SJEĆANJA MIŠA VUKOJEVIĆA I DRAGANA KLEPA: Kad je trebalo poći na Bosanku mi smo krenuli. I danas imaš one koji krenu i one što ostanu sjedat!

-Ne znam što bi ti rek'o nakon 29 godina, trebalo je poć'. Ne ostat ukopan na mjestu, nego poć đe je trebalo. I tada i danas odluka je vrlo jednostavna, kalkulacije nije ni moglo bit', ili ideš, bez obzira što znaš da ideš u srce katastrofe, ili ne ideš i to je to. Nema ljutnje, nema zamjeranja, nitko nas nije tjerao da idemo, mogli smo ostat' sjedat' i nikome ništa..." - pričaju nam Mišo Vukojević i Dragan Klepo, dubrovački branitelji, pripadnici Hrvatske ratne mornarice, ali ono puno važnije, dragovoljci, Pilari, mladići koji su jednostavno rekli - idemo, i pošli na Bosanku, ne bi li spriječili njezin pad. Ili agresora bar malo omeli u paklenom planu.

 

Faktor nevjerojatne sreće

-Nakon tog prvog pitanja u Komodoru, đe nas je bilo 60-ak branitelja, od svugdje, - treba nam deset ljudi za poć' na Bosanku, mi smo se javili. Nas dvanaest. Zašto deset, pitali smo, nas je dvanaest, i ako idemo gore, ili idemo svi ili nitko. I tako smo se bože ti sačuvaj, u dresovima i rebama, bez iđe ičega, zaputili gore" - priča Mišo prisjećajući se crnog mjeseca studenoga, najgorih dubrovačkih dana. Dani su to u kojima se svaki dan Dubrovčani prisjećaju strašnih gubitaka, dani u kojima se svi koji su ostali u gradu sjećaju da su nas bombali od jutra do sutra, namjera je bila jasna, a tako su se, pričaju Dragan i Mišo, i napadači bili pripremili. Agresor nije bio spreman na otpor, mislili su 'ušetati' na Bosanku i Srđ, pa pomalo, nizbrdo u Grad.



-Oni su se već tih dana spravljali, pomalo, udri po gradu posvuda, pa mic po mic put Bosanke i Srđa. I taj nesretni 8. studenoga, bio je šou, niti smo mi imali komunikaciju između položaja, niti smo znali đe su naši, đe su oni, koji su, koji nisu, otkud su namjerili okupirati taj dio niti hoće li. Jer i oni nisu znali puno toga, a svakako nisu očekivali da će ih dočekat' nekoliko skoro golorukih luđaka i zadati im malo problema. Zato su i krenuli mirno, s pješadijom i tenkovima putem do Bosanke, nisu se skrivali. Nismo baš ni mi, koliko smo mogli, ali golet tog dijela Srđa je neumoljiva, nemaš đe ni čučnut'..."




Vidjeli su, pričaju mišo i Dragan, pokojnog Željka Raguža ako se dobro sjećaju, kako je skrivajući se iza utvrde, došao na APN-u.
-I gledam ga ja, čučim usred ničega, ne smijemo mrdnut' jer nas jasno vide, i govorim Draganu, ajme pogledaj njega, na APN-u, iza zida, smije se kretati, kako mu zavidim! Par trenutaka nakon toga udrila je granata malo niže od našeg položaja, a on je poginuo. Eto, što ti je sudbina..." - priča Mišo, a Dragan dodaje dobro poznatu 'sudbinsku', a ustvari suludu odluku koja mu je spasila život.
 

Goloruki usred kaosa

-Skrivali smo se iza zida u prvoj kući na Bosanci, mlate po nama, oko nas, zviždi svuđe, i ja i Franci (pokojni Franci Lazibat, op.a.) na istome mjestu, jedan do drugoga, iza zida u toj kući. On je čučnuo, što je normalna i poželjna reakcija u svim opasnim situacijama, a ja, pojma nemam i danas zašto, k'o zadnja budala ostanem na nogama, umjesto da se drugačije zaštitim. Geleri od granate koja je zveknula odmah u blizini razletjeli su se na sve strane, tri gelera uletjela su za nama. Mene pogodi u nogu, a Francija jedan sa strane prsa, koji nije bio koban. Tek tada, kad sam ga pogledao, niti je bilo krvi ni ičega, vidim on ne mrda, kad ispod uha vidim malešnu ranicu. Tuda je prošao geler i taj je bio koban. Eto, i to ti je sudbina, da su oba gelera uletjela na identičnoj visini, gdje je meni bila noga, a njemu glava..." - priča Dragan, koji je, kao i Mišo i ostatak ekipe koji je do noći stigao na Bosanku, spašavao žive glave ne misleći da će borba završiti tako da će je preživjeti.



