Gle, malog radnika poslije kiše.... ne, ne, druga je pjesmica trebala ići na ovu temu. Jer radnika u ugostiteljstvu - nema. Ni prije ni poslije kiše. Gdje li su? Ili po hotelima, većim ugostiteljskim objektima, taksiraju ili su se otisnuli u inozemstvo. Dubrovnik već dulje vrijeme posrće pod naletom posla kojeg nema tko odraditi, a samo u zadnjih šest mjeseci neprekidno gledamo gotovo pa iste oglase svih ugostiteljskih objekata koji traže radnike, pa ne nalazeći ih, oglase uporno ponavljaju. A u ovoj priči ima svega: i velikih plaća i urednog radnog vremena i dobrog i lošeg smještaja i radnih dozvola na koje se čeka nekad i mjesecima.
Lokalni kafići već godinama muku muče s pronalaskom konobara i konobarica, ove godine stanje je nikad gore, pogotovo za one koji nisu u vlastitom prostoru, pa stenju pod teretom najma čije cijene svako malo skaču. Rade ili u jednoj smjeni, ili su angažirali članove obitelji pa rade malo jutro, malo poslijepodne, neki restorani unutar zidina imaju takav problem da odlučuju zatvoriti i dati u najam nekome drugome jer sami ne uspijevaju naći osoblje unatoč tome što mnogi nude i smještaj i solidne plaće, pa i posao kroz cijelu godinu. Pa gdje su onda svi ti ljudi koji su radno sposobni i mogli bi raditi u ugostiteljstvu? Na Zavodu za zapošljavanje sigurno nisu.
-Prije jedno mjesec dana morao sam zatvoriti na tjedan dana, jednostavno nisam nikoga mogao naći za rad u restoranu. Sad radim, a pitanje je dokad, a situacija u Gružu jednaka je gotovo za sve. Do mene su dva restorana, jedan je neko vrijeme radio samo jednu smjenu, kod drugoga je bila ista stvar. Snađemo se, ali uvijek je pitanje na koliko kratko. Nama je zima iznimno duga i ako se kako treba ne odradi sezona, bit će teško. Nije problem ni u plaćama ni u pisanju odrađenih sati, ni u čemu drugome, ovo je sad jednostavno tako i pitanje je kako ćemo dalje, a posla ima jako puno - priča Vide Raić iz Restorana Zrinski koji već dulje vrijeme muku muči s osobljem. Dodaje kako je stres oko toga hoće li netko negdje otići nakon kraćeg vremena rada postao ogroman, pa unatoč svim uvjetima, nikad ne mogu biti sigurni da će radnici tu i ostati.
-Problem je, pogotovo nas malih ugostitelja je što, u potrazi za konobarem ili konobaricom, čim spomenemo da ne nudimo smještaj, ispadamo iz igre - priča Tvrtko Herceg iz cafe bara Dix koji također ima problem s pronalaženjem radnika već dulje vrijeme.
-Nije stvar u tome da neće raditi, nego da su ljudi skloniji hotelima i većim ugostiteljskim objektima, mi mali stvarno nemamo tu baš neke šanse. Ne želim nuditi smještaj, ako im ne mogu osigurati smještaj kako treba, a ne da se ljudi guraju u kojekakvim sobama, njih 10 na jedan zahod i spavaju u sobi s nepoznatim ljudima, pogotovo kad su djevojke u pitanju. Zbog toga mislim da je poštenije reći da im smještaj ne mogu osigurati. Slažem se i da ugostiteljstvo, u mom slučaju konkretno posao konobara, nije za svakoga. Ali onaj tko hoće biti malo strpljiv, doći raditi, naučiti posao, mogao bi od ovoga lijepo živjeti. Pa i među radnicima koji dolaze izvan Dubrovnika ima svega, od vrijednih do onih koji ucjenjuju i baš im se ne radi i nabrzinu bi namaknuli lovu u sezoni. Svega tu ima, ali ja, kao i mnogi moji kolege, držim domaće mladiće i djevojke koji bi radili, kao prioritet. Veći ugostitelji drže ih kao kap vode na dlanu, pogotovo naše studente, koji su mahom na studijima u Zagrebu, znaju da će tu biti 7. i 8. mjesec pa svi oni ‘veliki‘ jedva čekaju da dođu i krenu raditi. Ako su odabrali bilo kakvu karijeru u ugostiteljstvu, od konobara do kuhara, po hotelima se najlakše nauči posao i to je to." - kaže Herceg koji se nada okrenuti dobro poznatom talijanskom modelu obiteljskog rada.
