Međunarodni dan žena, 8. ožujka, obilježava se više od stoljeća. Slavi žensko postignuće u borbi za prava žena, jednakost i ravnopravnost spolova. Ta borba s predrasudama, zadanim okvirima žene, još traje iako, društvo se kod vrednovanja žena mijenja na bolje. Još uvijek se čuje u javnom prostoru kako su žene manje plaćene u pojedinim poslovima od muškaraca, nasilje nad ženama je u porastu... Pitali smo sugrađane za mišljenje o položaju žena u društvu te vide li promjene nabolje. Promjene su vidljive, primjećuje akademska slikarica Lena Kramarić ali i dodaje kako se s tom promjenom promijenila i uloga muškaraca, što se rijetko spominje.
- I od njih se sada očekuje da budu i jedno i drugo. Mislim da je opet stvar do pojedinca, odgoja i kulture iz koje dolazi. Sviđa mi se što kod starije 12-godišnje kćeri vidim tu samosvijest i sigurnost koje su, usudila bih se reći, stav novih generacija koji nije nametnut izvana nego prirodno dolazi. To mi isto daje vjeru u promjene. A stvari koje su ostale kao teret žene dolaze zato jer mi same sebi namećemo da budemo dobre, i kod kuće, u poslu i kao majke. Žene su svjesne da će muškarac kao otac napraviti veliki dio posla, no kulturološki je uvjetovano da ste kao majka uvijek broj jedan. To nikakve promjene u društvu ne mogu promijeniti – kaže Lena i dodaje kako su promjene individualne, do obitelji je, dogovora i komunikacije, ‘stvar je kompromisa i dogovora‘.
- Suprug pomaže, itekako. Posebno me veseli da je tako kod kuhanja, čak tu ima glavnu riječ. To mi je super i najveća pomoć, mogla bih suđe do jutra prati nije problem, samo daj ti skuhaj. I kod djece pomaže, stvarno super.
Dan žena provest će uz svakodnevne obveze, nema poseban plan. A cvijeće, nije baš taj tip ali sigurno bi je, kaže Lena, ta gesta raznježila.
- Moje cure, supruga i dvije kćeri, su preuzele sto posto inicijativu, imaju sigurno veća prava od mene. Imam ih tri u kući, ja samo slušam što će reći, ima i 20 godina da je tako. Ja sam im prepustio sve, one odlučuju. Mislim da je to OK, žene mogu više nego mi, strpljivije su i vrijednije – kaže sugrađanin, poduzetnik Mirko Raguž.
Svijet bez žena mu je nezamisliv, ‘ni jedan dan ne mogu zamisliti bez njih‘.
- One su mi sve, motiv za živjet. O ženama sve najbolje. U zadnje vrijeme Danu žena, iako iskreno nije tako bilo kad sam bio mlađi, posvetim pažnju, kupim neki pitarić s lijepim cvijetom, donesem kući, izvedem na kavicu i to je to. Drago im je, svakako.
Jesu li muški i ženski poslovi došli u ‘livijo‘?
- Činjenica je da žena može napravit sve, čak i bolje od muškarca. Ne volim radit nikakav muški poso, tako da meni žena i piturava po kući, kupila je neku bušilicu, a ja to ništa ne znam, niti sam ikad pokušao. U mene je odavno tako, one mogu raditi više nego ja. Kakvih sve muških ima i kako razmišljaju, to ne znam. U mene je ovako. U ženskim poslovima osobno malo sudjelujem. Ja nisam kućni čovjek, stalno sam negdje vanka. Ne znam uključit ni jednu mašinu za pranje, ni suđa ni veša. Ne znam čak ni mikrovalnu, upirem pa zablokiram, onda žena dođe pa odblokira. Ali zato sve poštujem. Moram ih pohvaliti i reći da su u prednosti u svemu – iskreno će Mirko Raguž.
Njegov prezimenjak iz svijeta politike, Željko Raguž, inače direktor Luke Dubrovnik, smatra kako je u društvu, u odnosu na vrijeme od prije 20 godina, napravljen veliki pomak.
