StoryEditor
KonavleBOŽIĆNI RAZGOVOR|

FRA IVAN KRAMAR, GVARDIJAN U PRIDVORJU Naši vjernici su odgovorni ljudi, nemamo ni jednu zarazu u Hrvatskoj koja je potekla iz crkve

Piše Anđelka Kelava Foto: Božo Radić/Cropix
26. prosinca 2020. - 10:02
Fra Ivan Kramar, gvrdijan Franjevačkog samostana
Božić je pred vratima. Zbog epidemioloških mjera proslavit ćemo ga sasvim drugačije nego smo dosad navikli. Vraćamo li se korijenima, obiteljskom Božiću? Koliko je to dobro za prizemljenje svijeta koji je sve, pa i Božić, podredio konzumerizmu?

Kraj 20. i početak 21. stoljeća jednostavno je promijenilo lice Božića. Ne slavi se 25. prosinca nego se počinje slaviti već s prvom nedjeljom adventa, a neki ga čak slave i ranije. U biti dolazimo do onog temeljnog: Što je ustvari Božić? Bitna poruka je da se Bog utjelovljuje i postaje jednim od nas, svakodnevan i zamjenljiv s običnim čovjekom. Takav susret s Bogom iziskuje i od nas da prepoznamo u sebi tajnu koja ne može ostati skrivena samo nama, nego je moramo podijeliti s drugima. Čovjek koji je bliže Bogu više je ljudski. Ova pošast koja nas je zadesila na neki način nas tjera da sebi postavljamo pitanja: A koji je to smisao života, koje je temeljno opredjeljenje čovjeka da bi otkrio sebe i svoju sreću. Gdje on sebe može naći kao biće koje je originalno, iskonsko i sliči Bogu. Očito je da ono što nam je ovaj svijet nudio, taj jedan konzumerizam, konfornost i lagodnost života oduzima nam nešto drugo, a to je duša. Oduzima nam osjećaj pjesništva u nama, oduzima nam temeljni smisao Božića koji je jedan od najromantičnijim blagdana, a to je da se mi kao obitelj susretnemo u iskonu svoga poslanja. Nije bitno što će biti na blagdanskom stolu, hoće li biti darovi pod borom ili neće, hoćemo li ili nećemo nakititi borove, nego je bitno, što sam ja to učinio da onaj s kojim živim, kojega susrećem svaki drugi dan da bude sretniji i bolji čovjek. Zato je na neki način pozitivno iz ovoga što nam se dogodilo da shvatimo da masu stvari koje smo prošle godine kupovali da ove godine nećemo jer uviđamo da nam ustvari i ne trebaju. Taj jedan istinski susret sa samim sobom je itekako potreban jer ovako odosmo tamo gdje ne treba.


Božićne blagdane vezali smo uz blještavilo i šušur. Je li ovo prava prilika da se oslobodimo nevažnog i suvišnog te pronađemo pravi smisao Božića?

Uvijek je prilika. Isus se rodio u štalici gdje sigurno nije bilo tog glamura. Bojim se da je ovo blještavilo u biti znak ljudske praznine i da ta praznina koja se događa u čovjeku je toliko nepodnošljiva, pa onda moramo sve nekako zabljesnuti. To je kao kad mladi odlaze u neke kafiće, glazba je toliko preglasna da vi više ne možete ni razgovarati. A tamo gdje čovjek ne razgovara on je sam. A biti sam nije čovjekovo određenje jer čovjek nije otok i trebaju mu drugi. Idealna prilika je da napravimo što jednostavniji Božić i da upravo ona poruka koju nam Božić daje jest ustvari poruka koja je potrebna čovjeku, a to je da vrijedi i da je on ljubljeno Božje dijete i da taj Bog silazi upravo zbog njega i da mu pokaže da ima poslanje, a ono je da usreći druge ljude.

