- Želim Vam ukazati na ilegalno korištenje bivše recepcije Hotela Belvedere kao privatne radionice. Naime, muškarac srednje životne dobi zaposjeo je vrh hotela, zagradio je ulaze u sami vrh hotela, spojio se na struju i vodu (pretpostavljam na ilegalan način) te postavio video kamere. Želio bih istaknuti da neovlašteno snima prolaznike te im prijeti da ne smiju prolaziti pored samog hotela niti ući u njega. Više puta je viđen kako maloljetnike tjera da ne prolaze blizu hotela niti ulaze u hotel tako što ih ucjenjuje da su snimljeni. Razlog zašto vam ovo šaljem je uznemiravanje građana koje ne bi smjelo proći neopaženo.
Lome zidove, oštećuju barke
Sadržaj je to samo jednog od anonimnih e-mailova poslanih redakciji Dubrovačkog vjesnika i potpisanog s “Građanin Dubrovnika”. Slične mail-dopise ignoriramo, ali nas je zaintrigirao ovaj koji ukazuje na tragove života u ruševini koja na istočnom kraju grada već duže od tri desetljeća podsjeća na minule ratne strahote te zjapi prazna i upozorava kako je krajnje vrijeme da se sruši, ukloni i tu konačno izgradi objekt kakav dolikuje turističkom Dubrovniku. Tim više jer je riječ o privatnom vlasništvu koje je zakon štiti od samovoljnog posezanja avanturista, egzibicionista i sličnih koji slobodno vrijeme troše na uzurpaciju i oštećenje tuđe imovine, a sve pravdaju nekakvim osobnim istraživanjem.
-Imam valjani ugovor o zakupu ovog prostora i sve što radim je legalno- priča nam prozvani Periša Obradović, inače dragovoljac, invalid Domovinskog rata i umirovljeni časnik Hrvatske vojske dok pokazuje dokument za kojeg anonimni savjesni građanin tvrdi da ga nema:- Što reći tom anonimcu? Pretpostavljam da mu je autor jedan mulac, točnije mladić od dvadesetak godina koji se vjerojatno našao uvrijeđen jer sam ga opomenuo kako ne može ući samovoljno niti vršljati po hotelu. S prijateljem je do hotela došao u mazdi, parkirao se ispred kapije i skalinima pošli prema donjim etažama. Gledao sam ih kako ulaze i preskaču više gomila otpada i polomljenog stakla, da se uvlače kroz probijene otvore. Rekao sam mu da ne mogu tamo, ali mi je svadljivo uzvratio “kako ne mogu, moj otac je odvjetnik”. Ne vjerujući što sam čuo, uzvratio sam mu kako mi nije do svađe, da znam kako je više puta dolazio i da su ga snimile nadzorne kamere i da, kad mu je otac odvjetnik, ode u Katastar gdje će vidjeti da je riječ o privatnom vlasništvu. No, produžili su dole, a on je uzvratio kako to nije moje te sam se suzdržao i nisam više razgovarao jer sam morao ići svojim poslom. I nisam mu uopće prijetio nego upozorio kako se u ruševini može ozlijediti te imati brojne probleme- priča naš sugovornik i kao da glasno razmišlja, nastavlja:
Uporni su, ali sam takav i ja
-Ne razumijem roditelje koje uopće nije briga gdje su im djeca niti su ih naučili poštivanju vlasništva!? Pogledajte što su sve uradili: probili su zidove, razbili matune i morao sam te otvore zazidati ili postaviti limove da bi ih spriječio pri ulasku u radionicu, da ne vršljaju i od dosade rade gluposti ili oštete barke, kao što su to učinili gore ispred ulaza. No, uporni su, ali sam takav i ja.
Dok nas vodi nas kroz ostatke nekadašnjeg hotela koji nije ni blijeda sjena bivšeg zdanja koje je pred rat službeno proglašen kao najkvalitetniji hotel u bivšoj državi, ističe da bi “najradije da ga ne imenujem”. Pokazujući učinke retrogradnih poriva i učinke sirove snage ojačane nabujalim hormonima mladosti, iznad neograđenog ponora usred spiralnih skalina što vrludaju sve do prizemne etaže u dubinu jednaku onoj na Boninovu, ako ne i veću, pokazuje nam gdje su bila vrata:- Razvaljena su! Vidiš onaj lim kojeg sam postavio? No, nekako se provuku, a mladost i adrenalin ih tjeraju da preskaču. I što ako se ozlijede ili izgube život? Bit će tad kasno! Ti nezvani posjetitelji uz proboj zidova posebno vole lomiti svjetlarnike, a prije par godina su čak izazvali požar na jednoj od etaža, te su i vatrogasci morali intervenirati. Ima neki luđak koji non-stop piše grafite, a onda preko te napiše drugu poruku ili je precrta. Možeš li zamisliti da je zbog malo bakra Nepoznat Netko u kabelskom kanalu prešegao kabel od struje? Ne znam kako ga stradao? Prvo jednu, pa drugu fazu. Na kraju je plaćeno 48 tisuća kuna da se objekt iznova spoji na struju!
Sjećamo se Vekselberga
Na kraju, pri samom prizemlju vidimo veliki otvor gdje su bila velika željezna vrata:- Digli su ih, nema ih više uopće, kao i toliko toga! I onda se slični žale što ih se opominje na opasnosti!
Mnogi se još sjećaju najava milijardera Viktora Vekselberga koji je nakon prodaje hotela Belvedere na javnoj dražbi za 12,18 milijuna eura, kao ulagač najavio investiciju od 180 milijuna eura i oživljavanje ruševine nakon dvedesetak godina devastacije. Zasad se sve svodi tek na jednu radionicu, no i ona je nekome trn u oku.
