StoryEditor
DubrovnikRAZGOVOR |

PSIHIJATAR DAVOR GRILEC Najavio mi se prvi pacijent zbog koronavirusa, ali zbog stigme nije došao na pregled

Piše Dubravka Marjanović Ladašić
17. ožujka 2020. - 07:01
Božo Radić/HANZA MEDIA
Davor Grilec doktor je medicine, psihijatar i subspecijalist socijalne psihijatrije, voditelj Dnevne psihijatrijske bolnice, voditelj Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih OB Dubrovnik te predsjednik ogranka Hrvatskog liječničkog sindikata Opće bolnice Dubrovnik.

Rođen je 1975. godine u Dubrovniku, u osnovnoj i Gimnaziji aktivno se bavio veslanjem, te u dva navrata bio prvak Hrvatske. Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu 2000., pet godina je radio na Hitnoj medicinskoj pomoći, od toga zadnju proveo kao Voditelj Hitne pomoći Dubrovnik, a trenutno se rekreativno bavi trčanjem.

Ova pandemija imat će itekako veliki negativan, izravan i neizravan stresogen učinak na ljudsku psihu, jednako kao i u ratu, istaknuo je dr. Grilec

 

Prvo pitanje je za one koji brkaju pojmove psihologa i psihijatra – što zapravo Vi radite?

Moj rad kao psihijatra i edukacija se bitno razlikuju od psihologa, prvenstveno sam doktor medicine, tj. liječnik koji je stekao to zvanje nakon šestogodišnjeg studija na Medicinskom fakultetu (dok su ogromna većina studija tada trajala samo četiri godine) te kao takav mogu raditi i kao liječnik obiteljske medicine ili liječnik na kolima Hitne pomoći.
- Zvanje psihijatra sam stekao na četverogodišnjoj specijalizaciji u različitim Klinikama za psihijatriju u Zagrebu, a dvogodišnje subspecijalističko usavršavanje sam proveo u Klinici za psihijatriju Vrapče, pod mentorstvom velikana hrvatske psihijatrije pokojnog profesora Vlade Jukića.

Psihijatar je liječnik koji se bavi specijalizirano uglavnom težim psihičkim smetnjama i oboljenjima, koje zahtjevaju hospitalno liječenje i liječenje medikamentima, ali jednako tako bavi se i drugim vidovima liječenja kao psihoterapijom, socioterapijom, ambulantnim liječenjem, liječenjem u Dnevnim bolnicama i vaninstitucionalnim liječenjem. Jednako kao i mnogi liječnici, zbog specifičnosti poziva, rade 365 dana u godini, po 24 sata, u dežurstvima, noću i za sve blagdane, a tijekom rata ili kao sada, za vrijeme pandemije Covida-19, imaju radnu obvezu te svoje zdravlje i život stavljaju u službu zajednici, stavljajući u drugi plan svoju obitelj i osobne potrebe. Ovo posebno spominjem radi cijelog medicinskog osoblja koje je dalo nemjerljiv doprinos u Domovinskom ratu.

image
Božo Radić/HANZA MEDIA

 

Jesu li u našem društvu još jake predrasude prema onima koji posjećuju psihijatra, jer ih se smatra 'ludima'?

- Psihijatrija je specifična medicinska grana, obilježena jakom stigmom i još uvijek u našem društvu postoje velike predrasude temeljene na krivim vjerovanjima, zabludama i osobnim strahovima, koja u konačnici povećavaju samu stigmu i uzrokuju samostigmatizaciju pacijenata i njihovih obitelji, što kasnije dovodi do kasnijeg traženja pomoći, loše suradljivosti u liječenju te lošijeg ishoda u liječenju, iako treba jasno naglasiti kako se ovdje radi o neuro-biokemijskoj disfunkcionalnosti najvažnijeg organa u tijelu-mozga, kojem paradoksalno posvećujemo najmanje brige.
 

Primijećujete li porast broja pacijenata zadnjih godina i zašto?

