StoryEditorOCM
DubrovnikUčinjeli smo sto skalina do mirnog kantuna Grada

Živjeti na Pelinama još uvijek je lijepo, a lako se i skalat‘ do Straduna: ‘Bio jedan Rus milioner došo s mojim prijateljem iz nekretnina pa sam mu reko da nema on para za ovo kupit. Moji su unuci peta generacija u ovoj kući‘

Piše Kristina Filičić
1. rujna 2022. - 11:10

U điru smo po Pelinama. Jutro je, ne rano jer već se traži hlad. Iako povijesna jezgra vrvi turistima, ovdje vlada neopisivi mir. Nismo došli zbog gosta nego (pro)naći domače čeljade. Skoro smo cijelu istoimenu ulicu ostavili za nama, umalo ostali bez trunke nade, kad podno Minčete ugledamo gospara Zorana Prohasku. U ovom kvartu je već sedam desetljeća, kaže nam dok prostire šugamane pa kao da je predvidio zbog čega smo potegli do Pelina nastavlja:

- A bilo nas je samo u mene u kući sedmero djece. Sad su četiri familije ostale u ulici, djece nema. U prosjeku u svakoj ulici prema Stradunu je po četiri familije, isto je i od Minčete do Buže. Kad ujutro izađeš vanka nikoga ne poznaš. Ne znaš ko ti je poviše glave, ko sa strane.

image

Igralište na Pelinama jednom je bilo prepuno djece

Tonci Plazibat/Cropix/

Dok pokazuje prema ulazu na nagrađivano igralište na Pelinama, prisjeća se kako su u ono doba mlađa djeca trebala čekati da starija završe igru, ‘eto koliko nas je onda bilo‘.

image

Zoran Prohaska
Kad ujutro izađeš vanka nikoga ne poznaš

Tonci Plazibat/Cropix/

- Kad bi igra završila čistili bi teren, igralište smo baš mi djeca držali uvijek čisto i uredno. Danas dođu se malo poigrat i doviđenja, nema interesa za sport, ništa. Dođu pa lome. Žalost! – naglašava naš sugovornik pa, prebirući po sjećanjima, dodaje kako je na Pelinama bilo života, ljudi, sjedalo se i družilo na ulici. Posebno naglašava kako su im nakon deset godina vratili u ulicu drvenu klupu.

Adio i crta!

- Svaka ulica je imala klupu, stariji bi sjedali a mi oko njih, ustvari odgajali su te doma i odgajala te ulica ali onako kako treba, ne ko danas. Kad bi vidio starijega da se penje ulicom, skočio bi, uzeo mu spenzu. Slušalo se starije, to nam je bila obaveza.

Kako biste danas opisali Peline, pitamo ga.

- Ovo je spavaona. Nisam bio u Gradu (misli na Stradun, op.a.) ima tri mjeseca sigurno. Spustim se jedino ako mi nešto hitno treba ali samo kratko, odma adio i crta! Stradun je moj po zimi, barka i ribanje, onda je super. Ljetne mjesece valja prespavat‘ - simpatično će gospar Zoran kojeg ostavljamo poslu.

U Ulici ispod Minčete srećemo dubrovačku glumicu Mirej Stanić. Iako je ulica svake godine sve praznija, njoj nije nikad palo na pamet odseliti s Pelina.

image

Mirej Stanić
Smeta me što ne postoji nekakav kućni red življenja u Gradu

Tonci Plazibat/Cropix/

- Sve mi je vezano za teatar a on je tu, blizu. Zamislite duple probe, da sam negdje dalje, poludila bi čekajući parking, ovako nema auta ni čekanja. Jedino nemamo butiga, da ima koja više bilo bi nam valjda lakše. Ovako, kad imate samo suvenirnice počinje bit‘ strašno živjet‘ u Gradu. Sad je ova internet kupovina pa nam ostaje naručivat‘ iz bijelog svijeta – priča nam Mirej dok nas cijelo vrijeme prati zvučna kulisa radova na kući u blizini. Trenutno se radi na više objekata, kaže nam. Možemo pretpostaviti kako ćemo iduću sezonu biti ‘bogatiji‘ za još koji apartman u Gradu.

- U ovo novije doba turizma smeta me što ne postoji nekakav kućni red življenja u Gradu. Danas nema veze je li ponoć ili dva, je li prekopodne, a prije su postojala pravila. Od dva do četiri popodne je mor‘o bit‘ mir. Znam da bi me zatvorili u kuću, tad smo gradili šatore pa bi se uvukli unutra i čitali knjige ali tiho, to je bio uvjet. Ljeti od ponoći do sedam ujutro vladao je mir i tišina – kaže nam stanovnica povijesne jezgre koja je, budući da je među najmlađima u susjedstvu, često glavni ‘policajac‘ u ulici pa upozorava turiste da ne galame.

