Dubrovkinja ili Dubrovčanka, u Gradu nema dvojbe što je ispravno. Što kaže struka, koji lik etnika, odnosno naziva za stanovnike nekog mjesta upotrebljavati tamo gdje se razilaze mjesni govor i ono što se smatra hrvatskim standardnim jezikom? Izvorni nazivi padaju u zaborav pa se etnici vješto izbjegavaju.
- O tome koji lik etnika upotrebljavati raspravlja se u struci jako dugo. Tako se još u Jezičnome savjetniku iz 1971. navodi sljedeće: “Imena naselja i njihovih stanovnika i pridjevi izvedeni od tih imena u književnome se jeziku upotrebljavaju u onom obliku u kojem ih upotrebljavaju sami oni o čijim se imenima radi”. Domeće se ipak kako se u priručniku donose i likovi čija tvorba nije u skladu s normom. U Hrvatskome jezičnom savjetniku iz 1999. navode se dvije vrste tvorbe etnika: terenska i općeknjiževna. U stručnim radovima daje se prednost terenskomu liku (npr. Pelješka, Stonka, Konavoka ili Dubrovkinja), a u općoj uporabi običniji je općeknjiževni lik (npr. Pelješčanka, Stonjanka, Konavljanka ili Dubrovčanka). Ipak, likovi se, kao što su Dubrovkinja pa i Konavoka, iako su tvorbeno obilježeni, smatraju standarnojezičnima iz tradicijskih razloga – kaže dr. sc. Domagoj Vidović iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Rođeni Metkovac, Vidović misli da lokalne i mjesne tiskovine trebaju, koliko god je moguće, čuvati mjesni izričaj, a samim time i mjesne etnike i ktetike.
- S tim da svi skupa moramo biti malo tolerantniji (krenut ću od sebe koji svako malo poludim kad netko izrekne ili napiše Neretljanin iako je i mjesno i standardnojezično Neretvanin) te dati prigodu i novinarima i svima drugima da mjesne etnike i ktetike nauče te upozoriti ako se upotrijebio lik koji nije uporabi - kaže sugovornik.
Međutim, dodaje kako je nerealno očekivati da će svaki mjesni lik ući u standarnojezičnu uporabu.
Pruga Brsečka, Stonka,...
Na pitanje o Konavokama i Konavljankama, načelnik najjužnije općine Božo Lasić kaže kako su ljudi osjetljivi na upotrebu etnika.
- Uvrijede se ako ne kažete onako kako lokalno stanovništvo govori. Moram priznati da mi se dogodila pogreška zbog koje sam se ispričao preko Facebooka, jer sam napisao Obođanka pa su me ispravili da se kaže Obojka – priznaje Lasić.
Prikupljajući etnike sa šireg dubrovačkog područja za ovaj tekst, prema onome kako lokalno stanovništvo govori, valjalo je doći do brojnih kontakata, obiteljskih, privatnih poznanstava, po muzejima, zavičajnim kućama, mjesnim odborima, općinama, obaviti desetine poziva. Od Imotice do Vitaljine, mnogi su pomogli popisati i provjeriti kako se govori ili se nekada govorilo. Moguće je da će se i oko ovog popisa naziva za stanovnike mjesta voditi rasprave, npr. je li Imoćka ili Imotičanka, jer se od stanovnika toga kraja mogu čuti različite tvrdnje, čak i Imotčka. Da je Imotičanin, tu nema spora. Najveće su dvojbe kod ženskoga roda. Zanimljivo je da se dio ženskih oblika i među mlađom populacijom očuvao zahvaljujući kolokvijalnim nazivima za prugu, pa su tako i danas u govoru Brsečka za Libertasovu 35-icu, Stonka za ‘petnaesticu’, Majkovka za liniju broj 26,...
Neki od kontaktiranih nisu znali ili bili sigurni za vlastiti etnik. Nazive za stanovnike konavoskih mjesta prikupila je i ustupila Petra Dominik Brailo, magistra kroatistike i lingvistike te kustosica u Muzejima i galerijama Konavala.
