Oglas za posao u kojem se traže plesačice i konobarice za noćni klub koji se planira otvoriti na Batali ponovno je podignuo obrve u gradu koji je tek nedavno jedva preživio otvaranje prvog službenog gay bara. Novosti, pod navodnicima, mogu biti novosti tek onima kojima se u životu ama baš ništa dosad nije dogodilo - nasmijali su se naši sugovornici, aktivni svjedoci vremena šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u Dubrovniku, Gradu koji je gorio od života, muzike, plesa i događanja.
-Ma što je njima?! Pa gejeva je ovdje uvijek bilo i svuđe su bili dobrodošli, nikad im nije trebao poseban bar niti su ga tražili, a ovo sad prenaglašavanje tobožnje novosti je blago rečeno smiješno" - priča nam Dubravko Bautović, muzičar i sudionik noćne scene grada još tamo od prvog razreda srednje škole, kad je počeo svirati na taracama i noćnim barovima. Tridesetak godina u Švedskoj, kaže, vidjelo se svega, a i u drugim dijelovima svijeta gdje je putovao, kao i svi naši sugovornici. Jer živjeti u Dubrovniku u ta vremena, a proputovati i bivšu državu i svijet, što poslom što zabavom, bilo je posve normalno, ma što drugi danas o tome pričali.
Klinjo među golim plesačicama
-Imao sam 14 godina, znači prvi razred gimnazije, i počeo sam svirati gaže. Možeš mislit', ja sviram u Splendid baru, znači noćna svirka, a na pozornici striptizete, plesačice! I onda sviraj do ure, do dv'je ure, pa ujutro u školu, ma kazin! Otac mi je poludio da on mora vidjet gdje ja to sviram, što ja to radim i došao je jednom vidjeti, kad je on snimio da one tu gole plešu, a ja sviram, dobio je skoro srčani udar i rek'o mi je - ili ćeš prestat svirat' tamo ili.... A ja sam rek'o - onda ću prestati ići u školu! I tako nije imao baš izbora" - smije se Bautović, jedno od najpoznatijih lica i glasova noćnog života Grada. Sjedio je s plesačicama koje su, kaže, uvijek imala umjetnička imena, poput Viktoria, Emanuela i slično, i doživljavale su ga kao malog brata.
-One bi se tako dok smo sjedili u pauzama vrtile oko mene, vježbale i to, ali gole golcate, njima je to bilo normalno, pa je postalo i meni."
Dodao je sve ono što su rekli i drugi naši sugovornici - svaki alavija lokal, bio kafić, restoran, hotel ili klub imao je neprestano živu svirku u sezoni naravno, većina ih je imala urednu striptiz noć, ali tad je sezona bila kraća, a grad 'gorio' od života.
-Nema hotela koji nije imao milijun ljudi, spomenut ću samo Babin Kuk, ljudi moji što je to bilo! Pa nisi mog'o iglicu bacit' koliko je tu bilo svijeta, pjevalo, balalo, družilo se, stranci i domaći skupa, upoznavalo se, ma ludilo! A sad, u 21. stoljeću čuj gej klub i striptiz klub, i svi su razrogačili oči... Pa nije ni čudo, Grad onda i grad danas je dijametralno suprotan pojam. Sad je ovo, već neko vrijeme, jedna hladna, ustrašena, zatucana okolina po pitanju života, i dnevnog i noćnog, a nekad, ne tako davno, bili smo raj na zemlji."
Frigidno stoljeće
Osim mora i sunca, dodaju naši sugovornici, turistima, a i domaćima ne nudimo ništa. Tu je mjerenje decibela, sav tobožnji noćni život svodi se na izbjegavanje najskupljih mjesta u zidinama, mjerenju buke, rastjerivanju ljudi prije ponoći, dok ostatak Dubrovnika zjapi prazan, s tek pokojim lokalom, ali nijednim koji bi se mogao zvati noćnim. Nijednim koji nečime može privući ljude željne veselja.
-Ne znam što je vlasnicima hotelskih kuća danas, njima ne pada na pamet zabaviti svoje goste, nitko nema živu muziku, zatvoreni su k'o konzerve da im slučajno ne bi uš'o koji domaći, kao da su protiv života, bože sačuvaj, u ovom stoljeću" - dodaje Bautović, a s njime se slaže i Mišo Mrkić, još jedna od nezaobilaznih figura Grada i noćnog života. Muzičar, frontmen brojnih bendova sjeća se ne dobrih, nego za mladog muškarca u Dubrovniku u to vrijeme, pakleno dobrih vremena, slobode življenja, veselja, zabava, svirki, kafića, barova i klubova, diskoteka....
