Sjećam se kad sam bio mali kako sam bio “zalijepljen” za TV ekran gledajući emisiju naziva Neočekivane priče. Svaka je epizoda imala neku zlokobnu atmosferu u kombinaciji s crnim humorom, a završavala je sasvim neočekivanim raspletom. Mnoge su epizode bile gotovo nevjerojatne, a ponekad su stvarni događaji bili strašniji od fikcije. Idemo krenuti s pričom od početka. Prvi dio priče počinje s jednim slučajnim susretom.
Moja supruga i njena dobra prijateljica (koja je vrlo važna u cijeloj priči) srele su jedan dan u Kuparima mladog Nijemca, Jensa, za kojeg su isprva mislile da je turist. Ispostavilo se da mladić to nije, barem ne u pravom smislu riječi. Jens je iz rodnoga Berlina do Dubrovnika stigao pješke, stoga bismo za njega prije rekli da je avan-turist. Pomalo preko Alpa pa lagano put dole, prema Jadranskom moru s krajnjim ciljem da dopješači do Jeruzalema. Mogli bismo ga nazvati i modernim hodočasnikom. Međutim, dvije su mu stvari pomrsile planove.
Na jugu je izbio sukob, a s druge strane on se pomalo zaljubio u Dubrovnik. Mjesto za spavanje je našao u jednom od ruševnih hotela u Kuparima, a našao je i posao povremeno pomažući lokalnom građevinaru. S vremena na vrijeme zamolio bi nas može li u nas oprati robu i otuširati se. I tako mic po mic, Jens nam je postao prijatelj.
Bio je u raskoraku između želje za lutanjem i potrebom da ipak nekako zaradi za život, suživotom s prirodom i potrazi za samim sobom. Pomalo izgubljena duša. S obzirom da je bio vrlo spretan s rukama zamolio sam ga da nam obavi poslić na kući, da nam popravi jedan zid. “Mi ti idemo deset dana u Sloveniju, pa ti možeš to obavit u miru, tu ti je ključ ako ćeš oprat robu i otuširat se,” rekao sam mu.
To su bile posljednje riječi koje sam mu uputio. Vratili smo se s izleta, zid je bio odlično napravljen tako da sam našem prijatelju poslao poruku zahvale. Međutim, ostala je bez odgovora. I tako tjedan dana, mjesec, dva mjeseca. Jednostavno je nestao. Nitko ga nije vidio. Ni ženina prijateljica, ni čovjek kojem je pomagao na građevini. U strahu da mu se nešto dogodilo jednog sam kišnog dana otišao u hotel kojeg je zvao domom.
Obišao sam sve katove, sve prostorije i naišao samo na hrpe smeća i miševe. Na najgornjem katu napuštenog hotela naišao sam na improvizirana vrata i povikao njegovo ime, međutim jedino što sam dobio natrag bila je jeka. Lagano sam pogurao vrata i usmjerio bateriju prema unutrašnjosti prostorije u strahu da ću možda upravo otkriti mjesto zločina.
Madrac je bio na podu, kao i neke njegove stvari, pola saketa oraha, par cipela, šahovska ploča sa započetom igrom, ali Jensa nigdje. Ali, što je ovo? Pogled mi je privukao zid prekriven ostacima tapeta, a na njima prekrasni crteži nacrtani olovkom. Jesam li se našao u epizodi CSI-a? Međutim, od Jensa ni traga ni glasa. Pričekali smo još nekoliko dana u strahu da ga nisu slučajno odnijeli valovi olujnoga juga, a onda smo ipak kontaktirali policiju.
Tad smo shvatili da mu zapravo ne znamo ni prezime. Obilazili smo policijske postaje da bismo na kraju prema uputi jednog ljubaznog policajca završili na graničnom prijelazu, međutim, potraga nije urodila plodom. Gdje je nestao? Još sam jednom otišao u prostorije koje je koristio, međutim stanje je bilo isto. Nakon četiri mjeseca pretpostavili smo da je jednostavno otišao dalje, u skladu sa svojim načinom života i slobodnim duhom. I tada nastaje zaokret u priči. Prošli je tjedan suprugu nazvala prijateljica (ona s početka priče) koja se nalazila na odmoru u Sloveniji.
Čuo sam je kako govori mojoj supruzi potresenim glasom: “Tu smo u jednom malom selu na Kranjskoj Gori, pošla sam u butigu kupit juhe kad tamo – Jens!” Automatski sam se rasplakala,” rekla je. “Pa koje su šanse da se tako nešto dogodi,” dodala je. Supruga i ja od iznenađenja smo ostali bez teksta. Dok ovo pišem cijeli se ježim, Jens je bio živ i bio je dobro.
“Došlo je vrijeme za krenuti dalje,” rekao je, “a kad to dođe, nema čekanja.” Ovog puta krenuo je preko Italije do Švicarske, ali je obećao da će se vratiti “doma” u Kupare. Jensovo neočekivano pojavljivanje u slovenskom supermarketu još je jednom pokazalo neprevidljivost života te zadivljujuće zaokrete sudbine koji ponekad izgledaju i jesu prave misterije.