Službene statistike slab su pokazatelj stvarne slike vršnjačkoga nasilja. Policijska uprava dubrovačko-neretvanska protekle je godine primila samo pet prijava neovlaštenog dijeljenja fotografija, snimaka djece i ostalih oblika elektroničkog nasilja, iskorištavanja i zlostavljanja maloljetnika putem društvenih mreža. Svjesni da je nemoguće djeci i mladima zabraniti upotrebu mobitela i ostalih uređaja, roditeljima su od koristi savjeti školskih psihologa.
Red Button
Prošlo je deset godina otkako je MUP pokrenuo aplikaciju Red Button za prijavu zlostavljanja.
- Prijavitelji su najčešće škole koje prve dođu do takvih informacija i zatim zatraže intervenciju policije, dok se roditelji kao prijavitelji vrlo rijetko prvo obraćaju policiji. Ukoliko roditelji na djetetovom mobitelu primijete bilo kakvo vrbovanje na neprimjerene radnje od strane drugih korisnika društvenih mreža ili kada doznaju da se fotografije, snimke i drugi sadržaji na štetu njihove djece dijele elektroničkim putem savjetujemo da se obrate policiji, pri čemu napominjemo da takve poruke ne brišu niti da blokiraju kontakt kako bi policija imala uvid u objavljeni sadržaj koji se u kasnijem postupku koristi kao dokazni materijal – poručuju iz Policijske uprave.
Pojam cyberbullying odnosi se na svaku komunikaciju putem interneta, bilo da je riječ o Instagramu, Facebooku, Snapchatu, Viberu i slično, a služi kako bi se neko dijete ponizilo, povrijedilo, uznemirilo, ismijavalo, isključilo iz društva,... Mogu to biti poruke, fotografije, snimci, pozivi, a događa se češće nego što se pretpostavlja jer u većini slučajeva prođe bez znanja roditelja. U osnovnim školama cyberbullying je jedna od krovnih tema u Školskom preventivnom programu, jer ga je teže detektirati zbog izostanka fizičkog kontakta između žrtve, počinitelja i publike, kaže dubrovačka psihologinja.
- Djeca rjeđe prijavljuju ovaj oblik nasilja jer ga percipiraju, kako nam to oni kroz razgovor kažu, kao "zbijanje šale na tuđi račun". Razlog tome je što im se preko ekrana empatija i osjetljivost smanjuju, teže vide i razumiju štetu koje njihove riječi i postupci putem društvenih mreža mogu učiniti drugoj osobi. Nažalost, često to ne doživljaju kao nešto što je potrebno prijaviti, čak i kad sami doživljavaju elektroničko nasilje. Vršnjačko nasilje vrlo je učestala pojava u današnjem vremenu i važno ju je približiti i objasniti djeci već u ranoj dobi. Nažalost, elektroničko nasilje se ne doživljava kao nešto ozbiljno jer se odvija virtualnim putem, a posljedice dugotrajnije izloženosti su vrlo ozbiljne za narušavanje samopouzdanja djeteta i psihološkog blagostanja – kaže Sumejja Brković, psihologinja u OŠ Lapad.
Bolje anonimno
Do srednjoškolskoj uzrasta se stvari očito počinju mijenjati. Psihologinja Dora Pavlović, stručna suradnica u Ekonomskoj i trgovačkoj školi Dubrovnik, kaže kako sve veći broj učenika virtualno nasilje shvaća ozbiljno.
- Nažalost, postoje i oni s lakomislenom percepcijom i nerazumijevanjem o posljedicama koje virtualno nasilje može imati po mentalno zdravlje pojedinca. Prije svega, savjetovala bih stvaranje bliskog odnosa s djecom temeljenog na povjerenju i autentičnom interesu za djetetove sklonosti. Potom, učenje djece zdravim navikama korištenja interneta vlastitim primjerom odgovornog ponašanja, razgovaranje o sadržajima na internetu, njegovom korištenju i opasnostima koje su moguće, postavljanje granica vremenskog korištenja, upoznavanje s mehanizmima zaštite u slučaju virtualnog nasilja kao što je MUP-ova Red button aplikacija – navodi Dora Pavlović.
