StoryEditorOCM
KonavleOd Maroka do Konavala

Fra Ivica Kyril Pavlović, novi predstojnik samostana sv. Vlaha u Pridvorju: U ovom okruženju teško je biti bolji, a još teže ne biti dobar!

Piše Anđelka Kelava
20. studenog 2022. - 17:52

Nedavno ste došli u Pridvorje na mjesto predstojnika samostana sv. Vlaha. Sigurno je iznimno teško bilo doći nakon tragične smrti fra Ivana Kramara. Kako ste se snašli, kakvi su prvi dojmovi?

Iako se premještaj fratra događa “pravnim” aktom, dekretom, isto tako fratar prihvaća ne samo po poslušnosti već i svojom slobodom jer za novu službu treba prvo pozvati Boga u pomoć i braću na savjetovanje. Dolazak u Pridvorje, meni do sada nepoznato, i nakon tragične smrti mlađega fratra koji je u kratkom vremenu ostavio duboke tragove na uređenju samostana u Pridvorju i na njegovom oživljavanju što kroz događanja iz kulture što kroz okupljanja oko stola Gospodnjega u crkvi i u raznim druženjima u samostanskom objektu, sve zajedno i nije bilo jednostavno. Puno je onih koji su vezani za samostan u Pridvorju, mnogo ih je pratilo fra Ivana Kramara izbliza, bili njegova desna ruka. Hoće li dolazak novoga fratra produljiti život samostanu, ispuniti ga sadržajem: ljudskim i duhovnim, kulturnim i društvenim? Moram priznati da i nije bilo previše pitanja. Ljudski se pristupilo, domaćinski ugostilo a prijateljski nastavilo. U ovakvom okruženju, teško je biti bolji, a još teže ne biti dobar! Nadam se da će biti prilika za nastavak kulturnih događanja u samostanu. Već se organizira Božićni koncert. Volio bih da do izražaja dođu i glazbenici i likovni umjetnici kao i ljubitelji pisane riječi, a čini mi se da se u ovom dijelu Domovine ima što predstaviti.

image

Fra Ivica Kyril Pavlović

Tonći Plazibat/Cropix

Studij Arapskog jezika

Diplomirali ste klasični Arapski jezik i međureligijski dijalog, a magistrirali arapske znanosti i islamologiju. Otkud interes baš za to područje, ipak je neuobičajeno za jednog franjevca?

Vrijeme sv. Franje Asiškoga bilo je vrijeme ratova posebno “nadahnuti” religijskim motivima. U želji da pokaže kako kršćanstvo odudara od nasilja, pogotovo, u ime Božje, da se vodi vjerski rat, u ovom slučaju, oslobođenje Jeruzalema, sv. Franjo krenuo je na put prema Jeruzalemu s ciljem da se susretne sa tadašnjim sultanom i da mu predstavi svoju vjeru, bez nasilja. Tradicija kaže da su se njih dvojica, sultan i Franjo, susreli i da su razgovarali te se “bratski” u vjerničkom smislu, oprostili jedan od drugoga. Na ovom temelju zasniva se i franjevačka motivacija ili nadahnuće za susretom sa muslimanima, s ciljem upoznavanja što je vjera drugoga. Ne baš često ali dolazilo je do uzajamnih susreta i razgovora ali puno toga ima za nastaviti. Franjevci su prisutni u gotovo 120 zemalja i vrlo zastupljeni u zemljama s većinskim pripadnicima islama: Egipat, Maroko, Bosna i Hercegovina, Palestina... Evo zašto u naravi franjevačkog poziva stoji još jedan poziv, “poziv u pozivu”, biti među muslimanima. Nakon petnaest godina u Kraljevini Maroko, bilo mi je nekako normalno upustiti se u temeljitije upoznavanje sa svijetom islama, a najbolji put je preko poznavanja klasičnoga arapskog jezika “fusha” koji je službeno prisutan u dvadesetak država, uz područja koja se služe arapskim iako nisu arapsko govorno područje.

