StoryEditorOCM
DubrovnikHRVATSKI PARADOKSI |

STAŠA ARAS, NAGRAĐIVANA KNJIŽEVNICA U PEDESETOJ TRAŽI STALNI POSAO Radila sam na zamjeni u Turističkoj školi, ali ništa. Sad ću na zamjenu na Grudu...

Piše Ivica Nevešćanin/SD
9. listopada 2021. - 12:20

U pandemijskoj 2020. godini objavljene su joj četiri knjige: zbirka pjesama "Premještanje" u Heni.com, zbirka priča "12 pred zidom" u Sandorfu, roman "Horror vacui" u Beogradu (Treći Trg) i Zagrebu (Hena.com), te noveleta "Sakupljač" u izdanju Art radionice Lazareti. Staša Aras, Stanislava Nikolić Aras (1972.), rođena Trogiranka, profesorica je hrvatskog jezika i književnosti i nagrađivana književnica. Zadnjih sedam godina živi u Dubrovniku, a radi na relaciji Dubrovnik – Zadar.

Stašu kao lucidnu ženu snažne osobnosti, ovaj novinski sugovornik poznaje skoro tri desetljeća, dovoljno dugo da mi na zadnjem susretu, u kontekstu zadarske kulturne deprivacije, kaže: "Ti i ja se gledamo već 30 godina, dobro da ti se još javim na ulici. Ne mogu te više vidjeti!". Staša je po vokaciji pjesnikinja, a naš odnos, začet na Filozofskom fakultetu u Zadru, godinama se sveo na uzajamnu žalopojku o "sredini koja kreativnost i vlastitu proživljenost ne može dovesti u stanje prštavosti".

image
Luka Gerlanc/Cropix

Susreli su se autor teksta i Staša slučajno, u ranim jutarnjim satima na glavnom zadarskom trgu, piše Slobodna Dalmacija.

Jeste li živi?

– Jesam. Nezaposlena. S pedeset godina u guzici, opet sam socijalni slučaj.

Zadnja Stašina knjiga, "Horror vacui", osvojila je nagradu za najbolji neobjavljeni roman Trećeg Trga u Beogradu, a nakon objave u Hrvatskoj kritike su unisono superlativne. Unatoč svemu, knjigama, regionalnoj afirmaciji, radionicama kreativnog pisanja, književnim čitaonicama, književnim festivalima, rezidencijama i esejima na Trećem programu Hrvatskog radija, Staša pripada prekarijatu: onim smrtnicima koji za prosječan život dostojan čovjeka moraju raditi četiri privremena posla da bi zaradili jedan prosječan mjesečni prihod stalno zaposlenog državnog službenika. Zato razgovor nismo vodili o književnosti, nego o pozivu učitelja i nastavnika, i položaju kreativaca u malim dalmatinskim sredinama.

Loš osjećaj

Kakav je osjećaj, "s pedeset u guzici", biti bez posla na Zavodu za zapošljavanje?

– Osjećaj nije dobar iako, vjerojatno, neće trajati dugo jer u Dubrovniku, gdje sada živim, potražnja za profesorima hrvatskog jezika je veća negoli u Zadru. Od kada više ne predajem u Privatnoj gimnaziji u Zadru, a od toga je prošlo desetak godina, zapravo sam navikla na taj freelance status. Našla sam modele po kojima se može zaraditi za život sa slobodnim vremenom.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Zaraditi za život ili zaraditi za preživljavanje?

– Kad nisi vezan za jedan grad, jednostavno drugačije tretiraš svoje slobodno vrijeme i rad. Jedno vrijeme sam radila u Dubrovniku kao tajnik HDLU-a, u Art radionici Lazareti bila sam urednica Književnog programa, a onda sam ponovno sasvim slučajno dobila posao u školi. Predavala sam mjesec dana u Klasičnoj gimnaziji i bila sam sretna. Dobro smo se osjećali i ja i učenici. Vratila mi se ljepota posla, sve ono što sam 16 godina prolazila u Privatnoj gimnaziji u Zadru: rad s mladim ljudima, predavanja i sam taj učiteljski poziv za koji mislim da je dio moje osobnosti.

Je li vam itko ikad ponudio stalni posao?

– Nije.

Radite četiri posla, imate bogato iskustvu, sigurno ne spadate u prosječan tip nastavnika hrvatskog jezika. Ne mogu vjerovati da našim školama, kojima nedostaje nastavnika jezika, nije u interesu angažirati profesora koji je književnik, može organizirati kreativne radionice, poznaje recentnu produkciju, književnu scenu... Mene to, priznajem, fascinira.

– I mene.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Zašto obrazovni sustav nema interesa da im takvi ljudi budu nastavnici?

