Iza Zrinke Capor je 41 godina radnog iskustva u prosvjeti. U mirovinu je pošla 1. rujna, uoči nove školske godine, nakon tri ravnateljska mandata u Osnovnoj školi Marina Držića. Karijeru dijeli na tri dijela: posao pedagoga kojeg je preuzela najprije u OŠ Ivana Gundulića nekoliko dana nakon diplome, zatim rad u učionici kao profesor engleskog jezika, i, u konačnici, ravnateljsko mjesto. Razgovarali smo dva dana pred umirovljenje, u đardinu, pravoj zelenoj oazi usred grada gdje u nekoliko kantuna čeka štivo, a među knjigama je i Tajni život Vlahe Bukovca. Sjajna knjiga, kaže sugovornica, u kojoj domaću čeljad može zasmetati samo sklanjanje imena slavnog nam slikara. Vlaha.
Razgovarajući o motivima koji u današnje doba mogu koga potaknuti na nastavničko zvanje, Zrinka Capor spominje se troje ljudi kojima je zahvalna za svoj odabir. Najprije, svojoj tetki Ružici i njezinom suprugu, književniku Ivanu Aralici, koji su radili u prosvjeti. Treća osoba kojoj odaje posvetu na kraju svoje karijere, a koja je imala presudan utjecaj, je Marija Žuvela, profesorica Hrvatskog jezika.
- Osjećaj da ste nekoga obrazovali i odgojili je neprocjenjiv – kaže za svoj posao sugovornica i zahvaljuje svim suradnicima s kojima je radila, osobito za žrtvovanje privatnog života u danima korone.
Nakon toliko godina u prosvjeti, za što biste rekli da je nužno što prije promijeniti u osnovnom školstvu?
Mislim da je u životu sve jednostavno, samo ljudi kompliciraju. Dvije stvari treba promijeniti, a prva je preobimno gradivo. Toliko je nepotrebnih činjenica koje se jednim klikom miša pronađu na internetu, a problem je ukoliko nastavnik to ne shvaća. Drugo, mislim da bi sva naša djeca trebala govoriti dva strana jezika. Engleski, koji je toliko rasprostranjen i dominantan, obvezan je od prvog razreda, a drugi strani jezik je izborni predmet. To su lijepi europski jezici, francuski, španjolski, talijanski, njemački, koje djeca sada mogu učiti, a ne moraju. Ima još jedna stvar koju smatram jako važnom u toj dobi - pitanje odgoja ili, kako bismo rekli u Dubrovniku, sklada. Djeca mnogo vremena provode sama, čak i kad su roditelji s njima, često im se nisu u stanju posvetiti. Dijete mora znati da treba podići za sobom što mu padne na pod i da ustupi mjesto starijoj osobi u autobusu.
Što je to ‘Škola za život‘ promijenila? Zar nije ona trebala unijeti promjene kad je u pitanju obimno gradivo?
Možete završiti fakultet, ali onaj osjećaj da prenosite znanje, to je nešto što vam škola ne može dati. To imate ili nemate u sebi, a to nitko ne provjerava. Po meni, Škola za život bi trebala biti manje činjenica, više izlazaka iz učionice, izleta i putovanja. Djeca se upoznaju na putovanjima, a to im omogućujemo samo na kraju četvrtog i osmog razreda. Trebali bi svake godine obilaziti prirodne ljepote čitave Hrvatske, obilaziti izložbe, ići na razne priredbe...
Toga je uvijek nedovoljno, a u posljednje tri godine nikad manje. Te su generacije bile zakinute za izlet u prirodu, ekskurzije, posjet Vukovaru.
Naši osmaši već 6. rujna idu u Vukovar, a dvije ranije generacije nisu išle. Takvi događaju jačaju zajedništvo, iako treba imati na umu da nije to baš uvijek lako materijalno osigurati.
Kad kažete, nastavnik u sebi ima ili nema te pedagoške kvalitete, koliko je takvih koji uspijevaju biti više od pukog predavača, a koliko zalutalih u prosvjetu?