image

Fra Ivica Kyril Pavlović

Tonći Plazibat/Cropix

Zaokruživši period službe u Kraljevini Maroko, na prijedlog fra Josea R. Carballa, tadašnjeg Generalnog Ministra Franjevačkog Reda, prihvatio sam prijedlog da studiram arapski jezik i islamologiju. Prvo godine studija u Kairu, na Institutu Dar Comboni, gdje se kroz dvije godine intenzivnog studija uči arapski jezik te prate predavanja o međureligijskom dijalogu. Zanimljivo je da ovaj Institut koji vode članovi katoličke kongregacije kombonijanaca prima učenike svih nacija i religija jer je to uistinu mjesto gdje se može temeljito studirati prvotno arapski jezik i međureligijski dijalog te upoznati s osnovama islama. Zatim slijede godine studija u Rimu, na Papinskom institutu za islamologiju i arapske znanosti gdje se početna kairska formacija usavršava sve do stjecanja akademskih naslova magistra ili doktora arapskih znanosti i islamologije. Dugogodišnji boravak u zemlji u kojoj je islam ustavna religija i čiji vladari poštivaju prisutnost kršćana i pod njihovom su zaštitom, smatrao sam da je to nešto što vrijedi produbiti i uložiti dovoljno vremena i snage za razumijevanje drugoga, odnosno čovjeka s njegovim vjerovanjem koje vodi prema povjerenju unatoč različitostima.

 

Odakle redovničko ime?

Kako ste i zašto izabrali redovničko ime Kyril?

Ime Ivica dobio sam po obiteljskoj tradiciji, djedovo ime s očeve strane. A budući da sam kršten 24. lipnja, na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja, u Bosni poznat kao sv. Ivo kojega se posebno časti u svetištu u Podmilačju, u blizi kraljevskog grada Jajca, vjerujem da me i ovaj Svetac prati u mojem duhovnom rastu u Franjevačkom Redu Manje Braće. Do II. vatikanskog sabora, redovnici odnosno redovnice, dobivali su redovničko ime, različito od onoga dobivenog na krštenju. Nakon Sabora, izbor redovničkog imena nije više dio obveze koja se kandidatu pri stupanja u novicijat nameće. Osobno sam želio da uz moje ime po krštenju stoji i ono redovničko. Nešto prije polaganja doživotnih zavjeta, vlastoručno sam, kako se to službeno traži, napisao obrazac da se zavjetujem u zajednici na poslušnost, siromaštvo i čistoću. Tom prilikom iza krsnog imena napisao sam slovo K. (Kyril) stavljajući se pod zaštitu sv. Ćirila, monaha koji je bio veliki evangelizator, slavenski apostol, usavršavao se u jezicima, (sastavio je Slavensko pismo –glagoljicu), djelovao među Arapima i drugo. Za mene je izbor redovničkog imena i simboličan čin ali i dio osobnog identiteta.

Po čemu ćete pamtiti godine u Maroku? Tamo ste od 2002. do 2017. sudjelovali u misionarskom projektu Franjevačkog Reda “Maroko” i obavljali razne redovničke i svećeničke službe.