– Posljednjih godina se primjećuje itekako porast pacijenata, najviše iz socioloških razloga. Razvojem psihijatrije i ona sama se okreće skupinama koje prije nisu bile u fokusu njena djelovanja, pa tako više nije okrenuta teškim duševnim obolijenjima već mnogobrojnim drugim psihičkim smetnjama i tegobama. Nadalje, povećan je probir među najmlađom populacijom, djecom i mladima, kako bi pravovremeno dobila potrebnu pomoć, povećava se udio starijeg stanovništva i povećava se životna dob te se otvara veliko područje demencija, dok je odavno od strane SZO (Svjetske zdravstvene organizacije – WHO) upravo 2020. godina proglašena kao prekretna, u kojoj će statistički depresija biti prvi uzrok obolijevanja u razvijenom svijetu i preuzeti neslavno vodstvo od cerebrovaskularnih i malignih bolesti.

Stres kao dio suvremenog načina života modernog čovjeka, kojem se čovjek posljednjih desetljeća nije imao vremena evolucijski prilagoditi, snažan je etiološki faktor u nastanku psihičkih i somatskih oboljenja, dok ne smijemo zaboraviti da ratne traume još nisu zarasle i mogu se prenositi transgeneracijski.


Javljaju li Vam se pacijenti zbog pandemije koronavirusa koja je zahvatila i Hrvatsku? Kako ova pandemija djeluje na ljudsku psihu?

- Najavio se prvi, ali zbog stigme nije došao na pregled. Strah od smrti je najveći ljudski strah, te bez obzira na statistiku, ljudi se ponašaju od onog što je očekivano - pozitivno zabrinuto, oprezno, odgovorno, do toga da su povišeno anksiozni, to jest u strahu te takve prepoznajemo u okolini kako šire svoju tjeskobu i negativnu energiju, kraće rečeno, paničare te u skladu s tim se i ponašaju, selektivno percipirajući isključivo crne informacije kojima dodatno hrane svoju povišenu anksioznost koja kasnije, ovisno o situaciji, može eskalirati do različitih paničnih stanja i ponašanja.

Povišena razina straha i tjeskobe kod pojedinaca opravdana je kod onih koji su aktualno pod specifičnim stresom, bilo da su pozitivni na Covid, hospitalizirani zbog istog, bilo da su bliži kontakti ili članovi uže i šire obitelji, odnosno da im je izrečena mjera samoizolacije, jednako kao i kod osoba koje su starije životne dobi i svih osoba koji boluju od težih kroničnih bolesti.
 

Zbog čega bi se konkretno trebalo javiti psihijatru, kakve simptome čovjek treba imati da bi bio upućen Vama u terapiju?

- Psihijatru bi se trebao javiti pacijent kojeg je liječnik primarne zdravstvene zaštite, liječnik obiteljske medicine ili liječnik hitne pomoći uputio na sekundarnu specijalističku zdravstvenu zaštitu. To znači svi teži oblici anksioznih i depresivnih stanja koja se nisu mogla sanirati u primarnoj zdravstvenoj zaštiti te sva psihotična stanja, različite bolesti ovisnosti, demencije, bipolarni poremećaji, sa svom paletom simptoma i ponašanja koja zahtijevaju multidisciplinarni pristup i medikamentozno liječenje, često i hospitalno liječenje s ili bez asistencije policije.
 

Kako prepoznati psihopata i koliko je takvih poremećaja u postotku u društvu? Kažu da su psihopati često na rukovodećim položajima zbog inteligencije i nedostatka empatije, je li to točno ili ih takav opis samo romantizira? Kako se nositi s psihopatom u obitelji ili na poslu?