Nije nam je uvijek nedostajalo vrijeme kod kuće s obiteljima. Danas nam je to 'omogućio' koronavirus. U ovakvim životnim uvjetima koji nisu jednostavni nikome, što biste poručili vjernicima? Kako pametno iskoristiti vrijeme koje imamo?

Ako pratite društvene mreže, jako je puno smijeha i sarkazma na temu zajedničkog života: Tko će sve ovo izdržati, tko će ženu/muža trpjeti tolike dane i ne znam što sve ne. Dakle, zaboravili smo razgovarati jedan s drugim. Ovo je prilika da Božić bude poticaj da se naučimo međusobno razgovarati. Biti u dijalogu nije ono što ću ja reći nego da čujem onoga koji mi govori. Jedan poznati maurski pjesnik napisao je 'nikad nemoj reći tišina je, ništa se ne čuje, nego ja ništa ne čujem'. Dakle, ja sam sebe na neki način zaglušio da ne čujem ljepotu Božića. Da ne čujem onu Božju poruku: 'Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje'. A tamo gdje nema dobre volje, ne može biti ni sreće. Tamo gdje nema sreće nije čovjek sposoban za ljubav. A čim nije sposoban za ljubav onda nije sposoban ni biti slobodan.

image
Fra Ivan Kramar, gvrdijan Franjevačkog samostana


Dosta polemike ovih je dana bilo oko epidemioloških mjera u crkvama. Neki zamjeraju da je i crkve trebalo zatvoriti kao i kafiće. Kako vi gledate na sve to?

Kad je netko odgovoran čovjek onda nije bitno gdje se on nalazi, može on biti u shopping centru, kafiću, crkvi, na koncertu, ukoliko se pridržava onoga što struka kaže. Mi sad živimo u vremenu da bi trebali vjerovati 'babi Vangi', a nećemo vjerovati ljudima koji su cijeli život posvetili istraživanju određenih virusa koji su nas spopali. Mene to osobno ne iritira. Izašli smo iz jednog naslijeđa komunizma gdje je bilo dozvoljeno po Crkvi blatiti koliko hoćete. Kad vidite od koga to dolazi onda to izgleda ridikulozno, izgledaju kao klaunovi koji bi htjeli biti glavni, ali ne ide. Dakle pozivam ljude da se pridržavaju onoga što je propisano. Svake nedjelje je ovdje u samostanu misa, dođe dvadesetak ljudi, a nekada i nešto više. Mise su vani, svi nose maske i pridržavaju se svega onoga što je struka propisa. Korona virus nije ni malo bezazlen. S ponosom kažem da mi Hrvati imamo jako dobrih stručnjaka, pa ono što oni govore treba i poslušati. Naši vjernici su poprilično odgovorni ljudi. To su ljudi koji poštuju mjere, vjerujem da po tome i neće biti problema. Na koncu u Hrvatskoj koliko znam nemamo ni jednu zarazu koja je potekla iz crkve.

U jednom razgovoru ste izjavili kako smo izgubili sebe, a dovoljno nam je 100 eura u džepu da se posvetimo pravim vrijednostima. Jesmo li iz ove pandemije nešto naučili?

Bojim se da nismo. Bojim se da smo se okrenuli jednoj sklonosti koju imamo mi Hrvati u zadnje vrijeme, a to je kukanje. Imamo neke projekcije što bi bilo kad bi bilo i što će biti ako bude. Bojim se kad bi godinu dana potrajala ova pandemija da bi bilo svašta. Ponovo se vraćamo na ono iskonsko pitanje, jesam li ja sebe ikada upoznao? Poznajem li ja ljude u svojoj obitelji, da ne govorimo o poslu, o vjernicima koji dolaze na misu. Kod ljudi je prisutna ta jedna potreba i nagon da stiče sve više i više.Možda je krajnje vrijeme da u ovoj pandemiji čovjek postavi sebi pitanje -zbog čega ja to radim? Je li u pitanju samo moć da se ovlada drugim ili da ja nekome pripremim život da se ne mora patiti kao ja. Ako tako razmišlja onda je ono što se kaže 'promašio ceo fudbal'. Djetetu danas omogućiti sve, a ne naučiti ga raditi, ne naučiti ga da bude čovjek, velika je to greška. Moja sestra je doktorica pedagodije, živi u Milanu i vodi jednu Montesorri školu. Ona kaže da će dijete otkriti svoje talente tek kad ga prezaposlimo, ali ako danas djetetu kupite mobitel od 5 tisuća kuna da može igrati igrice satima, naravno da od njega stvaramo invalida.