-Kad smo išli gore, krenulo nas je dvanaest. Na Bosanku je došlo nas jedanaest, jedan se u međuvremenu prestrašio i otišao ća, ali nije nikome rekao. Tek puno kasnije, sutradan shvatili smo da ovega nema. A ja sam već i na dolasku im'o izgubit' glavu. Znaš, nezgodno je bilo, mrkli mrak, zima, nezgodna situacija, a ja sam došao zadnji jer sam u penjanju pomagao pokojnom Ristu, jer je bio stariji. I došao sam desetak minuta nakon svih, i odjednom čujem lete meci, pucaju na mene i deru se lozinka! Ma kakva lozinka čovječe, ja sam, ...dok smo se sporazumjeli tu sam umalo završio avanturu. Ali nije ni moglo drugačije.", priča Dragan dok nabraja ekipu iz mornarice, koja se par dana prije toga tek bila osnovala.

-Nema ti veze mornarica, ovaj, onaj. Mi smo došli, k'o i svi drugi tada mladići, mulci, Pilari, u rebama i išli đe je trebalo. Nije nas bilo briga kako se grupa zove, tek smo puno, puno kasnije doznali u kojoj smo postrojbi, brigadi, štojaznam... Nikoga od nas nije bilo briga. Zato danas nemamo status dragovoljaca, ali nije nas ni briga. Nemamo neke priznate položaje i momente, ni to nas nije briga. Samo da se sve ono ne zaboravi, eto, samo to..." - dodaju obojica i prepričavaju Draganovo ranjavanje i naravno, smijeh nakon toga.
 

Pero iz Lapada

-Draganov pokojni otac je znao da smo on i ja bili skupa gore. Njega je odvelo u bolnicu, znao sam da ranjavanje hvala bogu nije bilo životno ugrožavajuće, i sad nisam znao je li doš'o doma ili je još u bolnici. Zovem Dragana doma, javlja se Meha. Kad sam njega čuo rek'o sam sebi - neću reć' tko je, mislit će tko zna što je s Draganom. I pitam ja đe je Dragan, kaže stari u bolnici, ranjen je i tako, a tko ga treba? Ja govorim - Pero iz Lapada. I ispriča meni Meha kako hvala bogu nije ugrožen život i bit će dobro, i onda mu ja rečem, ma Meha, Mišo je, a on na mene...! Izbjestim'o me k'o nikad u životu, da mi sve po spisku, jesam li normalan...I da znaš da mi se godinama iza tega nije htio alavija ni javit, toliko se naljutio!" - smije se Mišo pričajući uglavnom veselije angedote. Tko zna i Miša i Dragana, znaju da su, po domaći, zajebanti, pa se ni u najtežim ratnim danima nije moglo bez zezancije, anegdote se redaju same od sebe.



-Nesretnih okolnosti tu je bilo sva sila, ali je faktor sreće bio apsolutno nevjerojatan. Valjda je takav omjer u tim nenormalnim situacijama. Jedan nedaleko od nas bio ranjen usred kamenjara. Krvario je, ali nije se smio micati da agresori ne pucaju više po njemu. Bilo je jako zima, pa se rana sama zgrušala, a on je takav, pri sebi, svjestan svega, i ranjen, odležao ne pomaknuvši se ni milimetra punih pet sati. Pričao je da su došli do njega, uzeli iz špaga što su imali, i tako, on nije mrdao, ovi su pošli, zaključili da je mrtav, i tek poslije se dig'o i onakav došao do nas. Eto ti, ludilo, da si ga htio izmislit' ne bi mog'o" - govori Mišo, koji kao ni Dragan, ali i nebrojeni tada mladići, danas zreli ljudi (Mišo dodaje 'uvjetno rečeno!'), nije za eksponiranje. Ne priča često o tome, ali nekad čovjek osjeti da je vrijeme.
 

Sve po spisku

-Nemam ja ništa protiv ovih nekih o kojima ne mislim više ništa, a koji su se znali nekako vazda pontat' đe im nije mjesto, a nije ih bilo đe je trebalo. Ovi što ponavljaju izmišljotine, pa na koncu postaju istina, a prava se istina zaboravi. Eto ih tamo, glumaca i pozera bilo je vazda i bit će. Ali za neke stvari bih volio da se ispričaju. Nismo se mi tad slikavali, nismo bili manekeni, niti je, da ti pravo rečem, kome padalo na pamet. Ali da je tad bilo mobitela k'o danas, ajme što bi to danas bilo...! Za neke bi bilo bolje da su se odma' zavukli u mišju rupu!" - priča Mišo.



-Nažalost, puno je toga o čemu bi se moglo pričat', ali činjenica je da nas je sve manje i manje, nas koji smo rat preživjeli. Nestaju ljudi, zdravlje nas svih baš i ne služi, to je najgora posljedica svega. Misliš dobro je stari, izvukli smo žive glave, ali onda čuješ umro ovaj, umro onaj, sve ljudi tek ugazili u srednje godine...Tragedija." Iduće godine obilježit će se 30 godina od početka rata. Velike su to godine, a narodu pamćenje k'o u zlatne ribice...
-Eto planiramo to malo ljepše obilježiti dogodine, da bude i malo druženje i s obiteljima i s prijateljima i s tom ekipom koja je preživjela, i s braniteljima s drugih položaja, malo i pjesme, uz tužna sjećanja da bude malo i onih veselih, jer imamo i toga na lageru!"