Bio je to povod za malu proslavu, na koju su došli čelnici, predstavnici i korisnici drugih domova i ustanova. Zapjevalo se za zajedničkim stolom nakon objeda.
Ako ste ikad bili u nekom od staračkih domova, ovaj će vas iznenaditi. Nema onog teškog mirisa starosti i boljki. Osoblje pozdravlja u prolazu, ljudi koji tu žive također. Nekad ih uopće ne razlikujete!
Samo dva slobodna mjesta
Dom u Ravnom trenutno ima samo dva slobodna mjesta. Otpočetka je interes bio ogroman. Čak 90 posto korisnika dolazi s područja Dubrovnika, kaže nam ravnateljica Anita Previšić Bukvić, magistrica pedagogije i edukacijske rehabilitacije.- Krenuli smo svi zajedno da ovo uspije i Bogu hvala, radimo već punih godinu dana tijekom kojih je kroz naš Dom prošlo 84 korisnika. Trenutno imamo samo dva slobodna mjesta, što nam daje elan za daljnji rad i daljnje uspjehe. Imamo 20-tak djelatnika, trudimo se i na kraju se sve svede da radimo srcem i dajemo 110 posto sebe u ovaj posao, te radimo sve ono što smo mogli i nismo mogli zamisliti – kaže s osmijehom mlada ravnateljica. - Najvažnije je da su oni sretni i zadovoljni, ali i da mi, kad dođemo kući i pogledamo se u ogledalo, znamo da smo obavili dobar posao. Jako je važna podrška lokalne zajednice i vlasti, njima se zahvaljujemo što nam drže leđa. Ponosni smo na to što je Dom samoodrživ. Dosad smo se financirali donacijama iz Hercegovačko-neretvanske županije, ostalo je bilo iz prihoda od naših korisnika, tako da je Dom zasad sve uspio pokriti sam – ističe.
- Većina naših korisnika dolazi s područja Dubrovnika i Dubrovačkog primorja, a 10 posto je s područja Hercegovačko-neretvanske županije. Oko 60 posto korisnika je pokretno, 20 posto polupokretno i 20 posto nepokretno.
S obzirom da je ovo Dom za stare i nemoćne, prima i ljude koji imaju teške dijagnoze, a još su mladi, kao što je bilo s 40-godišnjakom koji ima Alzheimerovu bolest i najmlađi je korisnik Doma.
- Kad nas nazove obitelj i traže mjesto za osobu s kojom ne znaju što će ni kamo će, trebamo smoći dosta snage pa reći da nekoga nećemo primiti. Dosad smo odbili samo par slučajeva i to iz razloga što je Dom udaljen sat vremena od najbliže bolnice u Dubrovniku, pa se te ljude nismo usudili primiti. Općina Ravno uvijek je imala jaku poveznicu s Dubrovnikom i puno Ravnjana živi i radi u Dubrovniku. Ovaj Dom je zahvala i način da se odužimo za sve ono što nam je Dubrovnik pomogao, pa mi to sada vraćamo njihovoj starosti – istaknula je Anita Previšić Bukvić.
Mjesečna cijena Doma kreće se između 900 i 1200 maraka, odnosno 3.600 do 4.800 kuna, a ovisi o stupnju brige koja je potrebna korisniku.
- Nakon što zaprimimo dokumentaciju i razgovaramo s obitelji, dosta puta odemo kod korisnika doma da bismo procijenili možemo li ga smjestiti u Dom i tako donesemo odluku i o cijeni. Dosta puta ljudi ovdje provedu desetak dana dok ne donesemo odluku u koju kategoriju idu jer smo svjesni da je novac potreban i nama i obiteljima i da nije lako izdvojiti toliku svotu novca. Trudimo se s ljudske strane izaći u susret i ići koliko se može niže. Financiramo se iz tih sredstava, a ponosna sam i što imamo niz donacija naših korisnika, što daje potvrdu da ljudi prepoznaju i cijene ono što radimo za njihove roditelje – zaključila je ravnateljica.
Mala i velika čuda
Nakon svete mise u kapelici Doma, pred glavnim ulazom i povodom godinu dana uspješnog rada te u čast Udruzi 'Sveti Josip Radnik' koja je izgradila Dom, održan je koncert Gradskog orkestra Stolac i nastup Stolačkih mažoretkinja koje je starija čeljad sa zanimanjem popratila.Prepoznajemo lica iz Grada. Tu je Aurelija Lukačević, u posjeti je svojoj majci i svekru. Mama joj je nasmijana, bistra žena s uredno nalakiranim noktima. Tim više nas je osupnula njena dijagnoza – Alzheimer.
- Htjeli smo mamu smjestiti u dom još prije dvije i pol godine, ali tata nije dao. Te dvije i pol godine brinuli smo o njoj nas troje, tata, sestra i ja, s tim da je i otac bio slab, ali je zadnjim snagama htio biti s njom do kraja. Umro je prije dva mjeseca i mamu smo smjestili u Dom u Ravno. Napravili smo dobru stvar jer, kako ima Alzheimer, doma bi stalno pitala za oca. Ovako ga je 'izbrisala', za nju kuća ni Dubrovnik više ne postoje. Ovo je sada njezin dom i ona ga tako zove – kaže Aurelija. - Ovdje su prihvatili sve njezine navike koje je imala doma. Mama voli imati nalakirane nokte i oni joj nalakiraju nokte. Voli glazbu, ima CD-ove Olivera, i to su joj dozvolili u sobi. Jutros je čak pošla na wc sama, a dosad je stalno bila u peleni. Ovdje vam se svi dignu! Ima jedna žena kraj moje majke, ja sam mislila da neće dugo, a eno je sad na nogama... - kazuje o malim i velikim čudima koja se u ovom Domu događaju. Uzrok tome nalazi u odnosu osoblja prema korisnicima. Njima ovo nije samo posao, nego sve čine iz duše, ističe Aurelija, čija mama Ksenija ima 84 godine.
