubrovačke malvasije koja je danas integrirana na čitavo područje Konavala. Konavoski vinari dugi niz godina podižu svoju kvalitetu te su danas Konavle neizostavni dio na vinskoj karti Hrvatske. Konavosko podneblje pogodno je za razne sorte vinove loze.
Kroz 19. i početak 20. stoljeća prevladavala je sorta kadaruna od kojega se proizvodi vino slabije kvalitete, a uz malvasiju Konavljani podižu nasade vranca, plavca, grka, kaštelanke/dalmatine, crljenka i merlota za proizvodnju vina, dok su od stolnih sorti najprisutniji kardinal i bumba. Sorta koja je svima prva na pameti kad se spominje odrina konavoske kuće, svakako je krivaja koja dozrijeva nešto kasnije od ostalih sorti.
Nedavno je u Konavlima potvrđena jedna autohtona sorta koja je dobila radni naziv dubrovačka crna, ali radi se o isključivo konavoskoj sorti. Nažalost, još je uvijek velik broj zapuštenih i propalih vinograda po Konavlima koji donose priču nekog drugog vremena kada je vinograd bio ekonomska osovina svake konavoske kuće, puiše blog MiGK.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....