Kao i za tisuće drugih prvašića diljem Hrvatske, tako je u ponedjeljak za Lanu Vulešu, Petra Matijevića i Karmen Mrkonjić prvi dan škole, ali njihov je drugačiji jer su svoje školovanje započeli na Elafitima, točnije u Područnoj školi Koločep. S njih prvašića i 'trećašicom' Marijom, inače Petrovom sestrom, u učionici je učiteljica Mira Perak koja je u koločepskoj školi već tri godine. Cijeli radni vijek provela je u Osnovnoj školi Ivana Gundulića u Gružu u čijem sklopu djeluje otočna škola. Iza sebe ima 37 godina radnog staža, poslali su je na Koločep i sasvim joj odgovara rad na otoku. U ovoj školi djeca pohađaju četiri razreda, nakon čega školovanje nastavljaju u Gružu.
- Prije pet godina postojala je opasnost da škola ostane bez učenika, ali onda je bio jedan učenik, došlo je čak dvoje djece iz Zagreba, majka im je radila u hotelu pa su tu 'spasili' stvar, a učenik s Kalamote koji je tu bio, lani je s roditeljima napustio otok. Iz Zagreba su tu četiri godine bili brat i sestra i sad su otišli, a onda je Marija došla pretprošlu godinu u prvi razred i bila je s tim malim Zagrepčaninom dok je u međuvremenu njegova sestra prešla u Gruž. Oko Uskrsa su napustili otok, tako da je Marija od Uskrsa ostala sama. Sad su došla tri prvaša, svi su s Kalamote, a ovo je prvi put nakon dugo godina da ih imamo četvero baš odavde. Možda to nije važna informacija za nekoga izvana, ali za otok jest, ovo je baš posebna godina, priča učiteljica.
Marija nadopunjuje učiteljicu kako joj je 'baš bilo lijepo', a učiteljica je optimistična.
- S vremenom ima predškolaca i djece, jako se puno mališana rodilo, bit će tu s vremenom i grupica do deset. Koliko vidim, to su ljudi koji tu imaju kuće i koji tu žive pa pretpostavljam da će ostati. Naravno, nikad se ne zna, mogu oni i poći, otkriva sugovornica.
Opisuje kako joj je 'lijepo' i 'bajkovito' raditi na otoku. Inače piše i pjesme pa je tako dubrovačkoj publici početkom srpnja predstavila svoju zbirku pjesama „Bijeli cvijet“ tako da joj Koločep djeluje inspirativno.
- Sve se to dogodilo otkad sam ovdje došla! Jako mi je lijepo, suradnja s roditeljima je dobra, poznajem ih, jako se lijepo slažemo, zasad - savršeno! S našom matičnom gruškom školom ćemo svakako ići na sva važna događanja, na priredbe, terenske nastave, sve što oni rade, mi ih slijedimo. Uključeni smo posredstvom Zooma, stalno smo u kontaktu s njima, dodaje Perak.
Uvjerena je da će nastava u ovoj školskoj godini teći dobro jer su djeca 'prirodna, vesela i razigrana' odnosno 'prava djeca'. Škola izgleda kao malo veća kuća, na katu je stan za učiteljicu, a dolje je jedna jedina učionica, tu je i igralište, a djeca imaju kućicu u polju gdje se igraju u slobodno vrijeme. U istoj učionici gdje su sad, išla su u predškolski pa su se već navikli na prostor. Naime, kao predškolci su tu boravili popodne, a Perak je s Marijom popodne imala nastavu, a sad su svi svako jutro skupa. Navikla se učiteljica iz Gruža na otočni život, a s obzirom na toliki staž, ne fale joj veliki razredi i lakše joj je raditi u manjoj skupini.
- Situacija se može sutra promijeniti, ali divota bi bila kad bi s tako krasnim osjećajem otišla u mirovinu. Obično ljudi odu ili frustrirani ili umorni, ali zasad sve ide prema lijepom odlasku u mirovinu jer posao je prekrasan i ne bih htjela otići s nekim ružnim dojmovima. Ako je moguće, najradije bi odavde pošla u mirovinu, to bi mi bio san da zaokružim svoj radni vijek kao nešto lijepo, pozitivno. Na početku radnog vijeka sam radila u Konavlima, također u maloj školi, a inače sam trideset godina u Gružu, imala sam i razredništvo… Generacije i generacije su to, more uspomena, tko bih ih se sve sjetio! Obožavam svoj posao zato što je rad s djecom, djeca su uvijek svježa, nova, nikad ne može biti 'rutina', ima to i svoje 'teškoće', ali to je i glavni motiv jer je s djecom poseban odnos. Oni vas i oraspolože i rastuže, ali stalno je nešto lijepo, nešto se događa dok su neki drugi poslovi malo zamorni, rutinski, a ja nemam rutinu. Uvijek je novo, a evo, jutros nismo spavali, jutros mi je bilo kao da prvi put idem raditi - u šest je već bilo uzbuđenje, kao da je ne znam što, to je taj uvijek isti osjećaj novog, nova djeca, nikad nije isto i to me drži, ističe Perak.