- Poštuju navike ljudi koji su ovdje smješteni, znaju što im je drago, a što nije. Zapamte i znaju za svakog pojedinačno što im je činiti. A sve su to mlađi ljudi, to je ono zadivljujuće. Jako sam dirnuta ovim Domom – naglašava naša sugovornica. - I sigurna sam, uvijek biti tako. Vidite i kako je građen, sa širokim hodnicima, a vidite i po ljudima koji su u domu, da nisu drogirani. Moj svekar je bio nemoguć doma, a ovdje im je jedan od dražih ljudi! Ja sam uvijek pitala 'kako?' jer je često bio starački čangrizav, a oni bi mi na to rekli 'mi se na njega ne možemo naljutiti'. Tu je od osmog mjeseca, sad su mu 92 godine. Moja mama, koja ima Alzheimer, hvali osoblje i kaže mi 'vidiš onu ženu, ona mi uvijek pomaže. Svi mi pomažu'. Čak i ona s takvom dijagnozom to vidi – govori Aurelija.
Sve vrati dragi Bog
Zidove širokog hodnika krase slike jednog od korisnika Doma, Vinka Bazdana. Počinje govoriti, ali ga suze prekidaju. U Dom je došao zbog svoje supruge, koja ima dijagnozu Alzheimera, i zajedno s njom živi u ustanovi u kojoj mu zapravo nije mjesto.- U slikanju sam našao mir i terapiju. Samouki sam slikar – kaže gospar Vinko, koji je do mirovine radio u Hidrolektrani Plat kao strojar. - I ona me tragedija teško pogodila – spominje se tragične pogibije tri radnika u siječnju ove godine. Nije mu nikad bilo lako, pa ni 1991. kad je bio zarobljen u logoru Morinj.
- I ovo što mi se sa suprugom dogodilo, dovelo me u neko teško prihvatljivo stanje. Tu sam radi nje. Afitao sam trokrevetnu sobu, veliki je to izdatak i ne mogu tako unedogled. Vidjet ću za dva-tri mjeseca, ali morat ću se prilagoditi vremenu i prostoru. Iz ove se kože ne može. Moja je supruga bila službenica, majka je troje djece i sve što je u životu radila, radila je za familiju. Ja sam uvijek bio kontra Doma, ali nikad ne recite nikad. Ova je bolest, rekao je i liječnik, Titanic koji tone. Tu nema povratka – govori gospar Vinko, pa za svoju odanost supruzi kaže: 'sve ima svoju cijenu'.
- Ali znate što, kad se sutra okrenem iza svojih leđa, ne želim vidjeti maće iza sebe jer sve dragi Bog vrati – kaže, pa otkriva zanimljiv detalj iz svog slikarskog života. Jedna njegova slika je, naime, u vlasništvu svjetske rock zvijezde Jona Bon Jovija, koji je u kolovozu 2011. posjetio Cavtat i Dubrovnik.
- Kćer mi ima štand suvenira u Cavtatu. Bon Jovi je prošetao rivom i svidjela mu se moja slika škrpine. I kupio ju je. To mi je dalo vjetar u krmu – kaže gospar Vinko dok se pozdravljamo na vratima Doma u Ravnom.
Riječ načelnika
Općina Ravno ima površinu od 447 kvadratna kilometra, u sastavu je Federacije Bosne i Hercegovine i pripada Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Po popisu iz 2013., ima 3200 stanovnika, ali je stvarni broj puno manji.
Dom za starije jedan je od projekata održivosti ovog prostora, ističe načelnik Andrija Šimunović.
- Danas svjedočimo da je sve ono što je zamišljeno – ostvareno. Dom je popunjen i samoodrživ, te prepoznat kao kvalitetna ustanova – rekao je načelnik.
Dom za starije i nemoćne osobe u Ravnom izgrađen je donacijama kroz humanitarnu organizaciju 'Sveti Josip Radnik'. Kamen temeljac postavljen je u ožujku 2016., nakon što je u listopadu 2015. potpisan tripartitni ugovor između don Pera Pavlovića ispred Župe Rođenja Blažene Djevice Marije Ravno, Marije Walsh, direktorice 'Svetog Josipa Radnika' i načelnika Općine Ravno. Sve troškove izgradnje Doma financirala je ova humanitarna organizacija sa sjedištem u Međugorju, dok je svu infrastrukturu i priključke financirala Općina, koja je preuzela i obvezu za nastavak rada i održavanje Doma. Izgradnja je koštala oko 14 milijuna kuna, dok je Općina izdvojila oko 2 i pol milijuna kuna.
- Da nije bilo donacija, nema šanse da bi se ovo moglo napraviti s proračunom Općine. No, dokazali smo da na ovaj način možemo realizirati vrijedne projekte. Zaposleno je 20 ljudi koji imaju sigurnu plaću, što je jako važno za ovaj ruralni kraj – zaključio je.