- Izvadila sam par primjera iz svog doktorata na kojem radim, a sve je prikupljeno i provjereno sa starijim stanovnicima Konavala. Od mlađih bi malo tko znao iste navesti, kada sam ispitivala mlađe, njihov odgovor je bio i Močićanka, Gruđanka, Cavtaćanka, itd., a stariji češće koriste oblik “žena s Kune, iz Stravče,...”. Moj je zaključak da se ovi nazivi sve manje koriste, a s vremenom će ih vjerojatno i zamijeniti standardni oblici – kaže Petra Dominik Brailo.
Blajke na Korčuli i u Župi
- Mjesno je stanovništvo obično vrlo osjetljivo kad se upotrebljavaju likovi koji se razlikuju od mjesnih. Npr. Sočani sigurno ne bi bili oduševljeni da ih zovemo Osojničanima, a Radojke kad bismo ih nazvali Radovčankama. Međutim, temeljna je uloga svakoga jezika, a poglavito standardnoga, sporazumijevanje, stoga su i u tvorbi etnika i ktetika potrebni standardnojezični likovi kako bismo s pomoću njih prepoznavali i imena naselja jer postoje i primjeri kad je preko mjesnoga etnika teško prepoznati ime naselja (npr. Zasenčar za Zasadbreg u Međimurju, Suljošanin za stanovnika Kneževih Vinograda u Baranji), a katkad za neko naselje etnik ni ne postoji (npr. za zaselak Kosu u Zažablju).
Pritom treba imati na umu i to da u Hrvatskoj ima gotovo 7000 službenih i vjerojatno desetak puta više neslužbenih naselja, svako je od njih s jezičnoga gledišta jednako važno te je nemoguće očekivati da govornici hrvatskoga jezika poznaju sve mjesne likove koji često zahtijevaju poznavanje mjesne i jezične povijesti te široko dijalektološko znanje. Teško je vjerovati i da bi svatko u našoj županiji znao da se stanovnice Lumbarde i Pupnata zovu Lumbarajkama i Pupnajkama, da su Sobjavke stanovnice Osobjave ili da su Vidonjci i stanovnici Vidonja i stanovnici Vida, a evo ni ja kao stručnjak donedavna nisam znao da su se stanovnici Bagalovića, napuštenoga naselja smještenoga tek nekoliko kilometara od Metkovića (tako se danas naziva župa koja obuhvaća šire područje), zovu Bagalašani. Zanimljivih ženskih etnika imamo i u neposrednome hercegovačkom susjedstvu, u Popovu, odakle potječu mnogi Dubrovčani, pa su stanovnice Trnčine Trmačke, a Golubinca Golubice – rekao je Vidović.
Sočani i Salačke su vjerojatno najsloženiji primjeri etnika i teško bi ih itko tko nije iz ovoga kraja povezao uz stanovnike Osojnika. Inače, Primorci su za stanovnike Gornjih sela, od Riđice do Osojnika, znali reći Goroseljani ili Gornjaši. Predio prije Kupara, u Župi dubrovačkoj, naziva se Blato i za stanovnike se koriste isti etnici kao i na Koručuli: Blajka i Blaćanin. Među zanimljivijim ženskim oblicima su Luške, iz Vele Luke, Mljećke, Mokoške i primjer kojega iznosi Župljanin Tonći Duplica – Plajke, za žene iz Plata.
Anka Marinović iz primorskog sela Ošlje, članica KUD-a Linđo Ošlje Stupa, kaže kako je ne čude dvojbe oko naziva za stanovnike sela. Obilazeći Primorje u pokušaju da očuva tradicionalnu nošnju toga kraja, naišla je na malo kazivača, a nema ni dovoljno ljudi poput nje koji su spremni uložiti vrijeme da se naslijeđe spasi od zaborava.