Stojanu Previšiću lakše je dostaviti veš mašinu nego naći mali paket u ‘kartonskom moru‘: ‘Nedavno u Brsečinama donio ja paket, ljudi jeli brudet, ušao ja i veli meni čovjek ‘ajde i ti s nama’

Dočekao nas je u žutom kombiju na ulasku u Mali Zaton. Ovo je sada njegov ‘rajon’. Nekada je u rajone ubrajao stolove - radio je u ugostiteljstvu niz godina, a onda mu je sve to dosadilo, i gosti i gazde i dvokratni rad, pa je dao otkaz i postao dostavljač.

U danu 150 kilometara

Stojanu Previšiću pedeset je godina, obiteljski je čovjek i u dobroj kondiciji koju je najviše stekao radeći kao dostavljač u Gružu, gdje je raznosio pakete hodajući po silnim skalinima u tom kvartu. Onda su mu povjerili područje od Zatona do primorskih sela, pa dnevno napravi 150 kilometara u svojoj smjeni, što znači da svaki dan odvozi udaljenost od Dubrovnika do Makarske. Razdijeli cijelu hrpu većih i manjih paketa na 60-tak adresa, sve s osmijehom na licu.

Ljudi ga već dobro poznaju, pa mu se neki obraćaju s ‘ti’. Ima ih koji mu kažu da slobodno uđe u kuću i ostavi im paket dok njih nema doma. Povjerenje je to koje je zasluženo njegovim dugogodišnjim, predanim radom.

- Za Paket24 radim šest godina. Bio sam ugostitelj 22 godine. Taj mi je posao dosadio pa sam ga promijenio. Nije loše, sve dok me plate kao čovjeka, da mogu živjeti - kaže Stojan dok se u žutom kombiju približavamo njegovoj sljedećoj destinaciji, Mohovu. Ondje ga očekuje dostava nekoliko paketa. Jedan je mlađi čovjek došao po njih tri. Dva je Stojan u onoj hrpi našao odmah, a jedan je tražio dulje vrijeme. Čini se da mu to traženje pravog paketa oduzima najviše vremena, a nije ni čudo jer nekad valja naći ‘iglu u plastu sijena’. Tako je bilo i s ovim paketom, veličine dvije kutije cigareta. Sakrio se među veće, ali ga je Stojanovo iskusno oko ipak ugledalo među svim onim čudesima sa Zalanda, SportVisiona, Notina, AboutYou, Office Shoesa, Zare itd.

- Lakše mi je dostaviti veš mašinu nego naći ovako mali paket! - smije se naš sugovornik. U jednoj smo mu dostavi pomogli pronaći paket pa je čovjeku koji ga je došao preuzeti rekao ‘danas imam pomagača’. Čovjek se nasmijao, platio paket i veselo otišao, a nama je postalo jasno da Stojan svojim šalama i dobrim raspoloženjem, osim što raspoloži i druge, lakše odrađuje odgovoran i zahtjevan posao.

Uvijek ima ‘diverzanata’

Koliko je dostavljačima nekad teško probiti se do prave adrese, spominje se i Stojan odgovorom na pitanje što mu je bilo najteže, posebno u početku:

- Vratiti se u rikverc od nebodera u Gružu! A morao sam to dosta puta. Doslovno bih između dva parkirana automobila prošao u milimetar - sjeća se tih dana.

- Kao u svakom poslu, nekad je dan zanimljiv, a nekad je baš naporan. U Gružu sam radio tri godine, i bilo je gadno zbog stepenica. Pa su me zamijenili mlađi. Onda sam prešao ovamo, gdje je više vožnje. Svaki dan pređem 150 kilometara, od Majkova, Banića, Čepikuća do Osojnika. Nije mi naporno jer samo nazovem i kažem ‘evo, došao je paket’. Mada uvijek ima ‘diverzanata’ - s osmijehom će Stojan o onima koji izbjegavaju preuzeti pošiljku jer su u međuvremenu shvatili da im je naručeno preskupo, da nemaju novaca ili im ta stvar uopće ne treba. Takvih je po Gružu znalo biti više, a ovdje, u ovom ‘rajonu’, 95 posto ih uredno preuzme svoje pakete.

Zove sljedećeg i kaže, onako više za sebe, ‘ovaj vazda spava’. Ovaj put se javio, ali nije doma. Vidjet će se popodne, kad se Stojan bude vraćao iz Primorja.

- A ovdje je jedna mala koja vječito kupuje pakete - kaže na sljedećoj adresi opet više sam za sebe Stojan, zaronjen u ono kartonsko more.

Vozili smo se tako neko vrijeme, dostava se vršila čak i preko prozora odakle nam je mlada žena doviknula da je Stojan najbolji poštar ikad! Lijepo se nagnula preko prozora, dodala mu novce, Stojan njoj paket, a da nije morala izaći iz kuće i presvlačiti se iz pidžame.

- Dok sam bio ugostitelj, izvježbao sam komunikaciju s gostima, pa i danas lako sklapam poznanstva, što mi puno vrijedi u ovom poslu - kaže čovjek koji je četiri godine bio i hrvatski branitelj, te ratovao, kako kaže, na najgorim ratištima. Nikada nije ranjavan, ali su sjećanja ostala. Nikada mu nije ni palo na pamet tražiti neke beneficije jer nije zato išao u rat.

Na terenu se nekad i objeduje

Kad je tek počinjao raditi kao dostavljač, poslali ga jedan dan u kvart poznat po strmim cestama.

- Ne daj Bože tamo poći! Kad ideš s kombijem gore, dva ti kotača ostanu u zraku. Ako se zaculjaš, prevrnut ćeš se sigurno! Prvi put kad sam išao, noge su mi se ovako tresle - pokazuje Stojan. Prvi put je bilo najteže, a poslije se već navikao.

- Znalo mi se dogoditi i da čovjek tvrdi da je platio, a nije. Misli da je platio preko interneta, a zaboravio da je naručio pouzećem. Bude tih zabuna.

Ali sve on to prihvaća s osmijehom. Ne da nervozi da mu pokvari dan.

Bilo je i smiješnih scena u tužno vrijeme korone. Taman je počela pandemija, a Stojan došao u jednu kuću dostaviti paket. Ušao je preko vrata, a žena mu viknula ‘svi imamo koronu!’. Odložio je paket, odmahnuo rukom i odlazeći dobacio ‘platit ćete drugi put!’, prepričava nam smijući se grohotom.

Nekad su morali na adresu dostavljati i jako teške palete, kao recimo veš mašine. Onda je to, srećom po njihova leđa, prestalo važiti, ali Stojan nikome ne odbije pomoći jer je jednostavno takav. Svoj žuti kombi svaki dan nakon odrađene smjene ostavi ispred pošte, ispiše putni nalog sa svim podacima i ode doma. To je pravilo njihove firme, gdje nema vožnje službenim vozilom u privatne svrhe.

Dogodilo mu se, kaže, stotinu puta da ga ljudi kojima dostavlja paket pozovu na ručak.

- Nedavno u Brsečinama donio ja paket, ljudi jeli brudet, ušao ja i veli meni čovjek ‘ajde i ti s nama’. Ma neću, govorim ja i pošao prema vratima, ali znaš kako mi je zamirisalo... Pa sam se vratio i sjeo, objedovao s njima. Ljudi su baš gostoljubivi - kaže Stojan, a to nije ni čudo kad je i on tako prijateljski nastrojen i uvijek dobro raspoložen.