Znači kad sve ovo prođe, opet se vraćamo na isto?

Ne znam hoćemo li se vratiti nakon ove pandemije na isto. Ja sam sreo ljude koji su stali na loptu i promišljaju svoj život, koji su počeli više čitati. Nažalost, problem kod Hrvata je što se ništa ne čita. Ima se vremena za sve. Bog je savršeno stvorio dan i noć i dovoljno nam je vremena ostavio i za odmor, za rad i za zabavu. Skloni smo drugima organizirati živote, ovako ćeš ti to, ovako ćeš ti to. A ako trebamo svoj život organizirati, onda stanemo i ne znamo što ćemo od sebe.

image
Fra Ivan Kramar, gvrdijan Franjevačkog samostana


Obišli ste cijeli svijet, bili kao misionar u velikom broju zemalja. Kako ste se snašli u Konavlima. Jesu li vas prihvatili?

Prvi put kada sam došao u Konavle i kada sam na prvu stepenicu samostana stao, zaljubio sam se u njega. Nije mi uopće bitno jesu li me prihvatili Konavljani, nego to da sam ja prihvatio Konavle i da su upravo u ovom samostanu rođene i moje neke najbolje pjesme. Ovo je jako zanimljiv narod, zatvoren narod i nije čudo što su sve kroz povijest proživjeli. Na misu u samostan dolazi solidan broj vjernika, da nije bilo pandemije bilo bi još više. Ovdje se jako puno radi, vidi se taj jedan osjećaj i za samostan i za svećenika i za ono dostojanstvo koje je potrebno jednom svećeniku. Sada, da ću ja biti Konavljanin sigurno neću, ali da ću zavoljeti ovaj kraj to je sigurno.

Lani ste bili u Africi. Rekli ste kako se čovjek tamo promjeni. Što je to što mijenja čovjeka?

Shvati da je on gospodar vremena, a ne vrijeme njemu. Shvati da je tako malo potrebno čovjeku za sreću i shvati da taj Bog koji je stvorio taj svijet toliko voli čovjeka. Ta promjena da se susretneš sa samim sobom, kad vidiš dijete koje jede jednom na dan i to malo pure i smije ti se, radosno je i igra se oko tebe. Nema šanse da prođete kroz neko selo ili mjesto, a da vas ne pozdrave ljudi. To je jedan susret s ljudskošću i tada uvidiš koliko mi ustvari bahato živimo.

Je li točno da u Africi žive sretniji ljudi od nas?

Točno je. Uzmite jedno dijete kod nas. Ukoliko mu niste dali dar u vrijednosti najmanje 50 ili 100 eura, dijete će biti jako razočarano. Sada zamislite dokle idu oni koji misle da novcima mogu kupiti sve. Ide se u neke vrtoglave sume. Vi djetetu tamo odrežete mali komad šećerne trske i date mu, ono je presretno. Pomilujete ga po glavi, stanete malo s njim popričate vi ste njega usrećili. Dakle, taj temeljni odnos čovjeka prema čovjeku je nažalost u Europi nestao. Ljudi u Africi se smiju, a nemaju ništa.

Predstavili ste knjigu poezije 'Čavli zime' zajedno s našim akademikom Lukom Paljetkom, tu je i zbirka pjesama 'Kameno more'. Što vas to vuče na pisanje, odakle ta ljubav za pisanu riječ?