-Prošlo je to vrijeme ‘gazdovanja‘, svi radimo sve. Italija je poznata kao zemlja malih kafića, bistroa, obiteljskih zalogajnica i restorana, gdje cijela obitelj radi, pa koliko se odradi-odradi. I mislim da je i ovdje, bar što se tiče naših manjih lokala, došlo vrijeme za to. Ako si u vlastitom prostoru imaš šanse, u najmu nikako. Djeca su nam još mala za to, ali svakako ćemo se gledati okrenuti tom poslu na taj način. To je jedini pravi smjer za nas."
Stvar je i u onome što se nudi, dodaje Herceg, mladića od 20 godina ne zanima što mu se nudi ugovor na neodređeno i staž, o tome će razmišljati tek kad se oženi.: -"Normalno, mladi su, ne misle o dugoročnim stvarima, ići će tamo gdje mu je veća plaća. A i još jedna promjena je što mlade danas ne zanimaju te stvari jer uopće ne žele raditi cijelu godinu, i to je takav trend. A mi manji ugostitelji nudimo im posao na cijelu godinu i ide im staž, možda je to nešto što se uskoro neće uopće tražiti."
A radnici s druge strane znaju ostaviti poslodavca na cjedilu i bez najave, jer im je negdje drugdje ponuđeno više novaca, što je razumljivo, ali dosta nepošteno, ako si nešto dogovorio i dobio uvjete koje si tražio. Ima i toga, a kako čujemo, ima i svakakvih ugostitelja koje nije sram sjediti kod svojih kolega na piću ili ručku, pa im usput vrbovati konobare, kuhare i slično, utiho im obećavajući veću plaću.
O radnim dozvolama već se dosta pisalo, svakodnevno gledamo rijeke ljudi pred Policijskom upravom kako strepljivo čekaju za rješavanje papirologije oko radnih dozvola, dok se, primjerice, ako se radi o radnicima iz dalekih zemalja, na sve to čeka i mjesecima.
Đani Banovac, i sam ugostitelj na Lokrumu ali i kao predstavnik Udruženja ugostitelja kaže kako sve to jest jako sporo, no da se pomak ipak vidi.
-Naravno, oni su državni i sve rade po protokolu, a mislim da su ove godine zaista brži nego ikad. No daleko je to od reakcije koju ima privatnik, jer nama se radi o našem poslu, o našoj egzistenciji pa mi reagiramo brzo i na vrijeme. Ne možemo to baš očekivati od institucija, ali kroz koju godinu moglo bi biti sve lakše, uz bržu digitalizaciju postupka."
Dodaje i kako je on sam bio preko granica Hrvatske kako bi na vrijeme bio spreman.
-Išao sam na razgovore u Makedoniju kako bismo se pripremili, da ne bi imali problema. Išao sam i preko naše komore, pripremili smo i jedan upitnik, trebali smo biti partneri na Sajmu poslova, no nisu reagirali baš na vrijeme, pa ćemo to ostaviti za dogodine. Upitnik bi nam ubrzao i olakšao spajanje s radnicima. Mislim da je Makedonija, što se tiče radnika, dosegnula svoj vrhunac, i mislim da ćemo morati ‘roniti‘ po drugim bazenima, a to su BiH, Srbija i Kosovo, jer su naša primanja za stepenicu bolja, kao što su nama Austrija, Njemačka i slično. Trendovi su takvi i tu nemamo nikakvog utjecaja. Turizam su ljudi, bez toga je apsurdno razgovarati o turizmu, a uz stalne uigrane ekipe ipak moramo posegnuti i za radnicima iz drugih zemalja. Zapravo smo mi svi pušteni niz rijeku, teče kako teče i ne možemo na to utjecati"- kaže Banovac.