Budući da je prisutnost franjevaca tamo još od 1220. godine, Franjevački red je i danas prisutan u Kraljevini Maroko. Dvije su nadbiskupije, sa sjedištem u Rabatu, francusko govorno područje i u Tangeru, španjolsko govorno područje te Apostolska prefektura u Zapadnoj Sahari. Franjevci su raspoređeni u osam rezidencija te uz redoviti pastoral u župi bave se i socijalnim radom ili isključivo socijalnim angažmanom u školama, kulturnim centrima i slično. Od 2000. godine na razini Franjevačkog reda, upućen je poziv da se franjevci prijave u “Projekt Maroko” i da svojim odazivom budu pomoć franjevcima u Maroko. Bilo je odaziva, ali često na kratko, jer sredina u kojoj su naša bratstva, koliko god bila otvorena za susrete s islamom, pa i one službene, je bila posebna i bilo je nužno provesti neko vrijeme prilagođavanja. Nekima je to bilo teško pa su se vratili matičnim Provincijama, a većina je ostala jedno vijeme i tako sudjelovala u Projektu te nadam se nešto i naučila. Sigurno da su iskustva bila bogata i takva se ne mogu zaboraviti. U prvom redu, tu su franjevci iz cijeloga svijeta, u svome bratstvu pokušavaš naći nešto zajedničko počevši od jezika. Zajednički se družimo, slavimo sv. Misu;, objedujemo zajedno, ponekada i odemo na kraću šetnju. Zatim šarolikost kršćanskih zajednica u župi od mladih studenata i studentica iz cijele Afrike do staraca sa zapadnjačkim mentalitetom. Veliki su bili dani kada smo kao bratstvo odlazili u planine na pješačenje. Susretljivost domaćina i njihovih ukućana, skromnost u kućama, sudjelovanje u javnim vjerskim obredima, poštivanje Kralja i njegove obitelji... Stanovištvo Kraljevine Maroka je po vjeri muslimansko, maleni broj Židova i kršćana prisutan je uglavnom po većim gradovima. Berbera i Arapa je gotovo u istom postotku. Iako je teško posebno strancu uočiti razliku između ovih dviju skupina, oni sami će reći da su Marokanci i to je najvažnije. No, kada se uđe slojevitije u društvo, može se primijetiti različitosti u mnogim segmentima društvenog života. Meni je bilo zanimljivo kako se i dan danas može živjeti u proširenoj zajednici, više obitelji pod jednim krovom, i kako zajednički poslovi, obiteljske tvrtke pa i pojedinačna zaposlenja imaju za cilj očuvati obitelj uključujući i daljnu rodbinu. Zatim proslave vjerskih praznika kada se pola nacije pokrene jer svatko želi provesti te dane pod obiteljskim krovom, susresti se s rodbinom, pa se u to vrijeme uklope i vjenčanja koja imaju posebnu tradiciju ne samo gastronomsku već i odijevanja posebno za mladenku... Zatim bogatstvo trpeze, unatoč strogim pravilima prehrane, razvila se gastronomska ponuda, zahvaljujući i dolasku sefardskih obitelji protjeranih iz Španjolske. Poseban način života u pustinjskim oazama, nomadske obitelji...

image

Fra Ivica Kyril Pavlović

Tonći Plazibat/Cropix

 

Univerzalno bratstvo

Iz vašeg bogatog iskustva i izobrazbe, može li se reći da smo tolerantni kao vjernici ili teško prihvaćamo ono što je drugačije?

Osobno sam mišljenja da u vjerama koliko god isključivost bila prisutna, pitanje je li netko tolerantan ili u komparativu tolerantniji je nešto što mi i nije prihvatljivo iako je držim prisutno. Jer ima prizvuk podnošenja drugoga. Možda se danas doima da podnosimo jedni druge, dakle toleriramo, ali kao da se stavljam iznad drugoga. U vjeri, vjernik gleda na drugoga kao brata, sestru, dakle kao dio jedne obitelji. To nam danas i papa Franjo neprestano govori i svi njegovi napori od Egipta, Maroka, Bosne i Hercegovine, Emirata i nedavno Bahraina, idu u tom pravcu: univerzalno bratstvo. Pozvani smo prvo susresti se s različitim, stupiti u dijalog i upoznati ga, ako ne uspijemo prihvatiti ga onda nam ostaje poštivati ga. No, poštivati je daleko prihvatljivije nego tolerirati, čvrsto držim.

Nedostatak svećenika prisutan je u svim redovima, a posebno u vašem franjevačkom.

