Svake godine od 2008. uvijek u veljači, brojni psiholozi diljem naše zemlje nastoje psihologiju približiti zajednici, ukazujući na mogućnosti i širinu njezine primjene u praksi s ciljem pružanja pomoći što većem broju ljudi. Ovogodišnji Tjedan je obilježen aktualnim okolnostima u kojima živimo skoro godinu dana, pandemijom, kao i stradanjem stanovništva u potresu, najprije u Zagrebu, a zatim i na Banovini. O potrebi psihološke podrške u društvu, pogotovo u aktualnom korona vremenu, razgovarali s Vesnom Božicom Raguž Staničić, prof. kliničkim psihologom.
Nemoć pred virusom i stalno prisutan strah rezultiraju sve većim brojem anksioznih i depresivnih osoba. Koliko pandemija utječe na mentalno zdravlje društva, koje sve posljedice može prouzročiti?
Dosadašnja iskustva, kao i istraživanja, pokazuju da ova dugotrajna izrazito neugodna situacija kojoj smo svi izloženi već duže vrijeme, dovodi do iscrpljenosti, kako tjelesne, tako i mentalne, socijalne ali i ekonomske. Najčešće psihičke reakcije u ovakvoj krizi jesu strah i panika, osjećaj tjeskobe, nesigurnosti, brige za budućnost, strah za egzistenciju, a često dolazi do razvoja anksioznih i depresivnih poremećaja, brojnih ovisnosti, posttraumatskog stresnog poremećaja.
Koja je skupina ljudi najugroženija utjecajem pandemije na mentalno zdravlje?
U prvom redu bih istaknula ugroženost starijih osoba, i to višestruku: zbog narušenosti tjelesnog zdravlja i oslabljenosti cijelog organizma podložni su razvijanju teže kliničke slike, pa i smrtnosti, ukoliko budu zaraženi, tako da je njihov strah od zaraze virusom opravdano veći. S druge strane, upravo zbog opasnosti od zaraze naši stariji članovi iz obitelji, uglavnom su ostali izolirani, posebno ako žive sami ili su u domovima za starije osobe. Mnogi od njih mjesecima nisi vidjeli djecu i unučad, što unatoč telefonskim kontaktima, dovodi do osjećaja napuštenosti, usamljenosti i depresije. Djeca i mladi na drukčiji način proživljavaju ovu krizu. Njih također pogađa nemogućnost socijalnih kontakata, koji su mladima posebno važni, tako da su frustrirani, anksiozni i razvijaju depresivne simptome.
Koliko je od početka pandemije u društvu porasla potreba za psihološkom pomoći i podrškom?
Ta potreba postoji već dugo, ali u aktualnoj situaciji je vidno porasla. No, kao opće prisutna i široko odobravana, svakako je olakšala javljanje i definitivno smanjila, ili čak i otklonila, strah od stigmatiziranja. Teško je reći o kolikom je porastu riječ, jer je to još uvijek jedan dinamički proces, s tendencijom stalnog porasta, a mislim da ćemo se suočiti s pravim posljedicama ove krize tek kad ona završi.
Aktivan je i telefon za psihološku pomoć u doba pandemije. Zvoni li često? Primjećujete li da imate značajno više posla nego 'normalnih' godina?
Telefon za psihološku pomoć je bio aktiviran od ožujka prošle godine do početka ljeta, kada je stavljen u mirovanje, nakon što se situacija s korona virusom stabilizirala. Aktiviran je opet prošle jeseni, sve do danas. Poziva ima, nešto više ih je bilo proljetos nego sada. Opseg posla je zaista mnogo veći nego prije ove krize.
Traže li danas ljudi pomoć struke?
Sve češće. Dijelom zbog brojnih pritisaka koje pojedinci osjećaju sve više u sve bržem načinu življenja, sve većim zahtjevima, i na roditelje, na djecu, mlade, na zaposlenike. S druge strane, nestaje strah od socijalnog etiketiranja ako budu viđeni pred vratima psihologa ili psihijatra. Velika je razlika u stavu prema dolasku kod naše struke prije nekih 30 godina, i danas.
Kad bi osoba trebala potražiti pomoć?
Kad se nađe pred problemom koji ne može sama riješiti, kada osjeti da više ne funkcionira kao donedavno, ako ne može spavati i počne se osamljivati od svih, pa i od obitelji. Također i kad osjeti veliku tjeskobu i napetost, dekoncentraciju i veće promjene raspoloženja ili kad osjeti da ne može bez nečega o čemu je počeo ovisiti (alkohol, droga, kocka, igrice, internet...), ili bilo što drugo što osobu počinje ozbiljno zabrinjavati, a traje više od dva tjedna.