-Itekako dobro se sjećam striptiza u Splendid baru i Labirint baru, pa to je bilo normalno, i sjećam se žive svirke svaku noć na stotinu mjesta. Ma nije čovjek sam znao gdje bi prije pošao. Nikad neću zaboraviti jednu gažu u Labirintu. Svirali smo dole, a razbolio nam se bubnjar. I kako sam ja ponešto znao o tome, ja sam uskočio kao bubnjar tu večer. Dok sam ja svirao gospođica striptizeta mi je jednostavno u sklopu koreografije sjela na glavu. Doslovno je njezino bogatstvo, je li, ono od čega je živjela, bilo na mome nosu! I tako sam ja udisao taj divni zrak, zato sam danas i živ! A bolesni bubnjar je, ja mislim, iako mi to nikad nije rekao, žestoko požalio što se tu noć razbolio!" - kroz smijeh nam je ispričao Mišo žaleći što nitko nije fotografijom ovjekovječio taj događaj. No na spomen striptiz bara u garaži, Mrkić dodaje: - Kakva će to bit garaža, kolika? Nemam ništa protiv garaže jer u njoj sam i ja počeo svirati i izgubio sluh, ali čini mi se da za striptiz bar garaža mora ipak biti ogromne kvadrature, ne znam gdje bi se to moglo napraviti, osim ako u onima obične kvadrature neće visjeti kao pršuti..."
Pršutana
Kad smo kod pršuta, kad bi završila zabava, svirke i barovi, za bokun mesa ili dobre ćevape uvijek je bilo još pokoje otvoreno mjesto za pojesti, poput Oceana na Pilama kojega mnogi neće prežaliti, malog roštilja na Žarkovici s pogledom na grad i atmosferom koja je zvala na romantiku, sjeća se doajen noćnog života i u gradu i u Zagrebu, ugostiteljski majstor Albert Papo.
-Ali falilo je još nešto. Ono nešto što bi bilo baš onako odlično. Govorimo o 1969. - 70. Otvorila se žičara, ja i Vlaho Srezović otvorili smo Saloon koji je bio jako uspješan i zvali su me za par savjeta iz grada da bi nešto učinili na Srđu. Jer zapravo, da bi bili 'voda', morali su prodavati 2 tisuće karata za žičaru, a prodavali su recimo 800-900 dnevno. I onda je dogovoreno da će arhitektica Dubravka Kržić napraviti projekt i ona ga je napravila sjajno, ja sam tek uletio s jednim detaljem: na sred ogromnog ringa, koji je bio pustopoljina, odlučili smo se za jedan veliki totem s osvjetljenjem jer to ljude više privlači za plesanje nego gola površina, osim ako nisu egzibicionisti, a takvih je bilo malo. Super je bio projekt, disco se nazvao Amor, jer svi su Atlasovi i brodovi i sve ostalo počinjali sa slovom A. Prvi DJ bio je Čokljat, uslijedili su mnogi drugi, to je bio šou, odličan razglas, uređenje asketsko ali odgovaralo je mjestu na kojemu jesmo, a žičara je počela prodavati gotovo dvije tisuće karata, ali samo po noći, đe je bio dnevni posao još! Nikome nismo smetali, jedino je nama znao zasmetati vjetar, jer je na vrhu nezgodno, ali to je sve." - priča Papo.
Tezej, kasnije Labirint, Nocturno u Excelsioru, Splendid bar, Ocean, Bacchus, Exodus, hrpa kafića, Antika u portu, koji je po danu bio izletnički brod, a noću noćni klub, Arsenal, Žuta podmornica Pera Limunade na Batahovini, Palace bar, hotelske tarace i kkubovi odnosno barovi, performansi, mađioničari, živa muzika, striptizete i plesačice, peep show po bujnom dubrovačkom raslinju i plažama, za svakoga ponešto - zbroj je lijepih godina prošlog stoljeća koje je prekinuo rat.
A gdje ćemo sad?
