Mnogi Dubrovčani već u petak ujutro uzmu svoj broj Dubrovačkog i čitaju ga freškog, još ‘vrućeg‘ iz tiskare, a za to je zaslužan Nenad Jovanov svima poznat jednostavno kao Cile, legendarni kolporter najstarijeg tjednika na jugu Hrvatske.
Čim krene u ‘akciju‘ raspodjele Dubrovačkog ulicama grada kako bi Dubrovčane opskrbio najnovijim vijestima i informacijama iz cijele Županije, Cile se utabanom rutom uputi svojim vjernim mušterijama koje je stekao godinama kolporterskog rada.
Jedan od njih je Mišo Miloslavić, prodavač iz Gruža koji više od 10 godina svoj primjerak Dubrovačkog kupi upravo kod Cile.
- Cile je točan kao ‘Dobro jutro, Hrvatska‘, svaki petak dolazi u iste ure. Kad ne bi bilo Cile, bio bih tužan. On mi jednostavno osvježi jutro, znam da je tu svakog petka. Novine kupujem radi 94-godišnje majke, ona čita Dubrovački, ali ga i ja pročitam, uglavnom u nedjelju jutro, volim čitati ljudske priče, recimo priče ovdje s place, kaže gospar Mišo.
Njegova kolegica Stane na drugoj strani sadašnje, zamjenske gruške place u Parku Luja Šoletića također prodaje verduru. Nije raspoložena za poziranje sedmoj sili, ali ne odbija ćakulu.
- Ne mogu zamisliti petak bez Cile! Obično dolazi oko 9, kupujem kod njega Dubrovački, kad već radi da zaradi jer nije ni njemu lako nositi sve te novine i prodati ih, kao ni nama ovdje. Zna reći: "Ako nemaš sitno, nema veze, dat ćeš drugi put!" Ako nam promakne, onda ga zovemo: "Mali, vrati se!" Znam ga već godinama i dobar je, donese nam novinu pa ne moram ići u butigu, kaže gospođa Stane otkrivajući koju stranu prvu otvori u Dubrovačkom koji čita u pauzama kad nema nikoga:
- Grehota je reći, ali najprije otvorim zadnje strane jer tamo je jedina istina! - ističe sugovornica.
U žurbi među bancima je i ugostitelj Karlo Gabrieri, još jedna vjerna Cilina mušterija. O kolporteru Dubrovačkog ima samo riječi hvale.
- Novine u Cile kupujem od prvog dana, to je veliki čovjek. Novine nam obično donese na našu adresu u restoran. Čitam Dubrovački jer me zanimaju događanja, obično krenem od zadnje strane pa preko sporta prema početku, veli Karlo, žureći u nabavci namirnica za svoj objekt, a posla ima kao u priči.
Ispod suncobrana u hladovini svoje, domaće povrće prodaje Stijepo Bogdan.
- Cile obično dođe oko 8, 9 sati... Točan je. Lijepo nam donese novine tako da ne moramo ići u butigu. Skoro 10 godina uzimam novine od njega, a sjećam se, jednom nisam pa su me doma pitali gdje mi je Dubrovački! Nevjesta je na kraju pošla u butigu po novine jer ja nisam htio poći! (smijeh) Što me zanima u Dubrovačkom? Pa najviše me zanima tko više neće gledati televiziju, a onda pogledam što se događa u Župi jer dolazim iz Župe dubrovačkoj, potom sport, a onda sve drugo... Bude jako lijepih tema. Kad stignem, prelistam novine, a najviše ih čitam nedjeljom, vanka pod odrinom dok žena spravlja objed, ističe gospar Stijepo koji je zadovoljan prodajom, to više jer nudi sve neprskano, što se da vidjeti.
Obilazeći Gruž, Cilu je ugledao i Pavo Dabrović koji sjedi s društvom, olakšao je kolportera za jedan primjerak Dubrovačkog jer je baš neki dan s kolegama iz školskih klupa proslavio 65. godinu mature tako da će se naći u novom broju. Cile je poput zvijezde, skoro da ne može proći pješak, motor ili automobil, a da mu se netko ne javi i ne pita: "Đe si Cile?!" Često ga rado sretne i njegov bivši profesor Josip Žuvela.
- Cile je bio moj đak u Turističkoj i ugostiteljskoj školi, najčešće ga sretnem u Gružu pa tu uzmem i novinu. On je divna, vrijedna i poštena duša, postao je naš patron grada, spomen i neka tako i ostane. To nasmijano lice unese radost! Čitam sve u Dubrovačkom, novina nije više kao prije kad su domaćice išle subotom u spenzu pa uz kruh kupovale Dubrovački, prešla je lokalne okvire, a više smo umorni od tih vijesti... Tekstovi bi morali biti kraći, sadržajniji i autorizirani, poručuje profesor Žuvela, sretan što svakog petka trefi svog dragog i u Dubrovniku svima znanog učenika, a Cile je postao ne samo ikona Dubrovačkog, nego odavno i ikona grada.