– Ne znam ni ja zašto. Zadnju godinu dana sam radila na zamjeni u Turističkoj školi u Dubrovniku i sve je bilo stvarno dobro. Pomislila sam, sigurno će me zadržati, nisu valjda ludi da me puste. Ali nisu, i nakon ljeta sam morala otići. Sad sam prihvatila novu zamjenu na Grudi, dnevno ću putovati više od sat vremena, ali to mi ne smeta.

Što vam to govori? Nemojte misliti da vam ugovaram posao preko novina, ali stvarno mi je teško prihvatiti činjenicu da sustav takve ljude ne treba. Kao nastavnik ste sigurno upoznali kako školstvo funkcionira iznutra?

– Sustav je u krizi. Programi, reforma, kadrovi, učenici, sustav je u krizi sa svih strana. Mi kao nastavnici dobro vidimo što se tu zapravo događa. Škole nemaju menadžerski refleks, ne zapošljavaju najbolje, one naprosto nisu firme koje love dobre profesore. Onaj tko je prvi na Zavodu za zapošljavanje, taj će biti primljen. Ne može ravnatelj reći: Neću toga, nego nekog drugog, boljeg nastavnika. Sustav tako ne funkcionira. I ne bi tako trebao funkcionirati...

Škole možda nisu tvrtke s menadžerima, ali su pod snažnim utjecajem politike. Bezbroj je primjera gdje se preko reda zapošljava pod stranačkim pokroviteljstvom. Ipak se može kad se hoće. Ako dobri profesori ne mogu biti u sustavu, to je i politički problem.

– Moguće. Pogotovo moj predmet, hrvatski jezik i književnost. Uz matematiku, to je najvažniji predmet, i nije svejedno tko to predaje.

(Ne)odgovarajući politički habitus

Možda nemate odgovarajući politički habitus?

– Hm. Radila sam u Katoličkoj gimnaziji u vrijeme izbora bez problema, kad sam simpatizirala Radničku frontu. Bilo nam je smiješno: Gledaj ove, radi u Jezuitskoj gimnaziji i druka za Radničku frontu! Međutim, to nije bio nikakav problem, niti me je itko o tome nešto pitao. Naprotiv, baš bih tu školu istaknula kao primjer izvrsnosti koja je, bez obzira na predrasude koje možemo imati prema vjerskim školama, jako dobra škola.

Kad sam spomenuo politiku, nisam mislio samo na stranačku politiku, nego na politiku kao društvenu odgovornost, ono što bi politika trebala biti – javni interes.

image
Autorica i pjesnikinja Stanislava Nikolić aka Staša Aras
 
Tonci Plazibat/Cropix

– Škole su veliki mehanizam. Možete zamijeniti jednog profesora, ali ne i cijelu garnituru.

Jasno, ali simptomatično je da bolji u takvom sustavu teže budu prihvaćeni. Imamo poplavu superodlikaša, kriteriji nastavnika su prolupali, a sad se, kao spasonosna formula, forsira uvođenje građanskog odgoja...

– A učenici padaju na državnim maturama iz hrvatskog jezika...

Da. Zato vas uzimam kao primjer kako stvari ne bi trebale biti. Vi ste mi, nažalost, negativan primjer.

– Sve to skupa je jako nezgodno. Sada sam se prvi put našla u situaciji da predajem po novom tzv. reformskom programu Škole za život. Stvarno mi nije bilo jednostavno. Morala sam svladati novi program, učiti i pripremati se. Učenici ne da nisu dorasli tom programu nego sam kroz cijelu godinu imala osjećaj da mi stvari cure kroz prste. Na kraju sam, po starom programu, rekla učenicima naučite to i to, jer sam vidjela da je vrag odnio šalu, da oni neće ništa naučiti. Prije par godina smo imali HNOS... Cijeli taj sustav se urušava zato što su učenici potpuno drugačiji. On je napravljen za zainteresirane učenike, kapacitirane, a mi još imamo učenika u osnovnoj i srednjoj školi koji ne razumiju riječi hrvatskog jezika. Često mi se događalo u nastavi da predajem hrvatski kao engleski jezik. Da vadimo strane riječi i poslije ih tjeram da ih koriste u rečenicama, da umeću glagole koje sam izdvojila i koji funkcioniraju u kontekstu rečenice. Na trenutke mi je to možda bilo zabavno, ali onda sam vidjela da bi to trebalo zapravo tako raditi.

Kako bi zapravo trebalo raditi?

– Svima je jasno što bi trebalo, međutim, preveliki su zahtjevi novih programa, ministarstva, prosvjetara. Ti se ljudi ubijaju u razredima, i sad bi još mimo toga trebali nešto raditi. Zapravo je diktat programa pretežak. Nekad znam mlađim kolegicama reći da ne moraju sve to raditi. Napravite svoj program! Imaš temu, izaberi dvije pjesme, ne moraš obraditi svih sedam pjesama, pogotovo ako svi ne znaju hrvatski jezik. Što ćeš raditi svaki dan novu pjesmu kad nisu razumjeli ni prvu? Međutim, oni se boje, "moramo odraditi program", kažu. Ne mora se odraditi sav program! Ti kao nastavnik stojiš iza svojih učenika i trebalo bi se učitelja kao nositelja pozvati da kaže nemojte mi davati ovakav program jer moji učenici ne znaju što je npr. jastučnica. Neki nikad nisu čuli za tu riječ.