Što ako ne zatraži stručnu pomoć?
Ako osoba ne zatraži pomoć, postojeći problem će se intenzivirati, često voditi produbljivanju lošeg raspoloženja do depresije i razvoja anksioznosti, nemogućnost funkcioniranja u obitelji ili na radnom mjestu i školi, ovisnosti idu do svojih najcrnjih scenarija u svakom smislu...
Kako uz održavanje distance, druženje na daljinu i ekonomsku nesigurnost uopće očuvati mentalno zdravlje?
Važno je znati da mentalno zdravlje nije samo izostanak mentalne bolesti, poremećaja ili poteškoća, nego puno više od toga. To je puni potencijal kojim ostvarujemo svoju radnu produktivnost, emocionalni doživljaj, socijalnu uključenost i tjelesnu aktivnost, kako bismo se nosili sa svakodnevnim stresnim situacijama. Da bismo očuvali mentalno zdravlje, moramo stalno osnaživati naše umne sposobnosti, emocionalnu stabilnost, tjelesno zdravlje, odnos prema dugima, te duhovnost. Uz obavezno pridržavanje svih epidemioloških mjera važno se brinuti o sebi i usredotočiti se na vlastiti život i održavanje kontrole nad svakodnevnom rutinom i uobičajenim aktivnostima. Briga o sebi uključuje brigu o tijelu, o emocijama, socijalnim odnosima, duhovnosti. Trebamo dovoljno sna, odmora, pravilnu prehranu, kreativan rad, učenje novih stvari....
Može li stres kojem smo svakodnevno izloženi prerasti u kroničnu pojavu pa da, kad pandemija jednom prođe, budemo u stalnom stresu bez većeg povoda?
Intenzitet doživljenog stresa i stresne reakcije ovise o našoj osobnoj procjeni prijetnje, obilježjima i štetnosti stresnog događaja, ali i našim osobnim resursima, osobinama ličnosti i strategijama suočavanja. Što je osoba do trenutka stresne situacije, bila stabilnija i imala visoko razvijene kapacitete suočavanja i prilagodbe, to će lakše prolaziti kroz stresove, a iz njih učiti. Obrnuto, što je osoba osjetljivija i labilnija, teže joj se suočiti s prijetnjom, te će izlaziti iz stresova ranjivija i češće trebati stručnu pomoć.
Očekuje li nas nakon pandemije covida- 19, epidemija mentalnih poremećaja?
Strah od zaraze, strah za bližnje, nesigurnost, neizvjesnost, socijalno distanciranje, ekonomski problemi, prestanak uobičajenog svakodnevnog funkcioniranja utječu i kratkoročno i dugoročno na mentalno zdravlje. Nakon pandemije nas očekuju brojni ekonomski problemi, porast nezaposlenosti, gubitak posla, pad prihoda i standarda, porast siromaštva, pogoršani partnerski odnosi i problemi sa zdravljem, što će sve skupa povećati ranjivost pojedinca i posljedično postati izvor za razvoj psihopatoloških simptoma. Stoga možemo reći da se nakon pandemije covida -19, očekuje porast mentalnih poremećaja.
Trebamo li baš svaki dan pratiti javljanja Stožera, znati brojeve o pozitivnima i umrlima, vjerovati svemu pa i 'fake' vijestima, teoretičarima zavjere? Koliko to utječe na psihu?
Nije potrebno svakodnevno, pogotovo više puta na dan, pratiti izvješća o stanju i broju zaraženih. Ne treba razvijati ovisnost o takvima vijestima, niti dopustiti da postanu najvažniji događaj. Ne treba na internetu pretraživati i iščitavati samo tekstove o navedenoj tematici, jer ćemo se u protivnom udaljiti od životnih sadržaja, izgubiti mogućnost realne procjene točnosti i početi vjerovati i „fake“ vijestima. Vrlo lako se uvući i u brojna druga pogrešna tumačenja pandemije. Posljedica takvog stava je razvijanje nepovjerenja, sumnjičavosti, što opet pojačava osjećaj straha, bespomoćnosti i bezizlaznosti. Zato je važno vijesti dobivati iz pouzdanih izvora, u umjerenoj količini.