Župka Anka Lale više od šest desetljeća vjerna je gradskoj placi. Dugi niz godina, po vremenu i nevremenu, stanovnicima unutar zidina neumorno donosi domaće proizvode iz svoje baštine. Iako je spala na svega šest banaka, a zimi ih zna biti i upola manje, zelena placa u povijesnoj jezgri grada još se, zahvaljujući nekolicini proizvođača među kojima je i Anka, drži na životu.
- Ja vam preko 60 godina čuvam Gundulića – kaže nam simpatična 85-godišnjakinja dok poglediva prema spomeniku. Po buri, kiši, vrućini, zelenu placu ne zaobilazi. I onda kad su se banci protezali sve do skala od Jezuita i danas kada prodavače na placi može prebrojiti i trogodišnjak.
- Grad je ost'o prazan, manje se traži pa se manje i donosi. Mnoge žene su prešle u Gruž jer tamo je veća potražnja – govori Anka koja je iz Župe do Grada na placu u početku dolazila pješke.
Ćuša Čoke
- Dolazila sam s mojom ćušom. A Čoke je bila jako dobra, velika, jaka, crna i baš mirna. Doma bi natovarila sepete, još kakvu sitnicu u antrešelj i uputi se. Uglavnom smo išle po dvije, tri susjede zajedno. Rano kreneš jer je najmanje uru i po trebalo pješke iz Petrače do Grada, i to kroz Orsulu jer nije onda bilo magistrale. Došli bi s magarcima na placu, rastovarili ih pa bi ih jedan čovjek vratio u tabor a drugi bi ih čuvo u tom natkrivenom prostoru. Stale bi tamo i čekale dok prodamo – prisjeća se Župka. A kad prodaš, treba do butige obavit' spenzu, pa 'stavi u sepet, složi sparu na glavu i do ćuše'.
- A na povratku doma ja bi se ukrcala na nju, umjesto one jutarnje prodaje. Komadić kruha bi joj stavila na zid ispod Gimnazije, jela bi i čekala dok sjednem na samar pa polako do pred kuću.
Samo iz Petrače išlo bi deset žena na gradsku placu isti dan.
- A đe su Čelopeci, Čibača, Mlini..., iz Plata su dolazile žene dovozile robu s karićem. Zamislite na karić i vuci ili guraj iz Plata do Grada. Nije se na placu išlo svaki dan, sve je ovisilo od sezone i onoga što se proizvelo. Težak je to život bio, zato se i bježalo u gradove – kaže vrijedna Župka pa dodaje:
- Cijeli život se moj muž i ja bavimo poljoprivredom. Bio je jedinac u roditelja i nije bilo zamisli da bi se negdje zaposlio, mor'o je ostat na imanju. Rodilo se dvoje djece, školovali su se pa nemaju moj život. Samo teškim radom zemlja vraća, a poljoprivrednik nema radno vrijeme, radi od zore do mraka – opisuje Anka težački život na zemlji pa svako malo pozdravlja prolaznike: 'dobro jutro gospođa Fani, Kate svrati mi malo poslije...'
Svoje redovite kupce zna po imenu, zna što kome treba i prije nego zatraži. Očišćeni šipci, tučene masline, žućenica, pazija, rikula, salata, petrusin, rinja metvica, balančane, paprike, tikvice, pomadore, razne vrste kupusnjača... svega se nađe u gospođe Anke. Iako, ovo ljeto je bilo suho, a kako nema veliki traktor za uzorati tvrdu zemlju, kasno se sadilo. A ni snaga nije kao prije, pa je na placi samo četvrtkom.
Treba porez platit
Može li se živjeti od prodaje plodova teškog rada na zemlji?
- Srećom uplaćivala sam osiguranje poljoprivrednika i imam sad 850 kuna mirovine. Živim od moga vrta! Nemam ni barku ni apartman, a 700 kuna mjesečno doplatim za lijekove. Ali ne dam se, iako sam 1936. godište. Drago mi je doći ovdje, sresti moje drage poznanice i malo popričat. Koliko meni to znači...
Malo donese pa uspije sve prodati, iako je sve manje kupaca u zidinama.
- Građani su iselili, prodali stanove, doselili stranci, a mi od njih nikakve koristi. U vrijeme moje mladosti u nijednoj butizi nije bilo povrća pa ni voća. Sad u svakoj ima. Danas čejad iz Grada ide u Župu u šoping.
Pitamo je zašto nikad nije pošla na grušku placu gdje je potražnja znatno veća?
- Kroz cijeli život možda sam dva puta bila u Gružu u poslijeratno vrijeme. Ne gusta me tamo, tamo mi je nekako neuredno. I nema prisnosti s kupcima, puno je trgovaca tamo, a to ne volim. Ođe sam naučila i ljepše je, pa kako Bog da.
Baš je naišao djelatnik Sanitata, a 'porez treba platit'. Za banak, vagu i ombrelu (suncobran) platila je 40 kuna. Treba platit' i dostavljača s karićem, pa i kavu popit. Ali opet dolazi jer 'ko je naviko radit, radi i sa 20 i sa 85'. Nekad pješice, danas po nju oko podne na Pile dolazi unuk. Lijeričar je u ansamblu Linđo i pjeva u klapi, ponosno će Anka.
Suznih očiju govori nam o ratu kada im je sve stradalo 'kuću nam užegli, ni iglicu nismo našli, uništeno sve do temelja'. Sedam godina su bili pod tuđim krovovima. Trebalo je sve ispočetka stvarati. Vraćamo se na današnje aktualnosti. Korone je nije strah, cijepila se s dvije doze, a baš ovaj tjedan cijepila se i protiv gripe. Uostalom, jede domaće i zdravo iz vrta, a i posao joj je na otvorenom.
Manje se sadi, bolje asisti
Župka sa susjednog banka Anka Pinter na placu u Grad redovito dolazi ponedjeljkom i četvrtkom kroz proteklih 15 godina.
- Mama pokojna je išla od 1956. tu na placu. Ja sam nastavila. Zadnjih pet godina je puno manje kupaca. Nas je sa zeleni tri jutros, tko zna hoćemo li sve uspjet prodat. Manje se sadi, nemaš kome, ali se bolje asisti – kaže ova Župka i rad na placi naziva radnom terapijom.
- Vidim tako drage ljude, popričam, nije stalno baština i rad, ima ovo svoje draži. Svatko od nas nešto ima pa to onda bude pristojna ponuda. Zaboravila sam ubrat morač ali ima u Nane. Ekipa smo. Svak je po nečemu poznat: U mene je recimo raštan, najtraženiji je. Naš crvenac koji je autohtoni za Župu dubrovačku ide slabo – kaže Anka pa naglašava:
- Kad jedanput neko kupi onda vam je on uvijek tu, zna kojim ste danima i uzima. Vidi se da je to domaće da su gusjenice malo pojele, znači nije prskano.
Kažu placa je središte života grada. Pa iako ova sa šest banaka ostavlja otužan dojam, a još tužnija je spoznaja da ih je toliko dovoljno za potrebe stanovnika Grada, dok gradska placa živi, živ je i Grad.