Mislim da svi ljudi mogu pisati. Neko piše uspješnije, nego manje uspješno. Bojim se da Dubrovnik nije svjestan koga ima u svom okruženju, a to je gospar Luko Paljetak. To je po meni jedan od najpametnijih ljudi koje sam sreo u životu, a sreo sam ih vjerujte jako puno sa svih strana. To je čovjek koji vam u svakom trenutku zna dati odgovor na vašu sumnju ili vas uputiti gdje ćete naći odgovor, što je jako bitno. Luko je prije svega prijatelj. Mnogima djeluje dalek, nedokučiv.... a to je jako jednostavan čovjek. Kad se s njim družite uvijek izađete bogatiji. Zato ova knjiga 'Čavli zime' zajedno s 'Pitomim urlicima', izašla je isti dan, ima isti broj stranica, isti broj pjesama, pogovor sam ja napisao Luku, a o n meni.

Od Vašeg dolaska u Pridvorje održano je niz kulturnih događanja. Sada je nažalost sve stalo, ali planova za sljedeću godinu sigurno ima?

Smatram da fratar nije samo onaj koji propovijeda vjeru. To mu je primarno, isto tako da pouči ljude i kulturu promovira. I evo ovakav samostan koji je i 15 stoljeća pruža jednu idealnu priliku da se ta kultura dogodi. Srećom i spletom okolnosti imao sam puno prijatelja u svijetu pa sam tu uspio dovesti Milansku skalu, Pontanima zbor, zbor Adoro, sarajevske prvake opere, bilo je jako puno pjesničkih večeri. Oživjeli smo tu jednu ideju i informaciju da je Dubravka u biti napisana ovdje. Već peti put imamo
Susret pjesnika pod platanom.. Ove godine je trebao gostovati jedan mali Rus, čudo od djeteta, svira Rahmanjinova, Zvjezdan Ružić, Ines Tričković... sve ćemo to prebaciti u sljedeću godinu.

Na dužnosti ste i policijskog kapelana?

Napomenuo bih da momci i cure koji rade na ovom području rade vrlo težak i odgovaran posao. Od srca zahvaljujem svima koji se brinu o našoj sigurnosti. Hvala im na strpljivosti koju imaju kad ih civilno društvo ne razumije. Ovom prilikom ih pozdravljam i čestitam im blagdan. Vrlo su odgovorni, a uvijek ima problema u društvu.

Poruka vjernicima za kraj?

Svim čitateljima Dubrovačkog želim sretan Božić, s jednom porukom: Susretnite sami sebe. Kad sretneš samog sebe, onda si se osposobio sresti druge ljude. Mi nismo otoci, ne možemo sami živjeti. Bojimo se promjena koje bi u sebi trebali napraviti, a strah je najveći neprijatelj čovjeku u svakom pogledu.

image
Fra Ivan Kramar, gvrdijan Franjevačkog samostana


LJUBAV PREMA KUHANJU 

Znamo da volite kuhati. Jeste li zavoljeli konavosku zelenu menestru? Što će se naći na blagdanskom stolu u samostanu u Pridvorju?

Zelena menestra je za mene iznenađenje, ne zbog mesa, nego više vrsta kupusa. Nikad prije Konavala nisam probao raštan i nisam nešto oduševljen njime. Menestra je jako zanimljivo jelo, kod mene će biti i zelene menestre, sarme, čak i hobotnica. Da kuhanje je moja ljubav i odmara me. Kao studenta me je odmarala matematika koju sam jako volio, a evo sada kuhanje. Baš uoči Božića spremam sarmu.

FRA IVAN VOLI I PRATI SPORT 

- S ponosom sam pratio sve utakmice naše ženske rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu. Jako sam ponosan da smo pobijedili reprezentaciju Danske. Te cure su pokazale što možeš učiniti kad vjeruješ u sebe. To možemo prenijeti i na naš život. Kad vjeruješ u obitelj, samo je nebo granica.

Izdvojeno

21. siječanj 2021 06:19