Je li mobitelima mjesto u školi? Zašto dijete na nastavi mora imati mobitel pri ruci, a roditelj zna da je u školi? Zar škola i učionica nije mjesto učenja, međusobnog komuniciranja i druženja, a ne virtualnog surfanja? Stotinu je pitanja, a sva se vrte oko naprave koju doživljavamo kao nešto bez čega se ne može zamisliti moderan život.
Preko odmora, malog ili velikog, prije i poslije škole, preko nastavnog sata, učenici ‘vise‘ na ekranu. Stoga je hvalevrijedno spomenuti primjer dubrovačkih škola koje, koliko god je moguće, pokušavaju odvojiti mobitele od učenika i škole.
U Osnovnoj školi Montovjerna od ove školske godine u dogovoru s roditeljima, to im polazi za rukom.
- Primijetili smo da su učenici stalno na mobitelu. Ujutro prije početka nastave, u 7 i 50 sati dok se okupljaju oko škole, svi su na mobitelima. Tako izostaje komunikacija, druženje koje djeca u tom vremenu propuštaju. S obzirom da imamo u kućnom redu škole odredbu o zabrani upotrebe mobitela, predložila sam Vijeću roditelja a oni su to jednoglasno podržali, svjesni da je to za dobrobit njihove djece jer mobiteli su previše vremena u dječjim rukama. Početkom ove školske godine smo krenuli s tom praksom i mogu reći, naravno uz pokoje dijete koje pokuša prekršiti dogovor, da uspijevamo. Svi su odradili svoj dio posla, roditelji kod kuće, razrednici sa stručnom službom u školi, tako da djeca ove školske godine ne koriste mobitele u OŠ Montovjerna – pojašnjava Lucija Vujica, ravnateljica OŠ Montovjerna. Kao prednost kod provedbe ove odluke navodi da većina razreda u školi ima garderobne ormariće.
- Dogovorili smo se da učenici prilikom ulaska u razred tu odlože mobitele i da ih upotrebljavaju isključivo za potrebe nastave, a i to što je rjeđe moguće. Razredi koji nemaju ormariće imaju u ormaru kutije gdje se mobiteli odlažu ili ih jednostavno ne vade iz školskih torba. Učenici mobitel uzimaju po završetku zadnjeg nastavnog sata kada i javljaju roditeljima da kreću doma. Možemo se pohvaliti da su naša djeca minimalno na mobitelima, eventualno tek za potrebe nastave - kaže Vujica i još jednom naglašava kako bez pomoći roditelja to ne bi bilo moguće provesti.
Zanima nas jesu li već vidljivi pozitivni učinci?
- Kad prilazite školi u jutarnjim satima odmah se vidi promjena, djeca se druže, pričaju, igraju pa čak i prepisuju domaći rad, što je opet vrijedno. Prošle godine su stajali u redu s mobitelom u ruci i gledali u ekran, nesvjesni što se oko njih događa. Prošlih godina je bilo slučajeva slikavanja mobitelom preko nastave, danas toga nema. Olakšali smo rad i učiteljima i stručnoj službi, djeca su smirenija, međusobno se druže, pričaju i igraju. Benefiti su bili vidljivi vrlo brzo nakon početka projekta. I roditeljima je lakše jer su svjesni da je sada puno manje problema. A i djeca su svjesnija da je škola mjesto gdje se uči ali i druži. Nama je važno da djeca za velikog odmora vide različitosti i prihvate ih. Kad gledaju samo u ekran, slijepi su za sve što ih okružuje. Treba dignuti glavu i vidjeti što se događa oko njih, socijalizacija nam je bila važna – kaže ravnateljica OŠ Montovjerna.
Djetinjstvo je danas dosta teško, djeca su preosjetljiva jer ne doživljavaju svijet oko sebe osim onog virtualnog putem ekrana.
- Nisu okusili stvarni svijet oko sebe, da si i tužan i sretan da te okružuju različite osobe. Naravno da neko dijete izvuče mobitel i pokuša gledati ali mi zazovemo roditelja i roditelj je tu uvijek na našoj strani, zaista imaju razumijevanja. Trudimo se održati kulturu bez mobitela u našoj školi, kao u vrijeme kada svako dijete nije imalo mobitel u ruci.
Slično nastoje provesti i postići u Osnovnoj školi Marina Držića. U tijeku je uvođenje takozvanih organizatora u učionice, predviđenih mjesta gdje će na početku svakog nastavnog sata učenici odlagati mobitele kako im ne bi bili nadohvat ruke tijekom nastave. No, u Držića to ne vrijedi za vrijeme malog i velikog odmora, tada učenici uzimaju svoje mobitele jer prelaze u novu učionicu gdje opet odlažu svoj mobitel prije početka sata.
- Dobro je što im mobiteli nisu nadohvat ruke tijekom nastavnog sata jer učenici imaju refleksnu potrebu ili pogledati koliko je sati, ima li kakva nova poruka, objava i slično. To im automatski ometa koncentraciju. Čim su fizički udaljeniji od mobitela, to je drugačije – kaže ravnateljica OŠ Marina Držića Veronika Šmanjak. Spominje kako to ne bi ni započeli da nemaju suglasnost Učiteljskog vijeća, Vijeća roditelja i Školskog odbora.
- To još nije uvedeno u svim učionicama, moramo u nekima učiniti određene preinake. Na zidove smo postavili čvrsta platna sa džepićima u kojima se odloži mobitel. Ovismo o učionici, učiteljici, razredu, uzrastu učenika, svatko ima drugačije ukrašena platna – domišljati su u Držića.
Jesu li profesori uočili razliku u koncentraciji i sudjelovanju učenika tijekom nastavnog sata?
- Naravno. Automatski je drugačije kad su fizički udaljeni od mobitela. Uključeniji su na satu sigurno. I međusobno u interakciji i sa profesorima, što je svakako pozitivno.
Nevjerojatno je, kaže, koliko ta naprava ometa nastavu. I sama se budući da je do rujna bila učiteljica uvjerila u to, što je i ponukalo da pokrene ovu pozitivnu priču u Držića.
- Vidjela sam u radu u razredu koliko je to ometajući faktor. Za vrijeme sata većina njih više-manje prati nastavu, međutim uvijek vidite kako neki od njih imaju spušten pogled, vidite da ne prate nastavu nego su u svom filmu. Imali smo i prije mehanizme da im oduzmemo mobitel koji onda uzmu na kraju nastavnog dana. Međutim, ono što me najviše brinulo je nedostatak međusobne komunikacije, interakcije među njima – kaže ravnateljica Šmanjak i dodaje:
- Pravo djeteta je da ima kvalitetno obrazovanje i da ono bude fokusirano, da mu mi kao škola osiguramo obrazovanje na kvalitetan način, a to s mobitelima na dohvat ruke nije moguće. Trebamo im pomoći u tome. Koliko su samo odrasli ovisni o mobitelima, ali nama je lakše samoregulirati svoje ponašanje, dok je djeci to teško, ako ne i nemoguće. Odrasli im u tome moraju pomoći. Mi se trudimo na ovaj način.
Ovo su dva svijetla primjera u dubrovačkim školama. Nadamo se da ih ima još. Ako i nema, navrijeme je da i ostale škole krenu njihovim stopama.
