Biskup dubrovački Mate Uzinić na današnjoj je jutarnjoj Božićnoj misi u katedrali Gospe velike poručio da je naš današnji pogled, a s njim i naša božićna pobožnost, usmjeren na dijete Isusa ili „novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“.
Ukazujući na zanimljivost našeg pogleda na Dijete koje je uz to Riječ i Sin, biskup Uzinić je posebno istaknuo tradiciju koja seže do vremena sv. Franje, da u obiteljskim kućama, crkvama, a posljednjih godina i ispred crkava, radimo jaslice koje nam pomažu predočiti otajstvo onoga što se dogodilo u Betlehemu. Žive jaslice su lijepi običaj koji polako uvodimo u naš Grad i taj su Betlehem donijele u naš Grad, omogućujući nam svima jedan neposredniji, našem vremenu bliži, susret s božićnim otajstvom. Mislim da bismo sve to, od onih naših obiteljskih jaslica ili, ponekad, onog našeg Djeteta Isusa ili Bambina, kako ga nazivamo mi u Dubrovniku, pa preko onih koje smo načinili u crkvama i pokraj crkava pa sve do naših živih jaslica, mogli promatrati kao našu svojevrsnu pobožnost Djetetu Isusu.
Biskup je podsjetio na da je papa Franjo naglasio pobožnost Djetetu Isusu, koju je u našem narodu osobito poticao i gajio sarajevski nadbiskup Josip Stadler. Papa je naveo primjer pobožnosti sv. Terezije od Djeteta Isusa kojoj je Dijete Isus bilo model prema kojemu je željela uskladiti svoj život:- Željela se učiniti poniznom na isti onaj način na koji je to učinio Bog postavši jedan od nas. „Ovo je – kaže papa Franjo – veliko otajstvo. Bog je ponizan. Mi koji smo oholi, puni taštine, koji vjerujemo da smo nešto veliko, smo ništa. On, veliki, je ponizan i čini se djetetom. Ovo je istinsko otajstvo! Bog je ponizan.“, postao jedan od nas, postao čovjek. Njezina pobožnost, koja u Djetetu Isusu vidi model kojemu se treba suobličiti, poziv je i nama da i mi u Djetetu Isusu prepoznamo model, uzor koji trebamo nasljedovati i model s koji se trebamo uskladiti.
To je potrebno učiniti na dva načina.
Prvi je da sami postanemo kao djeca, ponizni, kako bi u nama i našem životu bila vidljiva Božja prisutnost. To je prvi preduvjet da nam se ne bi dogodilo ono što se dogodilo Isusovim suvremenicima, a što evanđelist Ivan sažima: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Zagledani u Dijete, pozvani smo postati kao djeca, oni koji se ne pouzdaju u sebe i svoju moć, nego imaju povjerenje u druge i Drugoga i dozvoljavaju drugima i Drugome da uđu u njihov život. To je sasvim drukčiji put od onoga koji nam je napasnik sugerirao na početku, kad je u nama probudio oholost. Ono što nije moguće ohološću, postalo je moguće Božjom poniznošću. Nismo postali kao Bog, ali je Bog postao kao mi, jedan od nas, malen do te mjere da je trebao to da ga mi poslužimo. Da bi nas posinio i uzdigao sebi mi trebamo postati maleni do te mjere da mu dozvolimo da nas posluži. I dade nam moć da postanemo djeca Božja i postanemo ponovo rođeni „ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“
Bog nije postao ponizan u Djetetu Isusu zbog sebe, nego zbog nas. Zato je drugi način – bez kojega onaj prvi ostaje nepotpun – da i u drugima prepoznamo njegovu prisutnost. Bog se u betlehemskom Djetetu, Riječi koja je tijelom postala, odnosno Svjetlu istinskom koje dođe na svijet, suobličio svima nama, svakom čovjeku. I na otajstven je način prisutan u svakom, a osobito u onima koji su bespomoćni poput djeteta. I o tome hoćemo li ga kao prepoznati i poslužiti, ovisi također ono hoće li se i za nas moći reći ono: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“
To su, ponavljam ono što sam rekao noćas, i oni nerođeni koje se ne prihvaća. To je i novorođenčad koje sve manje ima. U našem dubrovačkom rodilištu broj je rođenih ove godine po prvi put pao ispod tisuću rođenih. To su i brojne druge kategorije osoba koje nas trebaju, poput onih koji traže stan, a mi im ga ne želimo ustupiti jer nam je zarada ispred njihove potrebe ili ćemo iz stana izbaciti par koji čeka dijete, ili zbog istog razloga otpustiti trudnu ženu s posla. Možemo u ovom kontekstu razmišljati o brojnim drugim kategorijama ljudi. Sjetimo se u kakvim uvjetima žive sezonski radnici koji su trbuhom za kruhom došli u naš Grad i bez kojih – i to je paradoks – ne možemo. Ili izbjeglica od rata i neimaštine. Svi oni koji se zbog različitih razloga osjećaju isključenima i koji nas, upravo zbog te svoje isključenosti, trebaju, su Dijete Isus, Riječ koja je tijelom postala i Svjetlo istinsko koje dođe na svijet, koje želi prihvaćeno i posluženo.
Ove godine osobito ističem one kojih će zbog demografske krize iz godine u godinu biti sve više među nama, a dade li nam Bog zdravlje i mi ćemo postati jedni od njih. To su naši djedovi i bake, naši stari očevi i majke, oni koji su po svojoj slabosti i nemoći, postali kao djeca, ovisni o nama, našoj blizini i pomoći. I upravo su nam po tome, po toj svojoj potrebi da ih posjetimo, da s njima razgovaramo, da im poslužimo, živa prisutnost Boga koji se utjelovio i u njihovu nemoć i po toj nemoći nam postao prisutan.
Nužno je da o ovom Božiću ponovo stavimo Isusa u središte svoga života, svjesni svoje odgovornosti da ga zaštitimo. Da bismo to i mogli, trebamo napustiti svoju logiku i svoju neovisnost, ne pitajući se što se nama sviđa, nego što je to što se njemu sviđa, da bismo bili sposobni za istinsku slobodu koja će dozvoliti Bogu da se po našoj poniznosti, onom biti kao djeca, utjelovi u našem životu, a onda po nama da se utjelovi i u životu drugih ljudi- poručio je biskup Uzinić vjernicima i svima kojima je zaželio sretan i blagoslovljen Božić.