‘Que pasa, pasa‘

- I u ona doba se afitavalo, nije to nešto novo. Moja baba da bi mogla platit hodočašće, afitala bi kamaru pa bi se mi stisli u drugu ali ti su gosti bili pristojni, držali su se reda i pravila. Ovdje je uglavnom nered. Tako ja vičem po ulici ‘respect the citizens‘, zastrašujem kaznama pa ‘que pasa, pasa‘. Neugodno se osjećam, nisam ja zaduženi redar samo zato što hoću odspavat‘ u miru a maltretiraju te do četiri sada ujutro. Od ležanja na podu, pijanih pa ne znaš trebaš li zvati hitnu ili ih zalit vodom. Mislim da bi Grad i TZ trebali osmislit‘ plakatiće o pravilima ponašanja u Gradu. Kućni red bi trebao stajati u svakom apartmanu i svakom gostu bi trebalo naglasiti da ga pročita i poštuje, to nije teško za napraviti samo treba amenovati od vlasti – poručuje Mirej Stanić.

- Svako malo sam na prozoru. Da ne budem nezgodna, gađam ih nekad štipalicama jer ne preostaje mi ništa drugo ako hoću malo mira. Ili se moram zabubat a onda ćemo opet devastirat‘ Grad jer ćemo stavljat‘ troslojne plastične funjestre a ja to ne bih jer onda smo opet nigdje – priča Mirej, a priču na tren prekida dvoje stranaca pitanjem kako će doći do ‘old towna‘? Ostalo je ljubazno se osmjehnuti i uputiti ih niz ulicu do Straduna. Tko bi im objašnjavao da su ustvari već u Gradu.

Leteći škarambeži

Mirej je sretna što je preostalo susjedstvo dosta povezano, ‘ulica zajedno živi‘. Povezani su i putem društvenih mreža pa se u grupi dogovaraju oko nekih situacija. I ona, kao i prethodni sugovornik, spominje kako je lijepo što su im napokon vratili klupu u ulicu ‘još da vrate koju kantu od smeća, ne bi bilo loše jer stranci bacaju otpatke svuđe‘.

image

Peline, najtiši gradski kvart

Tonci Plazibat/Cropix/

- Mi imamo naviku pomest‘ ispred vrata tako da je ulica donekle čista i ne treba dolazit‘ Čistoća. Prije se sve gumom zalijevalo a sad nam Grad smrdi. Još su se pojavili nekakvi leteći američki škarambeži. Ovaj dio grada ima sreće jer nema puno restorana pa smo pošteđeni ali ovaj donji dio pogotovo na Prijekome znam da su ljudi izludili od toga. Strah me kako ovo sve vodi da ćemo se pretvorit‘ u neki veliki hostel i da će jako malo ljudi ostati, gledam iz aspekta mlađe generacije. Jer ako nema mladih obitelji sa malom djecom onda budućnosti nema. Tužno mi je to sve pričat‘, još uvijek se ne dam pa ću reć‘ da mi je još uvijek lijepo tu. Lako se skalat na Stradun. Kako je Luko Paljetak napis‘o da je to ‘saloča naša, sala od versaja, đe ide vazda se i đe se bala onako kako svira i kako sam ordenaš, ačenaš tomu komu hoćeš‘. To je nekad tako bilo na Stradunu, a sad rijetko koga i sretneš.

image

Iako povijesna jezgra vrvi turistima na Pelinama vlada neopisivi mir

Tonci Plazibat/Cropix/

Pozdravili smo Mirej i svratili do susjedne ulice Plovani skalini. Na ulaznim vratima srećemo gospara Slobodana Tomovića. U kući u kojoj je rođen njegov otac, živi već 76 godina i nema tog novca za kojeg bi iz nje iselio ‘ne daj Bože potrebe, jer svi ovi ljudi što prodavaju, prodavaju iz potrebe, muke i jada‘.

image

Slobodan i Darija Tomović

Naši su unuci peta generacija u ovoj kući

Tonci Plazibat/Cropix/

- Bio jedan Rus milioner došo s mojim prijateljem iz nekretnina pa sam mu reko da nema on para za ovo kupit. Moji su unuci peta generacija u ovoj kući.

