Skoro je tri popodne. Postira pristaje na Lopud. Dok pogled prelazi preko prazne Obale Ivana Kuljevana, zaustaviš se pred starom Čitaonicom, podno školske zgrade. A tamo, život! I to u punom smislu riječi. Razigrana dječja skupina na prvu budi radost. Mali Lopuđani svakog utorka i petka nestrpljivo očekuju svog profesora Enesa Omerčahića koji ih, od lanjskog prosinca, dvaput tjedno, ako korona i (ne)vrijeme dopuste, podučava sviranju tamburice. Za otok koji više od stoljeća održava kontinuitet tamburaške glazbe, ovaj je hvalevrijedan projekt KUD-a 'Ivo Kuljevan' itekako dobro došao.
Doduše za njegovu provedbu treba volje, pacijence u radu s djecom, nadasve ljubavi prema glazbi. A Enes, Linđovo dijete, već dulje vrijeme voditelj tamburaškog orkestra ansambla Linđo, svega toga ima na pretek. S Lopuda se tako, iako još sramežljivo, čuju uhu ugodni tamburaški zvuci lopudskog podmlatka.
- Imaju veliku volju i ogromnu želju da nauče. Do kraja školske godine uspjet će nešto savladati, a najesen će to već biti puno ozbiljnija priča. Za njih je ovo gust. Na otoku nema nekih događanja. Podijelio sam ih u grupe po pet ili šest, svakih pola sata, a oni opet svi dođu u tri i kroz druženje čekaju red – dočarava nam Enes zainteresiranost djece za glazbenu aktivnost. Nada se kako će do ljeta polaznici škole tamburice naučiti barem četiri pjesmice pa će kao mali orkestar moći sudjelovati na školskoj priredbi ili pak festi na otoku.
- Djeca bi trebala početi učiti svirati tamburicu u četvrtom ili petom razredu. Bez obzira i ako je talentirano, nema razloga da se uključi ranije. Ako prerano počnu učiti, upitno je hoće li htjeti ostati u tome jer trebaju godine da se dođe do nekih rezultata – kaže ovaj Dubrovčanin koji se cijeli život bavi glazbom, od rocka do foklora.
- Volio bih oživjeti tu priču i na razini dubrovačkih škola jer po školama, što se tog dijela tiče, nema nikakvih aktivnosti. Jedino kroz 'Linđa' i druga kulturno umjetnička društva ljudi rade na tome. Ali kad se sjetim svog djetinjstva, svaka škola je imala i folklor i tamburice. Ljudi su išli po školama, učili djecu svirati, zato je i velik broj glazbenika proizašao iz tog doba. Tad je bio strahovito velik broj klapa, ima ih i danas, ali ni blizu kao nekad – kaže nam uz nadu kako će se lopudska priča proširiti na preostale dijelove Dubrovnika. A za to je potrebna agilnost nadležnih u Gradskoj upravi, neiscrpna volja prekaljenih glazbenika i ustrajnost budućih tamburaša.
K'o drugi čovjek
- Probao sam tu inicijativu progurati, ali bez odjeka. Na Lopudu su postojale tamburice-farkaš, stare tambure, stari stil sviranja gdje nemaš puno mogućnosti za preludiranje, ali za ovaj naš kraj se može na njima nešto lijepo (od)svirati. Kulturno umjetničko društvo Ivo Kuljevan ih je poslalo na popravak i reparaciju i kad su se vratile, počeli smo pričati o njihovoj želji da im netko vodi tamburice. Tako je pokrenuta škola tamburice na Lopudu – priča nam Enes Omerčahić, Linđovac od svoje dvanaeste. Nada se ustrajnosti djece, a želja mu je da se, kad pođu u srednju školu, nastave baviti glazbom te da u Dubrovniku zaživi malo veći tamburaški orkestar gdje će ta djeca moći svirati, nastupati, imati koncerte i pokazati svoje znanje.
I dok profesor priprema sve potrebno za sat, mi pobrojavamo 18 mališana, od vrtićaraca do najstarijih petaša. Došli su na deseti sat sviranja tamburice. S jednakim oduševljenjem kao i na prvi.
- Puno nam znači ovo. Kad imaš slobodno vrijeme baš dobro dođe, idemo na tamburice. A što sve treba znati? Moraš pravilno držat' tamburicu pa trzalicu. Nisam baš sigurna ali mislim da tamburica zvuči kao gitara. Jedva čekamo utorak i petak. A kad je ružno vrijeme i kad profesor ne dođe tužne smo. Bili smo u izolaciji, pa je on bio bolestan, jedva smo dočekali. Veselimo se nastupu. Odlično je, nema odustajanja – govore nam Melani Obuljen i Matea Tolja.
Nina Konjuh i Anamaria Obuljen ponosno otkrivaju kako sviraju brač. Dok nama na pamet pada hrvatski otok, objašnjavaju nam kako je to ipak vrsta tamburice, ima četiri žice, po dvije donje i gornje. Pokazuju nam i svoju školu, odmah poviše 'evo tu je terasa tu smo na odmoru, ali samo nas je 16 u razredu, ima nas malo jer smo mi ipak na otoku', pametno zaključuju ove curice itekako svjesne problema otoka, pogotovo zimi.
- Od kad sam ovo počela trenirat duplo se drugačije osjećam. K'o da sam drugi čovjek – simpatično će Nina dok nam Anamarija otkriva kako bi htjela znati svirati puno različitih pjesama za rođendane.
Od brača do berde
Leo Pulić, Toni Matković, Andro Tolja, Dominik Matković i Mauro Obuljen spremno nam pričaju o svojim glazbenim nadanjima. 'Tamburica jako lijepo zvuči kad naučiš, a mi još učimo', kažu iskreno ali i dodaju kako im nije teško i kako neće odustati. Ne sumnjamo. Primjerice Leo više ne živi na Lopudu, ali potegne iz grada do otoka samo kako bi učio svirati tamburicu.
- Ovo sviranje upotpunjava dan, a i malo se odmoriš od svega, od drugih aktivnosti. Na sviranju tamburice se opustimo – kažu nam a mi ih pitamo bole li prsti od sviranja?
- Nekad, malo, kad stišćemo žice. Onda protrljaš ruku o ruku i prođe.
Mauro svira berdu. Dok gledamo tu ogromnu tamburicu, on nam stručno pojašnjava kako 'ima jaki i manje jaki zvuk, najmanja žica se zove G, srednja D, a najveća je A'. Treba samo slušati profesora, mudro će, pa to onda lijepo zvuči. A svi će redom kako im je profesor 'super, draga osoba, dolazi i po ovakvim vremenima kad Postira jedva vozi'. Prostor im je malo malen jer 'tu se kupuju i karte od Jadrolinije'. Pa će još kako na Lopudu imaju dva terena za nogomet, jedan 'pun trave' drugi betonski. Češće su na travnatom jer 'manje boli kad padneš'. Imaju i parkić, tik do rive. Na otoku za njih dosade nema. A tek ljeti, pa cijeli su dan uz more. I potrajao bi razgovor još da nije došlo vrijeme od nota. Ostalo je pozdraviti se s ekipom, do nekog novog susreta, nadamo se skorašnjeg otočkog koncerta malih lopudskih tamburaša.