Najlakše je istumačiti gradivo, a treba provjeriti je li to dovoljno. Kad imate veliki broj negativnih ocjena, treba se zapitati gdje sam ja kao nastavnik pogriješio. Ima trećina koja radi svoj posao, ali se ne daje dovoljno, uostalom kao i u svakom poslu. Razlika je u tome što je u obrazovanju to jako vidljivo. Kad ste u razredu, vi ste na pozornici, imate publiku koja doma ima još četvero, petero ljudi kojima se to prenosi.
Rezultati se najbolje vide prelaskom u peti, odnosno u prvi razred srednje škole.
Naša škola ima malo ‘jače‘ kriterije, tako kažu drugi, to nisu moje riječi. Roditelji se nekad bune da smo prestrogi, a s druge strane srednjoškolski profesori kažu kako se vidi otkud su djeca došla. Trica u osnovnoj ostaje trica i u srednjoj školi.
Koji je uzrok poplavi superodlikaša?
To je loše. U tri mandata na čelu škole sam ustrajala na tome da svatko stoji iza svoje ocjene. Istina, ako su ocjene na sredini, između četiri i pet, uvijek treba ići prema petici, treba nagraditi i motivirati djecu. Međutim, ne podržavam da se dijele petice samo zato što je netko odlučio ići u gimnaziju. Imate dosta roditelja koji to žele, nije do djeteta. Tada nije lako djeci ni profesorima. Kad vas bije glas da ste dosljedni, nemate taj problem da vas traže peticu koja nije zaslužena.
Što mislite o postupcima nastavnice, a što majke, odnosno predsjednikove supruge u aferi ‘Daj pet‘?
Mislim da je dobro da se o tome govori. Godinama se o takvim stvarima priča u kuloarima, nikad ovako javno jer samo je jedna predsjednikova supruga, a predsjednikov sin jedan je od dvojice. Morali smo doći do toga da glasno i jasno počnemo o tome govoriti. Najprije, nameće se pitanje zašto su taj ‘mali‘, inače odličan đak, i još neka djeca u tom razredu dobili četvorke. Uistinu sam pratila slučaj, pa se pitam, je li se tu moglo nešto učiniti i tim mladim ljudima dati šansu. Ali, kad je već tako, onda budi dosljedan! U redu, vidim da je riječ o mladoj osobi, na početku karijere. To je slika našeg školstva.
Komentari su bili podijeljeni, od osuda do podrške, kako Sanji Musić Milanović tako i nastavnici zagrebačke Klasične gimnazije.
Osim znanja, treba uzeti u obzir i opći dojam. Da je bar ta mlada osoba sjela s nekim iz stručne službe, sagledala opći dojam, a ne samo šture ocjene. Matematičari su skloni matematici, to je normalno. Kad bih sjela s njom, dovela bih je to toga. Ako je između četiri i pet, daj pet. Ona je to naknadno shvatila, ali onda je prešla preko sebe i povisila ocjene. A, ni to nije dobro! Tu su svi pogriješili, mlada profesorica koja nije odvagnula opći dojam i nakon pritiska je promijenila ocjenu, pogriješila je i mama koja se tu ne smije petljati. To nije prihvatljivo. Impresioniralo me koliko ulazi u obrazovni dio života svog sina starog 17 godina. Čini mi se da bi trebao biti samostalan, a roditelji podrška.
Sigurno ste i sami doživjeli pritiske ili molbe za veću ocjenu. Koliko često se to događa?
U mojoj karijeri, na mjestu ravnateljice možda pet puta sam doživjela takvo što. To su vam visoko obrazovani ljudi, na pozicijama, osobe koje smatraju da naši kriteriji nisu kakvi bi trebali biti. Imala sam jednu neugodnu situaciju.
Verbalni ili fizički napad?
Verbalno neugodna situacija, ali nikad nisam doživjela fizički napad od roditelja ni učenika. Bilo je neugodnih situacija sa susjedima škole koji su uzurpirali dio školskog terena, što je završilo i na sudu. Tu nema recepta kako postupati. Treba ostati hladne glave, pokušati smiriti situaciju.