Sugovornica kaže kako je teško dati univerzalan odgovor na pitanje, u kojoj dobi djetetu dopustiti pristup društvenim mrežama. Mnogo ovisi o psihološkim karakteristikama pojedinog djeteta i okolini. Sumejja Brković smatra da djeca u razrednoj nastavi ne bi trebala imati pristup društvenim mrežama. Obje psihologinje slažu se da društvene mreže imaju i pozitivnu stranu, ali djecu treba medijski opismeniti. Pod uvjetom da ne zloupotrebljavaju anonimnost, savjet je da se djeca prijavljuju pod nadimkom s kojim bi roditelji trebali biti upoznati.
- Djeci treba objasniti koje su sve moguće negativne posljedice i opasnosti slanja fotografija putem društvenih mreža i na koje je načine korisnici mogu zloupotrijebiti. U školama to postižemo putem preventivnih programa gdje su sami učenici aktivni sudionici i potičemo ih na kritički način razmišljanja o internetskim sadržajima. Roditelji dodatno kod kuće trebaju, koliko mogu, kontrolirati kakav sadržaj djeca slikaju i šalju li te fotografije nekome dalje. Uz dosljedne preventivne korake, adolescente se itekako može zaštititi od ovakvih opasnosti – savjetuje Brković.
Family link ili ne?
Roditelji se često lome oko pitanja kontrole djeteta, treba li posegnuti za family linkom. Ni psiholozi se uvijek ne slažu do kraja u odgovorima na pitanje: trebaju li roditelji kontrolirati mobitele, čitati poruke, provjeravati povijest pretraživanja i kontakte? Gdje je granica prava djeteta na privatnost i nužnog povjerenja s jedne, te roditeljske odgovornosti i brige o odgoju s druge strane?
- Dosad nisam imala priliku susresti se s family linkom u praksi, no smatram da za njime nema potrebe ako roditelji i djeca imaju izgrađen blizak odnos temeljen na povjerenju što smatram da aplikacija kao što je family link narušava i u konačnici može uzrokovati udaljavanje djece od roditelja. Kako bi i roditelji i djeca bolje shvatili izazove s kojima se i jedni i drugi susreću korisno je postavljanje u ulogu drugoga. Roditelji će se uvijek brinuti o načinu na koji njihova djeca koriste internet i jesu li sigurna, a djeca, pogotovo adolescenti, uvijek će imati potrebu za privatnošću. Od otvorenog i neosuđujućeg razgovora s djecom, jasnih pravila i granica, roditelji će imati puno više koristi od bilo kakve aplikacije za nadzor i kontrolu korištenja interneta – kaže Dora Pavlović.
S druge strane, Sumejja Brković kaže kako je family link koristan u nadzoru aplikacija koje dijete koristi i ograničavanju vremena korištenja mobilnih uređaja.
- Sve dok su djeca maloljetna potrebno je da roditelji znaju s kime dijete komunicira preko društvenih mreža i na koji način te koje društvene mreže koriste i kakve sadržaje pregledavaju. S djecom treba otvoreno razgovarati o razlozima kontrole i na koji način će se ona provodi. Kada djetetu objasnite određena pravila i razloge kontrole, neće to doživljavati kao narušavanje privatnosti, ali je bitno da se roditelji potrude da djeci to objasne na njima shvatljiv način i primjereno njihovoj dobi, kako bi dijete znalo da se u bilo kojem trenutku može obratiti svom roditelju za savjet i pomoć. Na taj način, roditelj uspostavlja povjerenje i kontrolu – kaže psihologinja Brković.
Nije uvijek lako održavati ravnotežu između povjerenja i nadzora, dodaje, ali izgledi za to su veći dok postoji otvorena komunikacija među roditeljima i djecom.