Film ‘Divlje cvijeće‘ Karle Crnčević danas se pokazuje na Liburnia Film Festivalu
Trenutak povrataka u rodno selo Radovčiće nedaleko Konavala, prvi put nakon netom minule okupacije, otac autorice filma "Divlje cvijeće", Karle Crnčević, zabilježio je posuđenom VHS kamerom. Pogled na uništenu kuću, na devastirano selo, na prijeteću ikonografiju, predvidljive "grafite" koje su pobunjeni Srbi ostavili povlačeći se, sve je to zabilježio, a potom se gotovo trideset godina nije ni vraćao snimljenom materijalu.
Desetljeća kasnije otac je kći, filmsku autoricu, zamolio da digitalizira stare snimke. Karla Crnčević restaurirala je VHS kazetu i na temelju tog found footage materijala napravila kratki dokumentarni film "Divlje cvijeće". Autoricu je zanimalo što otac pamti, čega se sjeća od tog povratka na devastiranu im obiteljsku kuću.
Suprotstavlja snimke razorene kuće i sela kao faktografski podatak, materijalni dokaz, bilješku s terena sa sjećanjima oca koji je snimao materijal.
"Divlje cvijeće" je film o sjećanjima, u njemu je čežnje za domom, za prošlošću koja se ne da vratiti.
Bilježeći razaranje, povratnik u svoje selo u tom času snima i cvijeće, divlje cvijeće koje raste u ruševinama njihove kuće, pokazujući kako su povratak i budućnost mogući, da je tu mjesta za novi život.
Film je osvojio Veliku nagradu na Međunarodnom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma Zinebi u španjolskom Bilbau, gdje je imao i svjetsku premijeru. Nedavno je dobio i prvu nagradu na 39. međunarodnom Kurzfilm Festivalu u Hamburgu.
"Film je nastao u okviru programa Elias Querejeta Zine Eskola, koji je dominantno usmjeren na restauraciju i rad s arhivskom audiovizualnom građom, kao posljedica procesa digitalizacije VHS trake, koju sam imala kao jedini obiteljski arhiv slike u pokretu. Kolege su radili s osmicama i šesnaesticama svojih baka i djedova, i činilo mi se važno pozicionirati kućna videa u tom kontekstu. VHS trake obilježile su devedesete godine na Balkanu, i meni su jako zanimljive kao format i medij na kojem se bilježilo ono što je nama bilo važno. Htjela sam se baviti pitanjem početka, zašto snimamo nešto, kako to radimo, kako mislimo o slici kad nismo filmski radnici, kad nam slika služi da ne zaboravimo, da se podsjetimo, koliko to često gledamo i kad se tome vraćamo. Meni je posebno zanimljiva neumjetnička slika, ona za koju se misli da više nikad neće biti viđena, a često je dio obiteljskih arhiva. Susret snimljene slike i sjećanja za mene je značio kreiranje novog pogleda, onog koji nastaje u pokušaju prisjećanja, u crnim rupama i nesigurnosti oko onog što se stvarno dogodilo i onog za što mislimo da je", kazuje autorica i dodaje:
"Uzbudljivo je propitivati ono što se dogodilo prije i poslije. Kako netko vidi početak i kraj filma, materijala koji snima s intencijom dokumentiranja. Bio mi je zanimljiv odnos u vremenu, ali i prostoru. Primjerice, to da se moj tata sjeća kako počinje snimka, koji je prvi kadar, ali ne sjeća se pojedinih osoba koje su tamo s njim. I ta (ne)obična fokusiranost na cvijeće, čije su boje na VHS traci magične, nešto što nosi nadu, nešto živo, i na kraju nešto tako jednostavno."