Svi učenici, mali Kalamotezi, žive blizu škole, nema automobila, nema nikakvih opasnosti na putu do škole. Pored učiteljice Perak, u školu dolaze i tri učiteljice za Engleski jezik, Vjeronauk i Informatiku.
- Ponedjeljkom ih uče informatici, četvrtkom će biti Engleski, a petkom Vjeronauk. Tijekom godine imamo i zajedničke projekte tako da djeca nisu samo sa mnom. Gdje god budu išli prvaši i trećaši iz Gruža, ja ću voditi i svoje učenike. Vodim dramsku skupinu koju sam oduvijek vodila, radit ćemo igrokaze, možda će i na LiDraNo poći, vidjet ću. Marija je isto malo glumila, nismo išli na LiDraNo, ali nisu djeca manje radila bez obzira što su na otoku. Lakše je s ovakvom grupom! Napravili smo i dječju predstavu i snimila sam je te poslala ravnateljica. Zvala se „Prva ljubav“, čak smo napravili i naslovnicu koju je Marija napravila s tadašnjim kolegom Lukom. Tu je i tekst, bila je odlična predstava, pohvalili su nas, govori Perak pokazujući nacrtanu naslovnicu.
Krajem prošle godine nisu je stigli pokazati zbog korone, ali će to ove godine nadoknaditi. Na otoku nije dosadno, a kad joj je do društva, Perak pođe u grad jer je blizu.
- Kad je južina, bude na otoku tiše, a onda i kad brod ne ide - to mi je najgore. Blizu si, a daleko, ne možeš doći, užasan je osjećaj, ali dobro, nije to sad neki udaljeni otok. Svakako je otok, odsječen si jer kad želiš negdje poći, ne možeš. Ali, vidim grad s prozora, mi smo tu kao u nekom predgrađu, baš je odlična Kalamota, mišljenja je učiteljica Perak.
Kad je došla, nije strahovala kako će se naviknuti, a kaže kako to zahvaljuje i svojoj umjetničkoj prirodi i ljubavi prema poslu. Navikla je na gradski život, ali kako sama opisuje, život na otoku ima i malo romantičnog u sebi pa se sve to skupa spojilo u idealnu kombinaciju.
Lana sjedi u prvoj klupi, a čak je na prvi dan škole prva došla. Prvi dan nastave bio joj je super.
- Imam društvo u školi, a sviđa mi se engleski i jedva ga čekam početi učiti, gledala sam neke crtiće na engleskom. Draga mi je učiteljica, a imat ću vremena za igru, kaže Lana koja isto tako jedva čeka pisati prve zadaće.
Iza Lane sjedi jedini dječak u razredu, Petar koji otkriva što je usvojio na prvi dan škole.
- Naučio sam da se ne smije bacati smeće po prirodi, da se ne smije puno galamiti i da se tijekom sata ne smije dizati. Pridržavat će su tih pravila, a draga mi je škola. Zanima me matematika, naučio sam već prije slova i malo čitati. Znam se potpisati, a učiteljica je dobra, dobre su i kolege, već smo se prije znali pa mi nije neobično, priča Petar.
Karmen se veselila školi, jedva je čekala početak, nije joj bilo teško ustati, a govori da joj dizanje ujutro neće biti problem. Nabavila je već školski pribor, bilježnica i pernica je već na stolu, kao i kod drugih kolega.
- Puno prije škole sam to sve kupila. Ja sam sve to izabrala, imam već jednu ogromnu torbu, a u školi mi je dobro. Najviše me zanima crtanje jer volim crtati. Svašta crtam, a stignem se i kupati. Ne znam hoću li imati vremena, a s prijateljicama i prijateljem mi je super, već odavno sam navikla na njih. Željela bih naučiti engleski zato što me jako zanima. Jednostavno mi je dobar jezik pa mi se sviđa. Nisam prije učila čitati i pisati, ali naučit ću sad u školi, uvjerena je Karmen.
S prvašima je u učionici trećašica, Petrova sestra Marija kojoj je bilo odlično i prije dolaska prvašića, a koja se dokazala i u glumi i sad je dobila društvo.
- Dosad sam naučila pisana slova, računati… Najviše me zanima informatika zato jer je volim. Najteža mi je bila Priroda, sve mi je bilo pet, a Priroda četiri, nisam je baš dobro savladala, ali mislim da ću ove godine bolje. Volim i crtati, a glumiti baš i ne volim. Odmorila sam se tijekom ljeta koje mi nije brzo prošlo, kupala sam se... Nije mi teško ustati jer se budim u pet, a u devet idem leći. Zadaću radim iza ručka, stignem sve, stignem se i poigrat' u polju s Lanom, Karmen i Petrom, svi se igramo. Imamo kućicu koju je sagradio Lanin tata, igramo se tamo, sad ćemo dobiti i tobogan i ljuljačke. Učiteljica je dobra, kaže Karmen koja se ne može zamisliti u nekom većem razredu i koja je sama kao prvašić izašla u novini, u Dubrovačkom vjesniku pa već ima iskustva s medijima, a ne krije zadovoljstvo time.
Hvali učiteljica svoje učenike da su ranoranioci pa im ustajanje neće biti problem, a svima će kasnije u bilježnici sjećanja ostati zapisano ovo najljepše, kalamoteško, đačko doba.