Istina je da danas izgleda da smo u minusu sa svećeničkim odnosno redovničkim zvanjima. Jedan župnik odgovoran je za više zajednica, a sve je češće da Papa u osobi jednoga biskupa spaja dvije ili više biskupija. Spajanjem više Provincija u jednu ili pripajanjem manjih zajednica većima, Uprava Franjevačkog reda Manje braće nastoji barem administrativno usporiti gašenje teritorijalnih jedinica. Redovnički poziv kao i svećenička služba dva su načina odaziva na Božji poziv kojega osoba prima odnosno prihvaća. Pozvani se ostvaruje kao osoba i kao vjernik u redovništvu tako što polaganjem evanđeoskih savjeta ili zavjeta: poslušnost, siromaštvo i čistoća živi svoje poslanje u zajednici koja je nositeljica evangelizacije a u svećenstvu tako što dijeljenjem svetih sakramenata sudjeluje u duhovnom rastu zajednice koju mu biskup povjeri. Naravno, i u jednom i u drugom obliku treba poštivati osobni poziv pozvanoga: kao redovnik moguće je biti i svećenik (iako nije obvezno) i raditi u pastoralu, a kao svećenik može se ostvariti i na nekom drugom planu npr. odgojnom, obrazovnom, humanitarnom... Mislim da mladi vrlo dobro znaju što ili još bolje tko ih privlači te da su zainteresirani za susrete i upoznavanja pa i za određena osobna angažiranja. Vjerujem da je na nama, redovnicima, redovnicama, svećenicima, da im pružimo dovoljno prostora, dostatno vremena za susrete i upoznavanja koja bi vodila zdravim odlukama. Moram priznati da je Franjevačka mladež u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovina na dobrom putu, kao što se treba pohvaliti sva nastojanja salezijanaca da svojom karizmom okupe mladež i prenesu im one vrednote koje će mladima služiti u životu, da nauče da se životom ne služi već budu u službi života. Braća karmelićani, iako su malobrojni u našem narodu, kao i dominikanci, uvode mladež u svijet kontemplacije i spoznaje.

Poliglot ste, govorite arapski jezik, latinski i grčki, francuski, španjolski, talijanski…koji Vam najviše koristi u svakodnevnom životu?

Najbliži govorni jezik mi je francuski. Dok sam studirao na Institutu za teologiju i znanost religija na Katoličkom institutu u Parizu pohađao sam i Institut za francuski jezik i kulturu, a u pastoralnom radu najviše sam djelovao na francuskog govornom području. Sretna okolnost je što sam prije studijskog boravka u Francuskoj studirao na Institutu sv. Ante Padovanskog u Bolonji, gdje sam diplomirao teologiju, pohađao tečaj usavršavanja talijanskog jezika kojega i dan-danas rado slušam i govorim. Naime, moj prvi susret s talijanskim dogodio se upravo ratnih godina kada je Uprava Bosne Srebrene odlučila svoje odgojne ustanove smjestiti izvan područja ratnih zbivanja: Franjevačka teologija iz Sarajeva izmještena je kod franjevaca u Samobor, Franjevaka klasična gimnazija iz Visokog u Bašku Vodu, za Novicija najprije u Monopoli (Bari) a zatim nešto kraće na sjever Italije te u Livno gdje se i danas nalazi. Kako sam te ratne 1992. godine bio pri kraju četvrtog razreda Gimnazije i pred ulazak u novicijat, moja generacija novaka smještena je u Monopoli, talijanski grad na obali Jadranskog mora gdje se uz hrvatski nastavni program odvijao i na talijanskom, posebno za vrijeme liturgijskih događanja u samostanskoj crkvi sa vjernicima. Poznavanje latinskoga odlična je osnova za učenje talijanskoga i francuskoga jezika. Zato mi je najlakše bilo asimilirati španjolski jezik kojega sam učio u španjolskoj Granadi, povijesnome gradu u kojem su monoteističke religiji ostavile vidljivi trag kako mogućeg suživota ali i sukoba. Možda su klasični jezici zahtjevniji jer su “mrtvi” a na učeniku ju da ih “oživi” tako što će jednu kulturu kroz jezik upoznati i radeći na njoj, vratiti u sadašnjost.

Preuzet ćete i službu policijskog kapelana?

U procesu je moje imenovanje policijskim kapelanom, treba proći više razina do stupanja u službu policijskog kapelana. U ovih prvih desetak dana već sam četiri puta nastupio u ime Policijske uprave dubrovačko-neretvanske županije na spomen obilježjima poginulim braniteljima među kojima ima i pripadnika MUP-a. Prvi susreti u Policijskoj upravi s načelnikom Ivanom Pavličevićem i njegovim suradnicima bili su na razini profesionalnosti i ljudskosti. Razgovori sa službenicima i načelnikom Postaje prometne policije Dubrovnik Andrijom Margetom bili su vrlo srdačni i instruktivni. Posebno me se dojmio rad i služba u Interventnoj.

 

 

13. travanj 2024 15:09