Nekad je vrvjelo životom, danas je idealna kulisa za predstave i snimanje mega popularnih serijala. Mrtvo zvono, jedinstveni (pre)dio gradskog kvarta Sveta Marija podno južnih zidina, izgledom poseban, imenom parira današnjem trenutku. Došli smo popodne do povijesne jezgre, ono kad se čeljad vraća s posla. Prije uspona ‘na brdo‘, na Stradunu, još u poslu susrećemo meštra od Grada Lukšu Malohodžića, jednog od šačice preostalih stanovnika s Mrtvog zvona. Na pitanje ‘je li živo ili mrtvo na Mrtvome zvonu?‘ na prvu odgovara:
- Mrtvo! Što ima, tri starca! Djece nema, narasli su. Iselilo se, prodalo, starije pomrlo, jedna kuća je izgorila. Preko puta mene i poviše mene su apartmani – kaže nam. Na poljanu znakovitog imena došao je kad se oženio pa se prisjeća kroz smijeh:
- Dijete mi plače a susjeda s prozora pita ‘A je li ti gladno to dijete?‘ Što reć, znale su se bakice od 80 godina potuć. Samo bi pito ‘ženo, đe sam ovo došo?‘ – prepričava nam ukazujući na ondašnji Grad pun života kad su ‘nadzorne kamere‘ ili ti po dubrovačku kundurice, virile sa svakog prozora. Danas su persijane zatvorene.
‘Dead Bell‘
Nasmije ga svaki put kada strancu objašnjava u koji dio Grada je došao.
- Kažeš mu ‘ovo je Dead Bell a kvart je Saint Mary‘. Ma to je spektakl, ovo nema ni u Brazilu!
Popet se ‘tamo gore‘, strancima nije problem jer nanosi turista i ovaj predio zapljuskuju. Domaći odvale svakodnevno 140 skalina na relaciji Stradun – Mrtvo zvono i obratno. I to u više navrata. ‘Što si stariji i skalini su sve teži‘ kaže nam Keka, od rođenja na Mrtvom zvonu.
- Kad smo bili mlađi, stalno su bile predstave na taraci, to je nama djeci bilo fora: Kate Kapuralica pa u Umjetničku gledat Izeta i Skup, prije korone ‘Maru fjočicu‘...
Spominje se okupljanja na taraci, ‘uhiti male bukvice, isprigaj u Điva, sjedi na pižul, jedi i druži se‘.
- Bilo je prisnije, ljudi su gledali jedni druge. Svadili bi se, ali kad bi trebalo, skakali su za drugoga. Puno je djece bilo. Igralo se na taraci i u dvorištu iza zgrade, tri su u nizu, zvali smo ga avlija u djetinjstvu. Žmurice, graničara, na frnja..., peli smo se na zidine, kupali se na Buži... – kaže nam Keka.
Danas djece nedostaje ‘samo ih je dvoje, od Miha‘.
- Bila je priča da će se na Mrtvom zvonu praviti muzej ili škola. Svi pomalo odlaze, para da ćemo i bit muzej. Svaka druga kuća iznajmljuje. Ovo starosti što je ostalo ne može bit u miru jer se potežu kuferi u gluho doba noći. Ljeti se osjećam kao stranac. Preko puta mene je apartman, iznesu stol i stolice, jedu i pričaju. Hoćeš izać na zrak ispred kuće, neugodno ti je, ispada ko da im gledaš u pjat – dočarava sugovornica sliku današnjeg Mrtvog zvona, na čijoj je poljani dječju igru zamijenio komod turista.
- Što nas drži? Ne znam! Imam malu barku pa pođem na ribanje, na lignje. Još uvijek mi je sve tu blizu.
Za Asima Sarića, kojemu je poljana Mrtvo zvono kućni prag već 80 godina, ovo je najljepši gradski predio. Iako je ostalo malo ljudi, a građevine su dotrajale i trule. ‘Da se može napravit, ovaj dio Svete Marije bio bi najbolji hotel na svijetu‘, kaže nam. Spominje tišinu, ‘nema buke jer nema čeljadi‘.
- A prije, sve puno. Bilo je nas pet braće, u kući preko isto pet, sve je bilo puno, uvijek buka ali ona prava, od ljudi. Druženja je bilo, kako ne. Uvijek veselo. A bulikan djece. Tu u osnovnoj školi bilo je pet, šest razreda. Kad sam bio mladić, bila nas je velika grupa. Ođe bi se skupljali na taraci i onda na kupanje na Porporelu pa uvečer na Stradun. Sjedali bi ispred Svetog Vlaha na skalinima i pjevali. Baš je bilo veselo – sa sjetom se prisjeća pa brzo iz kuće donosi slike kako bi nam dočarao to vrijeme mladosti.
- Promijenilo se sve, ljudi su napustili Mrtvo zvono. Pretvorilo se sve u apartmane. Otić ću i ja sigurno. Dođe mi unuk svaki dan, ali djeca imaju svoj život.
