Vijesti iz nesvijesti iz susjedstva na sreću ili nesreću u današnja vremena putuju brzo. Jedna od takvih je da je općina Pljevlja u Crnoj Gori odlučila slaviti svoje ratne heroje imenujući ulice njihovim imenima. Vukoman Tešović i Branko Krvavac tako su svojim sudjelovanjem u ratnim operacijama zaslužili da im imena vječno sjaje na metalnim pločama.
Vukoman Tešović, pišu iz susjedstva, nastradao je kao mlad momak na odsluženju vojnog roka 1999. na granici s Albanijom tijekom NATO-ove agresije, dok je Branko Krvavac za nas posebna priča.
Taj je naime poginuo, tvrde u ovoj crnogorskoj općini, na „dubrovačko-hercegovačkom ratištu 23. 10. 1991. godine. Pogodio ga je snajperski metak dok je pružao pomoć svom ranjenom komandiru”. Što li je radio on, iz Pljevalja, na dubrovačkom ratištu, u uniformi JNA, branio ‘svoje‘? Nema ga da nam odgovori, ali umjesto njega odgovor nudi njegova općina. Prijedlog prihvaćen, uz nešto suzdržanih.
Snajper, listopad 1991., Dubrovnik? Ne znam, nek mi netko objasni ovaj science fiction. Druga interesantna stvar je kako općina s 30 tisuća duša još uvijek živi herojske ratne priče, vječni hobi agresora u kojima, ako pogledamo kroz povijest isto tako vječno i gube, što im valjda daje posebnu čar i stvara famu koja im je tako mila da se oko nje i danas okupljaju kao moljci na plamen.
A taj plamen u Pljevljima, i ne samo tamo, gori k‘o olimpijska baklja vječnom vatrom koju ne mogu ugasiti ni protekle godine, ni činjenice, ni istina, pa ni sram.
Mladi je Krvavac, kao pripadnik JNA bio na dubrovačkom ratištu – znamo što to znači. Ne valja griješiti dušu, možda on to, kao brojni pripadnici JNA pogotovo mladi, nije uopće htio, ali eto – bio je. Znamo, svi su samo ljudi, svakom roditelju to je najgora kazna. Ali ovdje nije riječ o tome.
Nikad s njima na zelenu granu. Vazda je taj mir krhak, truo, prijeteći škripi, a ako bismo zavirili u podrume kuća ove općine, sva je vjerojatnost da bi taj mir zveckao i cijelim arsenalom oružja.
Taj Krvavac, i taj metak od navodnog snajpera na dubrovačkom području u listopadu 1991. zvuče smiješno, ali valjda su morali izmisliti neko objašnjenje za pogibiju svog vojnika. Onoga koji je napadao Grad. Jedan od onih koji je pridonio najgoroj katastrofi koja nam se ikad dogodila i ne ponovila se.
Dubrovnik ima Ulicu branitelja Dubrovnika, ulicu Nojka Marinovića, ulicu Miljenka Bratoša i ulicu Janka Bobetka. Nojko Marinović, zapovjednik obrane Grada, prepoznao je belaj kad je došlo vrijeme i odabrao pravu stranu. Napustio nas je nakon bolesti 2021. godine. Miljenko Bratoš, jedan od najzaslužnijih organizatora obrane Grada, poginuo je u obilasku prve crte bojišnice u listopadu 1991., i za sobom ostavio suprugu i djecu, sina Hrvoja i kćer Maru, poznatu fotografkinju. Janko Bobetko, zapovjednik južnog bojišta, debelo je zaslužio svoju ulicu i dobio je u Gružu.
Prošlo je dosta godina od njihovih zasluga u Domovinskom ratu, dok je krenula inicijativa za preimenovanje ulica kako bismo im dodijelili imena branitelja. U Pljevljima vojnike ne diskriminiraju, nije bitno jesu li branili ili napadali, idu murali, imena ulica, nastavi li se kroz koju godinu imena onih koji su spalili naše kuće, škole, vrtiće, sportske dvorane davat će oni svojim kućama, školama, vrtićima sportskim dvoranama. Sve je stvar perspektive.
Svatko od nas imat će bar deset primjera prijatelja, rodbine, susjeda koji su glavu izgubili braneći svoje. Ovo što sad imamo, posve je pristojno. Sjećam se vijesti o pogibiji Miljenka Bratoša i stravične spoznaje da je dečko iz razreda do ostao bez tate. Sjećam se vijesti o Mariju Pezziju i šoka da je i ta prijateljica ostala bez tate, što joj reć‘ a da ima smisla? Sjećam se svog susjeda, pokojnog vatrogasca Ante Jablana. Sjećam se buktinje hotela Libertas u kojemu je tada bilo oko tisuću prognanika sa šireg dubrovačkog područja, kojeg je Ante s kolegama gasio. Sjećam se tih napada, tog pakla u kojemu smo živjeli, sjećam se i vijesti koja je brzinom munje, bez struje, vode i s rijetkim telefonskim vezama, doputovala u naš lapadski ulaz. Sjećam se prvog pravog osjećaja šoka – kako je, zašto je, odjednom nestao jedan čovjek kojega smo znali? Sjećam se i svih onih vijesti o svim mladićima koje smo znali, koje su naši roditelji znali, koji su s nama živjeli. Sjećam se dječaka nešto mlađeg od sebe, Đura Bokuna, i njegove majke koja ne znam na koju foru još uvijek diše i funkcionira. Ona nije čula za nekog Branka Krvavca. Možda i bolje.
Stiže spomenik djeci poginuloj u Domovinskom ratu, strašno mi je drago zbog toga. Lijep je, izazivaju one slomljene olovke u bojama čudnu mješavinu dječje nevine sreće i neizmjerne tuge. Trebale su godine da se i to dogodi. Sve to zahvaljujući ovakvima poput navedenog Branka Krvavca. Sram nije stigao do Pljevalja. Tko zna kad će.
Taj vojnik, u agresorovoj uniformi, kao narodni heroj dobija ulicu u Pljevljima jer je poginuo napadajući Dubrovnik, a bio je kotačić u golemom stroju koji nas je namjerio zbrisati s lica zemlje. K‘o ono kad je Mujo učio njemački, pa se perspektiva mijenjala samo promjenom strane. Kad gledaš odavde rečeš mu – komm, komm, a kako mu rečeš ajde tamo? Pa pođeš tamo i rečeš komm, komm! Tako i naši susjedi. Branitelji (s) one strane.