Otkad su je roditelji prije 68 godina prvi put doveli na Banje, ali one na Kantafigu, Đorđina ne zna za drugo kupalište. Svako je ljeto svog života provela s istim pogledom na Lozicu, najprije kao djevojka, pa žena i majka, a danas i baka.
’Veći interesi’
Skupa s njom rasli su, udavali se i ženili njezini susjedi i prijatelji, koji su i danas tu i dovode svoju djecu i unučad. Kroz godine je isto društvo, opuštena atmosfera i smijeh stješnjen na sve kraći komad obale, jer se širila luka i operativna obala, a ljudi su bili manje važni. Oni koji su zapravo najvažniji svakom gradu, mjestu i selu - njegovi građani - stjerani su u kut, na Batahovinu, a kupalište Banje na Kantafigu ostalo je samo u uspomenama onih koji su se na njemu kupali:
- Nekad su ovdje bile prave Banje, tako su se zvale, bile su kabine i sve što čini pravo kupalište. Poslije onih na škveru na Orsanu u Lapadu, ovo su bile najstarije banje u Gradu. Bile, dok ih nisu srušili - kaže nam Đorđina Saulan Đoka, poznata dubrovačka pjevačica bez koje su zabave 70-tih i 80-tih godina bile nezamislive.
- Ovo ovdje je već Batahovina. Otamo su nas pomalo izguravali radi ‘većih interesa’. Banje su nam digli kad su širili luku. Onda se počeo graditi most i nismo se smjeli kupati ispod mosta. Pa smo sami sebi našli utočište ovdje, kupalište koje zovemo Zrće - smije se Đoka.
- Malo pomalo smo se micali, a dokad ćemo biti tu, ne znam - dodaje. Postoje, naime, najave o širenju luke sve do Sustjepana, a ako se to dogodi, na tom se potezu više neće moći kupati.
Nada Tokić kupa se u ovom dijelu Grada već 46 godina. Tu su joj proplivala djeca i unučad, a za nju nema ljepšeg kupališta.
- Čisto je, ovdje se nikad nitko nije razbolio kupajući se u moru, iako su tu veliki brodovi i gust je pomorski promet. Kurenat je jak, rijeka sve očisti - kazuje Nada. - Nije se dogodilo da itko dobije slatke ranice...
Nitko od ove čeljadi ne pliva daleko jer bi to bilo opasno, strogo se drže obale uz koju je more već prilično duboko.
- Još prije rata moja su djeca, koja su onda bila mala, plivala preko puta - pokazuje Nada na drugu obalu. - Nije bilo prometa kao danas, kad svakih deset minuta prođe gliser ili brodica.
Mušule k’o šniceli
- Kad sam ja imala 15-tak godina, mi smo plivali odovle na Sesu - govori Đorđina, pružajući ruku prema drugoj obali. - Išli bi u rogače, pa pješke tamo na Lozicu, na spjađu i prepilivali bi na Daksu. Onda bi s Dakse preplivali u Cavu, i pješke bi pošli u Solitudo gdje je bio restoran i kafić s džuboksom, bilo je živo, veselo, toga se sjećam. Onda bi opet preplivali ‘amo. Nije bilo brodova uopće! - kazuje naša sugovornica, netom osvježena iz mora koje je ovdje, zbog rijeke Omble, uvijek malo hladnije nego drugdje.
- A ispričaj kako su nas stari učili plivat’ - podsjeća Nada.
- Baš sam danas apropo toga gledala jedan isječak filma s Johnom Wayneom. Jedan je dječak malo ribao, a on ga pita zašto ne pođe na drugu stranu jer mu pada sjena i riba neće gristi. Na to mu mali odgovara da ne zna plivat’, a on ga uzeo i bacio u more. E, tako su i nas bacali! - sjeća se Đorđina silne nježnosti naših ‘instruktora plivanja’ u ne tako dalekoj prošlosti.
- Znaš kako bi mi prije, nismo imali ni šugamane ni japanke, nego smo išli bosi i u kupaćima. Tamo u Luci je bila ruda, iskrcavao se boksit pa bi mi preko te rude pješke i bosi, vazda su nam bile ranjave noge. A iz mora bi se sušili na krovu od banje. Kakav šugaman, tko je imao šugaman! - prisjeća se Đorđina.
- Dolazili su veliki brodovi, Saturnia, Vulcania, bila sam mala, ali se sjećam, donosili bi nam žvaka, bombona, a kad bi nam regalali šugaman, to je bilo k’o da si dobio na lotu milijun dolara! - kaže.