-Pa čak ni ono pjevanje po uličicama i portunima, pod dvorom i zvonikom, kad onako veseli idemo ili put doma ili na još jednu, to je jednostavno sve izbrisano u ovoj frigidnoj okolini kakva je nažalost postao Dubrovnik. Bio sam uvijek jako vezan za Igre, radio i veselio se, a život kao život grada noću zaista je bio buran. I nije stvar u oblokavanju, najčešće je bilo samo do druženja i smijeha. Zašto danas nije tako? Pa prvi preduvjet je to što sad postoje internet i mobiteli, pa se ljudi ne znaju, ne mogu ili neće družiti. Drugo je što se nekad u sezoni nije znalo đe bi prije, toliko se toga događalo, toliko je toga bilo da se to ne može nabrojiti, ne može. Hoćeš u klub, u bar, na taracu, pojesti, plesati, na bal, na podmornicu, na brod.... mi smo se stvarno zabavljali, s naglaskom na riječi stvarno, ne virtualno. Što ću ti govorit' kad su Indexi nekoliko godina svirali na Banjama, a đe su drugi bendovi i sve to je jednostavno nestalo..." - priča nam Mišo Mihočević koji je, uza sve života u gradu, bio u kontaktu i s brojnim sudionicima Dubrovačkih ljetnih igara, velikim, istinskim umjetnicima, zvijezdama u pravom smislu riječi.
-Postali su ljudi opsjednuti novcem i trkom za novcem, a i plastikom smo opsjednuti isto! Ona butiga s patkama, sve je sama rekla..." - zaključuje Mihočević.
S njime se slaže i još jedan dubrovački ugostitelj, najpoznatiji po nekad divnom Taliru, Frano Cetinić.
Ispario je i profesionalizam
-Radio sam od diskoteka do prvih kafića. Aquarius, pa na pilama prije 1970. se otvorio No.1 Vlaho Srezović i Albert Papo ga otvorili, pa pošli studirat' u Zagreb i otvorili Saloon, onda kako je počeo Nelson pa prekoputa Tezej pa Labirint, onda je konkurencija krenula, na Antici je bio disko klub dvaput tjedno vezan u portu, na Srđu Amor, to su bile male diskoteke uljudne, zgodne, radile su se pod zemljom, izolacija je bila, nije nikome smetalo, onda Splendid bar, Adriatic pa noćni klub u Neptunu,..
Okupljali bi se u Hama Hajdarhodžića Trubadura u garažama kraj Adriatika gdje je otvorio kao mali restoran, a to je sve bilo usput za poć u Adriatik, svaki malo bolji hotel je imao živu muziku ako je držao do sebe, ali se znao red. Radio sam u Lazaretima kad se Bacchus otvorio, to je bilo po tri -četiri tisuće prodanih ulaznica! Ma za ne povjerovati za današnje prilike. Kad bi finulo sve u gradu, oko ure, ure i kvarat, čekali smo u Lazaretima da krene dolaziti publika. Radio sam i u Fudbalu, prvom kafiću, držali smo ljetne igre, sad kad vidim da je netko otvorio disko klub u Revelinu ili glasnu muziku u Cele k'o klub - pa to je atak na grad, na Stradun, na sve. U svijetu se zna gdje su klubovi, gdje su hoteli, gdje su kafići i kako to funkcionira." - priča Cetinić i dodaje kako mu je smiješno da gej populacija ima svoj kafić.
-Ti ljudi su dolazili svugdje, cijeli sam život u kontaktima sa svima, pa i gej populacijom, to su normalni ljudi i normalni gosti. Gej populacija je dolazila svugdje pa i u Fudbal, koji je bio jedan od najpopularnijih kafića. Pa da nije gejeva nikad se ne bi proglasila plaža na Lokrumu, znalo se na Stradunu na kojim su izlozima znali sjedit - četiri izloga kala Cele, i to se znalo i nikoga nije bilo briga za to! Mene ljuti kao dugogodišnjeg ugostitelja što ljudi otvaraju neke barove i ti dobiješ bar, nije se ni otvorio, a taj marketing je toliko agresivan da je to neki drugi svijet, jer to je sve bilo normalno, a sad se mora posebno naglašavati za koga je, kakav je i slično. Jer prije su ljudi profesionalno radili svoj posao, znači - svakog gosta posluži na isti način. To je sve".
-Svaka budala može najaviti da otvara ovo ili ono, nazvati to kako hoće i reći - prvi klub, prvi bar ili prvi ne znam burger u Dubrovniku! Ali kad to jednostavno nije istina, Dubrovnik je sve što ikome može pasti na pamet imao još prije pedesetak godina, ne budite ljudi smiješni" - dodaje Mišo Mrkić i podcrtava bolnu istinu: Dubrovnik nikad nije bio dalje od budućnosti koju je mogao imati.