Samo taraca na kojoj provodi osam mjeseci godišnje njemu je neprocjenjiva. Na taraci sa savršenim pogledom konstatiramo kako je ovo jedini miran gradski kvart.

- Sanatorij. Evo prošlo je deset ujutro a tišina. Ima tu jedan hostel ali kad su došli prije 10 godina postavili smo regule. Poslije deset ura navečer nema se više što čut‘ ispred njega. Ali da sam dole bliže Stradunu, svaku večer bi ih ili zalijevo bokarićem ili zvao policiju. Ovdje mali od pokojnog Pera Limunade, predivan mladić ima restoran, drži sad samo večeru od šest do deset, deset i po uvečer i to je to – ističe stanovnik Pelina primjer jedinog restorana koji je na ovom gradskom predjelu očito uspio pomiriti posao i život u Gradu.

image

Roba na sušilu znak je da domaće čeljadi i u ovom gradskom kutku još ima

Tonci Plazibat/Cropix/

Kad ploviš po kiši

Dubrovčanina Slobodana Tomovića pitali smo zna li zašto ulica u kojoj živi nosi naziv Plovani skalini?

- Zato jer plovu. Kad pada kiša ploviš, nema tu kaskada i vodopada, nego voda plovi po njima, lagane su nisu to velike teške skale. Isto ko i ime Peline. Svi su govorili, radio se tu pelin pa zato to ime, ma kakav pelin! Laštila se koža i iz neke talijanske riječi za to došle su Peline.

Ne bi‘ zasad!

- E kad je ođe živilo pet tisuća ljudi – dok se prisjeća, razvlači mu se osmijeh na licu. Siđe on do Straduna svako jutro, iako od Straduna do kućnog praga ima čak 134 skalina. Kava u Kamenice ili Rea Silvije pa oko podne s ekipom u Lučija, ono prije objeda. Pođe na koncert, ali prepuni Stradun zaobilazi. Ni u njihovoj ulici, kaže, nema djece. ‘Za pet godina ovo će biti Sveti Stefan, zimi će se zaključavat i gotovo‘.

- A đe prije za sv. Petra i Pavla pa bi u staroga maranguna uzeli pilotine zapalili vatru, preskakalo je po pedeset djece. Sad ne daju djeci ni da se s loptom igraju po Gradu – kaže nam sugovornik kojeg smo pozdravili jer ne valja da ekipa čeka za jutarnju kavu.

image

Ankica Perić
Bude nekad buke ali imamo mira u odnosu na ostatak Grada

Tonci Plazibat/Cropix/

Gospođu Ankicu Perić ugledali smo na prozoru baš je stavljala robu na sušilo. Bi li mijenjala Peline, pitamo je odozdo a ona će kratko:

- Ne bi‘ zasad!

Pola stoljeća je u Nalješkovićevoj, susjeda nigdje, sve pusti apartmani.

- Bude nekad buke ali imamo mira u odnosu na ostatak Grada. Isto se ja svaki dan spustim na Stradun, imam točno 101 skalu. Svaki dan dva puta, ujutro i popodne, a ako treba i tri. To drži čovjeka – kaže nam i ačenava kako ima posla pa da skratimo.

Skratili smo, pošli s Pelina, zadovoljni što još ima naše čeljadi, ali strahovito malo. Peline nažalost već neko vrijeme nalikuju apartmanskom naselje u kojem se vrata otvaraju na šifru, gdje ti je prvi susjed tri, četiri kuće dalje pa dobro jutro možeš poželjeti jedino sam sebi.

image

Peline, najtiši kantun Grada

Tonci Plazibat/Cropix/

Gustijerna zlata vrijedna

Na svojoj taraci sugrađanin Slobodan Tomović ponosno nam pokazuje gustijernu punu vode, a zanimljivo, u njoj žive dvije jegulje.

- Ovu gustijernu je moj đed radio, ima 90, 100 kubika. Prije je s Minčete voda dolazila ođe i odavde išla u ‘Domus Christi‘. Oni su onda, negdje 1912., imali tekuću vodu. Ostala je živa i sad je puna, odnekud voda dolazi. Nikad nisam jedan kamen u nju bacio, nisam je htio zatrpat šutom, ko što su mnogi učinili u Gradu. U ratu su ljudi dolazili tu uzimat‘ vodu, iz Lapada, Svetog Jakova, Gruža. Vatrogasci bi je stalno punili. Zato nam je kuća i pogođena direktno 6. prosinca jer su četnici znali gdje su sve gustijerne u Gradu.

05. svibanj 2024 18:00