- Žene danas imaju veća prava nego su imale. Zapravo ne bi to trebalo posebno hvaliti, to bi trebalo biti normalno. Iako, mislim da uvijek može bolje po pitanju ravnopravnosti. Ne bi smjele biti podcijenjene u nikakvom obliku, ni kroz plaću ni status u društvu. Apsolutno sam za žene. Gledajući današnje očeve u odnosu na prije, to je nešto skroz drugačije, nema više ženski ili muški posao, radi svatko tko stigne što god treba, pogotovo kad imate veliku obitelj kao ja. Nije me sram priznati da mi nije problem u bilo kojem kućanskom poslu pomoći kad god to mogu. I nisam tu iznimka, mislim da mnogi muškarci pomažu.
Na konstataciju kako mu onda sigurno nije problem prostrijet robu ili skuhati objed, Željko Raguž kroz osmijeh odgovara:
- Dobro, nećemo pretjerivat, ali da pomognem oko nekih drugih stvari, pomognem. Tu sam apsolutno.
Za Dan žena za svoju suprugu i kćeri ne planira nešto posebno ‘kupit ću curama neki cvijetak i to je to‘.
- Ako nisam dobar 365 dana u godini, za Dan žena mogu doći s najvećim buketom cvijeća i s najvećim arsenalom lijepih riječi, to neće biti dovoljno. Ako smatraš da svoju ulogu oca i muža obavljaš savjesno kroz cijelu godinu, onda su i najmanje sitnice dovoljne kao znak pažnje.
Pitali smo i sugrađanku, gradsku vijećnicu Petru Marčinko što misli o društvu ravnopravnosti?
- Nažalost, svjedoci smo proteklih dana javnih klečanja u prostoru koji su zabrinjavajući indikator gdje mi kao jedna sekularna država u čijim je osnovnim ustavnim postavkama ravnopravnost spolova, dopuštamo na neki način da agresivna većina pokušava ukinuti prava manjina, odnosno u ovom slučaju žena. Kos prava žena, vidimo ogroman nedostatak ginekologa, to je u Dubrovniku bitna tema. Imamo ogroman nedostatak u samom sustavu zaštite žena žrtve nasilja, imamo povećan broj nasilja nad ženama dok kontinuiramo ‘glumimo‘ modernu i progresivnu državu ali nam se sve to istovremeno događa. Tema 8. marta kao jedna težnja prema ravnopravnosti žena sa muškarcima i samoj zaštiti tih njihovih osnovnih prava, užasno je bitna. Naravno da je uvijek lijepo dobiti poklon i riječ ‘hvala‘, ali mislim da je to poseban dan za razgovor o temama o pravima žena, pogotovo u svjetlu ovoga što se sada događa na hrvatskim trgovima, a nije mi jasno na čijem pravu se to može tako događati – kaže Marčinko pa poručuje:
- Sjetimo se taj dan svih onih koje su izgubile svoj život i propatile dosta toga i onih koje su nam omogućile da danas imamo pravo glasa i da zaista možemo nastaviti svoju daljnju borbu za jednake plaće, jednaka prava i da se ne osuđuje drugačije stilove života od onih koje je konzervativno patrijarhalno društvo zadalo. A to se tiče i inzistiranja na karijeri, ostvarivanju kao poslovne žene, žene koja ima neke druge planove u životu osim klasične obitelji.
Dubrovčanin Šime Zupčić, teolog i komunikolog, ističe kako međunarodne dane obilježavamo ‘ne zato jer s nečime sve štima, nego upravo jer nam predstoji još dugačak put do ostvarenja cilja‘.
- Razlog obilježavanja Međunarodnog dana mira nije zbog toga što svijetom vlada mir, nema ratova i sve je OK (evo baš je krasna situacija npr. u Ukrajini, nema rata, Rusi su došli saditi tratinčice po Ukrajini), nego upravo jer ima toliko ratova i svjesni smo potrebe za mirom. Isto tako, Međunarodni dan žena ne obilježavamo zato jer smo postigli društvenu ravnopravnost žena i muškaraca, nego upravo zato jer smo nažalost, iako u 21. stoljeću, još daleko od te ravnopravnosti i dostojnog položaja žena u društvu (a kao vjernik bih rekao i da smo daleko od ravnopravnosti i dostojnog položaja žena i u Crkvi). Svi znamo kada je Međunarodni dan žena, a znamo li kada je Međunarodni dan muškaraca? Taj dan doduše postoji, obilježava se u studenom, no nebitan je i beznačajan jer očito uglavnom nisu muškarci ti koji su zakinuti za svoja prava, pa je logično da za taj međunarodni dan uglavnom niti ne znamo – tvrdi Zupčić.