Vidimo da postoje pritisci roditelja na učitelje i nastavnike, a u kojoj je mjeri prisutna autokorekcija kod nastavnika kod djece utjecajnih roditelja?
Nisam stekla dojam u svojoj školi da su ljudi morali korigirati ocjene djeci utjecajnih roditelja. Drago mi je da to nisam doživjela.
Sigurno da kod pojedinih nastavnika postoji ono što kod novinara nazivamo autocenzurom. Nekada majka ne treba ni pisati pismo.
Ja to nisam osjetila, možda je prošlo mimo mene. Mislim da u školi u kojoj sam najduže radila nismo imali taj problem.
Što kažete na nastavnicu biologije i prirode koja je svim svojim učenicima dala pet za zaključnu ocjenu u prošloj školskoj godini u znak revolta?
To je infantilno do boli! Protivnik sam takvih postupaka, to je negiranje posla kojim se baviš. Postupak nije bio dobar za djecu ni za nju. Kakvu to poruku šalje? Djeca jako dobro znaju procijeniti čovjeka i, ljudski, pokušaju doći do neke ocjene. Ako vide da ne ide, neće takvo što ponoviti. Za ocjenu se treba potruditi. Zar ćemo slati poruku kako ne treba učiti? Školovanjem se stvaraju ljudi. Nema tu kredita ‘na lijepe oči‘.
Je li ‘mala matura‘, odnosno nacionalni ispit dobra ideja kad vidimo pod kolikim su pritiskom maturanti čitavu godinu uoči državne mature?
Mala matura je odraz našeg života u školstvu. Da realno ocjenjujemo, da nemamo toliko umjetnih odlikaša i da se učenici s vrlo dobrim uspjehom mogu upisati u gimnaziju, kako je to bilo u moje doba, mala matura nam ne bi bila potrebna niti bismo ‘male glave‘ s 14 godina trebali stavljati u tako stresnu poziciju. Međutim, s nerealnim priljevom odlikaša, kad imamo profesora biologije koji svima daje petice, potrebni su nam alati koji će to staviti u realne okvire, a to je petero bude odličnih, 12 vrlo dobrih, itd.
Što kažete na rezultate probnog nacionalnog ispita koji je pokazao osnovno ili srednje znanje iz Hrvatskog jezika, Matematike, Biologije,...
Jedina smo struka kroz koju su svi ljudi pošli, predsjednici, premijeri, čistači ulica,... Treba ulagati u školstvo pa će se ljudi opredijeliti za STEM područja. Imali smo sreću što naša škola nema nestručni kadar, osim povremeno na zamjeni.
Protekle dvije, tri godine se dosta govori o teškoćama s kojima se djeca i mladi nose u pandemiji. Koliko i što rade stručne službe u školama?
U školi u kojoj sam radila imamo izuzetno kvalitetan mladi kadar. Odabrali smo stručne ljude koji odlično rade svoj posao. Bili su mi desna ruka u koroni, često su na satovima razrednika, imaju svoje radionice, sve veći je broj djece s prilagođenim programom i individualizacijom, za što nastavnici nisu educirani. Imaju dosta posla.
Što bi danas nekoga motiviralo za rad u prosvjeti? Plaće su se korigirale nakon štrajka u kojem su nastavnici imali ogromnu podršku javnosti.
Čitav život sam radila samo u školi i sve bih ponovila. Imala sam sretnu okolnost da nisam živjela samo od svoje plaće, a plaća je tema koja je uvijek bila problem u ovom poslu. Prije svega, motivacija je ljubav prema djeci. Istina, ima tu i praznika, ali to su sve zasluženi praznici. Tko nije radio ovaj posao ne zna koliko rad u učionici može biti iscrpljujuć. Čovjeku koji je kvalitetno radio čitavu školsku godinu i iza sebe ima neprospavane noći uoči zaključivanja ocjena, potrebno je mjesec dana da se stabilizira a drugi mjesec da se odmori. Ništa tu nije poklonjeno!