Izašli smo iz Jugoslavije, osamostalili se i postali članicom Europske unije, a naše sugrađane koji su se u Dubrovnik doselili iz inozemstva i dalje diskriminiramo. Da, diskriminacija je ružna i neugodna, teška riječ, ali je precizna i odgovarajuća čak i kada iza diskriminacije ne stoje ni loše namjere, ni ružna djela. Možda tek trenutak nepažnje, nedovoljnog razmišljanja ili nepotrebnog označavanja.
Zelene brojke i slova
Oduvijek je Dubrovnik bio grad u kojeg su se doseljavali i u njemu živjeli - stranci. Ne računajući pritom na one “republičke”, nego baš na strankinje i strance iz nekih drugih, bližih ili daljih država. Kako Dubrovnik nije baš New York, ljudi se znaju. Zato i ne krijem da sam, kad je o ovoj temi riječ - subjektivan. I zato, prije nego što prijeđem na, sitne, ali svježe primjere diskriminacije koje sam ovog tjedna pronašao na facebooku, želim reći riječ dvije o tome zašto se ta tema tiče i mene osobno.
Još za vrijeme Jugoslavije, dok su ulicama Dubrovnika krstarili fićo i stojadin, naš Opel Record imao je zelene registracijske oznake. Čak i kad je ta država neslavno propala, slova na registarskim tablicama ostale su - zelene. Sve do 1. siječnja ove godine kad je ta glupost ukinuta. Naime, zelene brojke i slova na registraciji označavali su vozilo u vlasništvu stranca. I sad stavite ruku na srce i recite - kome je važno i koga zanima je li vozilo (dubrovačke registracije) u vlasništvu jedne Njemice. U ovom slučaju žene koja, uz dozvolu stalnog boravka, već 57 godina sretno živi u Dubrovniku. Inače, dužnost je policije da svako toliko provjeri živi li stranac s privremenim ili stalnim boravkom doista tu gdje se prijavio. Kako je mamin sin, autor ovih redaka, ponekim novinskim tekstom znao naljutiti drugove u miliciji i gospare u policiji, tako su “plavci” znali češće navraćati i provjeravati da se mama nije predomislila i pobjegla u Hamburg. Istina, ima već neko vrijeme da se policija bavi pametnijim poslom, a ni novinski tekstovi nisu više “big deal” kao što su nekad bili, pa je i taj problem maknut s dnevnog reda.
To je prošlost. Sad idemo na ljepšu sadašnjost i još bolju budućnost.
Strankinje su i dalje rado viđene nevjeste, ali doista velika promjena nabolje jest u tome da sve više stranaca želi živjeti i raditi u Dubrovniku zato što im je ovdje lijepo i toplo. Ni ljudi nisu hladni. A zar nije lijepo što u Dubrovniku imamo apsolutno najbolji sushi restoran odavde pa do Beča? Zar nije lijepo što imamo dobar, baš dobar kineski restoran. Postoji čak i sasvim novi pokret IT-nomada, ljudi koji putuju svijetom i onda neko vrijeme žive i rade ovdje s nama. Mi ćemo naučiti nešto od njih, oni nešto od nas. Kultura življenja vrijedi više kad se dijeli.
Na facebooku postoji čak i grupa Expats in Dubrovnik u kojoj naši novi sugrađani razmjenjuju svoja iskustva. Kako naši stranci ne vole nikoga diskriminirati, u grupu su primili i mene domaćeg. I tako čitam da je gospodin XY (naravno da mu to nisu inicijali), naš sugrađanin porijeklom iz inozemstva, poželio svoju obitelj prošetati po dubrovačkim zidinima. Uostalom, za građane je besplatno, a on je građanin. Doduše s privremenim boravkom, ali opet građanin a ne turist. Građani mogu na zidine besplatno, ali je nevolja u tome što građanstvo dokazuje osobnom iskaznicom. A on je nema jer samo državljanin Republike Hrvatske može imati i hrvatsku osobnu iskaznicu.
DPDS će razmotriti slučaj
Stranci koji ovdje žive imaju dozvolu privremenog ili stalnog boravka. Ta dva dokumenta sliče jedno drugome kao jaje jajetu. I boravišno iskaznica i biometrijska dozvola boravka imaju sliku, na njima je upisana adresa osobe kojoj je izdana, pa se vidi da živi na području Grada Dubrovnika. Mokošice ako ćemo precizno. Ali što ćeš, netko je napisao da na zidine možeš samo s osobnom iskaznicom i amen. A što se dozvole boravka tiče, naš sugrađanin, porijeklom iz Vilniusa, Praga, Kuala Lumpura - sasvim nebitno- njome može obrisati presvijetlu. Kad plastika ne bi bila tako tvrda i klizava.
Dobra vijest je da će Društvo prijatelja dubrovačke starine razmotriti ovaj slučaj. Sigurno hoće jer s onim što svakodnevno rade dokazuju da brinu o Gradu, o ljudima a ne samo o starinama. Ne radi se tu o par bivših kuna, sadašnjih eura. Radi se o tome da jedan građanin Dubrovnika ima pravo besplatno otići na zidine, a drugi nema. I kako god to sad okrenuli, to se zove - diskriminacija. Mala, zasigurno ne tako važna, ali neugodna.
Još jednom, stvar je osjećaja. A stranci su pretežno tolerantni. Čitajući komentare ispod navedenog posta, neki smatraju da treba biti zahvalan na svakoj beneficiji koju dobijete kao građanin Dubrovnika, ali da je kao stranac ne trebate gledati kao svoje pravo. Hajdemo biti frajeri, hajdemo biti velikodušni i dajmo im to pravo. Ako Zagrepčanima u kafićima dajemo popust za domaće, ako taj popust dajemo našim gostima iz BiH jer ne možemo uvijek razabrati tko je furesti, a tko domaći, dajmo taj popust i onim stranim studentima koji su se ovdje prijavili i studiraju u Dubrovniku.
Sve je više stranaca koji su naši sugrađani. Možemo ih prihvatiti kao naše sugrađane, a možemo ih i vječno tretirati kao strance. I jedno i drugo će govoriti nešto o nama.