- A tu je na bovama bilo mušula koje bi doma nosili za večeru - prisjeća se Nada.
- Ili bi tu uz more stavili dva kamena i latu, užgali oganj i otvarali mušule. Bile su ovolike, k’o šniceli. Tu su bile dvije bove, na njima su rasle - nastavlja Đorđina.
- Mog’o si ih jesti nožem i pantarulom! - sjeća se Nada. - Nema takvih mušula odavna...
Svak’ svakoga pazi
Kad su čeljad s Kantafiga zgurali na ovaj dio Batahovine na kojem se kupaju - nadaju se, još zadugo - muški su malo sredili do tada zapuštenu obalu, muliće i učinili si kupanje ugodnim. Jedan tamaris sa širokom krošnjom pažljivo čuvaju, kažu nam Đorđina i Nada, jer im čini lijepi hlad i ljeti im puno znači. Redovno ga orezuju i brinu o njemu i preko zime. Svi su ovdje kao jedna velika, skladna obitelj.
- Kad su moja djeca bila mala, poslala bi ih na more same jer ovdje budu stariji koji ih čuvaju. Mogla sam biti bezbrižna jer svak’ svakoga gleda i pazi. Tako je i sad - nastavlja Đorđina.
- Ovdje je uvijek vladala ta intimna atmosfera, svi se tu dobro znamo i još živimo onim starinskim životom koji je većinom izumro - dodaje Nada.
- Naše se zajedništvo najbolje vidi na Malonogometnom turniru na Kantafigu. Baš se vidi koliko su ljudi zbliženi i koliko se druže - naglašava Đorđina.
I ne bi se nikad mijenjala za svoj Kantafig i svoje kupalište, pa da je drugdje na svijetu ne znam što čeka.
- Ovako uskladimo vrijeme koje nam je slobodno, dođemo ujutro uru vremena, popodne uru-dvije, nismo vezani za auto, parking, autobus - dodaje Nada.
A jesu li turisti otkrili jedno od zadnjih mirnih mjesta za kupanje domaće čeljadi u Gradu?
- Naiđu ovi s rusacima - kazuje Đorđina. - Dođu se tuširat’ ođe - smije se pa uzima u ruke trolitreni bidon s vodom, polijeva se po glavi i tako se doma više ne mora tuširat’ ni sušiti kosu.
Kad me žena natjera
S mulića su skakala djeca, Marko je učio nove skokove, devetogodišnja Maris došla je sa sestrom, a poslije je stigla i mama. Na stolu se rezala dinja i svi su je jeli. Ovdje se često slave i dječji rođendani jer njima nema ljepšeg mjesta od ovoga, a cijelo društvo im je tu svaki ljetni dan.
Muškarci su sjedili na klupi, pretresali najnovije događaje u svijetu njihova zanimanja, a mi smo malo popričali s Nelom Tokić, Marisinom mamom:
- Ja sam došljakinja, ali moj se muž kupa tu cijeli život. Što mi je ovdje najljepše? Društvo! - s osmijehom kaže Nela. - Ima hrane i pića uvijek...
I Maris se pridružila našem razgovoru:
- Najljepše mi je što se kupam cijelo vrijeme, igramo karte... Tu sam naučila plivati.
- Djeca nam idu pješke na more. Imaju prečicu i ne brinemo za njihovu sigurnost - dodaje Nela.
- Samo javimo jesmo li došli - ističe Maris.
U to je na njihovo kupalište stigao još jedan fetivi Kantafižanin, Ivan Tokić, koji se cijeli život - punih 47 godina - tu kupa.
- Dovodili su me mati i otac, pa sam išao sam. Prvo smo se kupali ispod mosta, pa su nam onda izgradili most, sve su nam srušili i non-stop smo se micali prema ovamo - kaže Ivan.
- Sada hoće i ovo ovdje napravit’ da bude riva, pa ćemo još prema tamo - pokazuje prema Sustjepanu. - Završit ćemo u rijeci na slapovima, a tamo opet neki ne daju da se kupa!
- Ovdje mi je najdraže to što mogu doći s motorom na plažu. Dvije sekunde i pet koraka sam do mora. Nema gužve i svih poznam - jednostavno rezimira Ivan. - Ovdje je more uvijek hladnije, lijepo nas osvježi. Na neku drugu plažu idem samo kad me žena natjera!