Na Mrtvom zvonu su mu najljepše uspomene. Bilo je a i sad mu je lijepo, iako je sve manje čeljadi na taraci. S klupe, gdje mu je ljeti najdraže sjesti, rukom nam pokazuje gdje su sve apartmani, ‘tu kuću je jedna strankinja kupila, dođu u godini jedan put, a ona tamo je izgorila, niko ništa ne radi‘.
Za njega nema cijene kojom bi procijenio Mrtvo zvono. Pitamo ga zašto je tako lijepo na toj poljani čudnog imena.
- Mrtvo zvono vam je kao najljepša ruža, a ljepota je u dobrom susjedstvu. A ovdje su susjedi uvijek bili dobri. Ako nemate susjeda, nije lijepo živjet na tom mjestu.
Skalini mu nisu problem, i sa 80 ide svaki dan ‘dole do Straduna‘. Ljeti je na Porporeli ‘nisam se zatvorio u kuću, volim otić vanka‘.
- Poseban je to dio, placeta i đardin iza vrijede zlata. Prije nas je bilo bulikan na Mrtvom zvonu, sad nas nema ni 10 posto ko unazad 20 godina. Stariji umiru, mlađi su skontali da se više isplati radit apartmane i tako je krenulo. Nešto je gradsko, to je bilo izgorilo nedavno. Grad je stavio štice da će sredit, ma nisu takli ništa. Grehota, dva stana stoje prazna, mogle su se uselit dvije familije. Dužnost je Grada bila to napravit, a nije. Ko i Karmen, sve stoji. Hoće napravit Sveti Stefan od Grada, na dobrom su putu. Prate Crnogorce baš dobro – oslikava nam Božo Petric stvarno stanje na Mrtvom zvonu:
Čista roba, šporka lopta
- Ljeti popodne barem je petero ljudi sjedalo po pižulu u hladu, pogotovo starije čeljadi. Ajme, mi djeca bi se igrali a žene bi govorile ‘nemoj mi u čistu robu šporkom loptom‘, ćerale nas, ma kolap. Sad ni đece ni lopte ni robe. Zimi te navečer strah doć doma, ni kučka ni mačka.
Ovaj tihi gradski predio, prije rata nije bio takav, govori kroz smijeh Božo:
- Mi gore smo bili popularni, činili smo kazine. Bilo je stanovnika, djece po 30 u razredu, a razreda a.,b.,c., cijela abeceda. Kad se išlo doma, na prozorima ‘nadzorne kamere‘, ko je došo, ko je pošo. Bilo je svega, pa svađa i ratova između žena. Luda kuća! A đe onih lijepih dubrovačkih riječi koje se kažu iz ljubomore – prisjeća se Božo i dodaje:
- Danas nema pet familija. Da ti treba kora kruha, da ti se nešto dogodi i zoveš ‘upomoć‘, nema te tko čut. Imaš mir i tišinu, nema buke a opet si blizu središta, to je prednost. O nedostacima nećemo, ko i svuđe. Ali barem si u miru za razliku od onih na Stradunu ili Prijekome.
U dogledno vrijeme s Mrtvog zvona će i Amir Habul.
- Morat ću, nemam izbora. Teško je ovdje živjet, zimi pogotovo. Gledam oca od 83 godine, ne može se više spustit dole. Valja nosit spenzu! Evo ja što sam mlađi pa stanem pet puta u ulici dok donesem do kuće. Kako će starost?
Nabraja nam brojne obitelji koje su odselile, ‘prazno je, bit će još praznije‘.
- Kad je došo turizam, ljudi su pošli. Ovaj dio je još tih, zato što se stranci malo penju gore. Kad počnu, eto i nama buke. Prednost Mrtvog zvona je što je Stradun tu i trenutno mi je poso tu u kazalištu. Ne moram tražit mjesto za parking. A nedostaci, pa nemamo više ni pekare u gradu, zatvorila se ona na placi. Održavat starinu je nemoguće. Baš trebam bacit krevet, ne znam što radit. Treba petero prijatelja zazvat da ti pomognu snijet ga do dole. Katastrofa!
Nema više čeljadi, redom nam govore sugovornici o današnjem Mrtvom zvonu. Svi se prisjećaju vremena kad im je susjedstvo odisalo životom umjesto mrtvilom. ‘Cvitanović bi na poljanu izvadio TV i gledale su se utakmice svjetskog, a taraca puna, uvijek zafrkancija, šprdancija ali ona pozitivna‘, kaže nam sugovornik. Lijepe uspomene, čini se, još žive među hladnim zidinama i to je ono što preostale drži. Svjetala u prozorima nema, spala je knjiga na nekoliko slova. Ako je suditi po rečenom, spast će na dva. To je, nažalost, realna slika Mrtvog zvona.