 

Govorite iz iskustva Privatne gimnazije, ipak je tamo programa bio drukčiji nego u državnim školama?

– Naravno. Ovaj svoj stav mogu zahvaliti Privatnoj gimnaziji i ravnatelju Nikici Simiću koji me primio odmah nakon fakulteta. Prije nego što sam prvi put ušla u razred rekao mi je: "Ne zanima me kako ćeš postići da oni zavole književnost i čitanje. Baš me briga hoćeš li dubiti na glavi, hoćeš li ih voditi doma ili u cirkus. Tvoj zadatak je da oni vole književnost, da čitaju i budu pismeni". Imala sam tu slobodu.

Blistok i 'Zločin i kazna'

Je li vam time pomogao ili odmogao?

– Pomogao mi je puno, jer kad uđeš u razred, ispred učenika, onda vidiš njihov kapacitet i što s njima možeš raditi. Jednom sam učeniku, danas profesoru, koji je obožavao stripove, za lektiru dala Astera Blistoka i Jeremiaha Johnsona. Dobio je pet. To, naravno, nije lektira, ali to je moje pravo, a moj ravnatelj je stajao iza mene. Netko je dobio Blistoka, netko "Zločin i kaznu", ali ravnatelj je stao iza mene jer sam ja to odredila, jer je znao da dobro poznajem svoje učenike i njihove kapacitete.

image
Luka Gerlanc/Cropix

U Zadru ste godinama, na nezavisnoj sceni, pokušali afirmirati književne sadržaje, među ostalim i kroz KaLibar bestiVal. Na kraju ste otišli frustrirani, da bi po dolasku u Dubrovnik nakon samo mjesec dana postali "književna atrakcija", od vođenja čitateljskog kluba i gostovanja pisaca, do književnih festivala. Zašto je to bilo moguće brzo i lako napraviti u Dubrovniku, a u Zadru je bio problem?

– U Dubrovniku sam se uključila u Art radionicu Lazareti koja se već 35 godina bavi nezavisnom umjetničkom scenom i oni su se izborili za svoj status. U Dubrovniku nije bilo nikoga tko se bavio organizacijom književnih događanja i ja sam naprosto ušla u taj upražnjeni prostor, te zahvaljujući mom šarmu i socijalnim vještinama (smijeh) uspjela brzo okupiti neke ljude. Zašto to nisam uspjela u Zadru? Djelomično zbog mentaliteta, djelomično zbog nekih tvrdokornih struktura. Neprestano sam imala osjećaj da se uvijek i iznova njima moram dokazivati, da ne postoji povjerenje. Sjećam se da sam jednom tražila da mi u Arheološkom muzeju dopuste održati radionicu pisanja. Gledali su me kao da sam pala s Marsa. Nisu nas htjeli pustiti jednom tjedno na 45 minuta. Odgovorili su nam da oni to nemaju u "radnom opisu", iako bi takve suradnje trebale organski postojati. Ali ljudi koji u njima rade kao da su puni nekog straha.

Po čemu se to Dubrovčani razlikuju od Zadrana?

–​ Dubrovčani se uvijek žale i puni su kritike za svoj grad, a meni to odgovara. U Dubrovniku se kultura na drugi način tretira, kao tradicijski provučeno živo tkanje grada. Recimo, u gradu se ništa ne može dogoditi a da "Srđ je naš" ne skoči na zadnje noge. Do te mjere su civilna scena i građani vezani za svoj grad. I ako dođe netko sa strane, kao ja, i napravi nešto dobro za taj grad, oni to cijene. Tamo su me zvali iz Knjižnice i pitali bih li vodila čitateljski klub. Zvali su me u Lidrano, a u Zadru sam 16 godina radila u gimnaziji i nikad nisam bila pozvana na Lidrano. Ni mene ni Želimira Periša, kao već afirmirane pisce iz Zadra, nikad nitko nije zvao u prosudbeno povjerenstvo! Godinama smo vodili radionice kreativnog pisanja, također i za Agenciju za odgoj i obrazovanje, ali školski sustav u Zadru nikad nije rekao: gle, ova žena to radi, ajmo nešto napraviti pa da taj Lidrano na nešto sliči. Kod nas sve to sliči na pranje: ubacuje se da se odvrti i ispere, dođe veljača, ajme tlaka, imaš li koji rad, daj, nema veze... Uglavnom, bez veze, izlišno je o tome uopće govoriti.

23. lipanj 2024 23:28