- Psihopatije ili sociopatije su samo jedan dijagnostički entitet koji pripada širokom području poremećaja ličnosti. Poremećaji ličnosti, karakterizirani su tvrdokornim obrascima razmišljanja i ponašanja stečena u ranoj mladenačkoj dobi, koja značajno odstupaju od prosjeka te su teško dostupna korekciji. Postoje brojni poremećaji osobnosti i jako su rašireni u društvu od sociopatskih koji nemaju usađene etičke i moralne vrijednosti, te takvu populaciju nalazimo u kazneno popravnim domovima, zatvorima i u krim miljeu, preko shizoidnih, emocionalno nestabilnih, histrionskih, ovisnih, izbjegavajućih, narcističkih i mnogih drugih poremećaja ličnosti.

image
Božo Radić/HANZA MEDIA


Kod laika se pojam psihopat uglavnom miješa s narcističkim poremećajem osobnosti, koji karakterizira osjećaj nadmoći, grandioznosti, uz nedostatak empatije i socijalne inteligencije, što neminovno dovodi do vrlo narušenih interpersonalnih odnosa s okolinom. Općenito, sve osobe u čijem prisustvu opetovano osjećate nelagodu ili doživljavate zlostavljanje trebate izbjegavati ili se zaštititi na drugi društveno prihvatljiv način, a na radnom mjestu u skladu sa Zakonom o radu. Ovdje isto tako treba jasno razlučiti situacije koje u našem društvu nisu rijetke, kada se određene radne obaveze doživljavaju, van okvira, tj. u vidu mobinga, a zapravo su u opisu nečijeg posla.
 

Dolaze li k Vama i maloljetnici i zbog čega? Nedavno smo doznali da je vršnjačko nasilje doživjelo 'evoluciju' u dubrovačkim osnovnim školama, u kojima je postalo popularno tzv. 'čmarenje', odnosno guranje predmeta u anus vršnjacima, zbog čega su sazivani i roditeljski sastanci, ali su slučajevi ostali skriveni unutar zidova škole. Jeste li se susreli s nekom od žrtava ili počinitelja i kako okarakterizirati ova ponašanja?

- Nisu mi poznati navodi iz vašeg pitanja o nasilju koje po opisu obuhvaća i fizičko i psihičko i seksualno nasilje, ali me ne čude vaši navodi da su sazivani roditeljski sastanci, te je sve ostalo skriveno u zidovima škole. Ja bih se nadovezao, ostalo je skriveno duboko u patnjama te djece, koja nisu dobila potrebnu ni zaštitu nas odraslih ni psihološku pomoć, jednako kao i počinitelji kaznenih djela koji nisu dobili zakonom propisane sankcije i njima potrebnu psihološku pomoć. Moj je savjet, ako su istiniti ovi navodi o zlostavljanju, da roditelji žrtava sami prijave nasilje Centru i policiji.

Posebno mi je drago što ste mi postavili ovo pitanje jer sam se, prije par godina, kao roditelj osnovnoškolaca susreo s višegodišnjim vršnjačkim nasiljem nad jednim djetetom, za koje sam doznao u 8. razredu, te sam se uključio pomoći djetetu i obitelji.
 

Što Vas je najviše šokiralo u vezi nasilja među osnovnoškolcima?

- Želim naglasiti da sam ostao šokiran bešćutnošću onih koji su trebali zaštititi dijete, a to su nastavnici, stručna služba te ravnateljica, koji su zatvarali oči pred onim što se pred njima svakodnevno događalo. Ostao sam šokiran porukama odgovornih koje se mogu općenito prenijeti: u četvrtom razredu 'ma proći će to', u osmom 'mi tu više ništa ne možemo učiniti, preselite dijete u drugu školu' do vrhunca kada sam osobno čuo od najodgovornijih da se izjednačava odgovornost žrtve i agresora. Kao primjer navest ću često uvjerenje, ne u konkretnom slučaju: da nije nosila minicu i pila pivu s dečkima u kasne sate, ne bi joj se to dogodilo, i ona snosi dio odgovornosti. Ova priča je imala dobar ishod onog trena kada je zdravstvena institucija prijavila nasilje.
 

No, zakoni su jasni...

- Po važećim zakonima RH, svatko, i roditelj, a osobito nastavnik, stručna služba i ravnatelj: čitaj škola, dužna je prijaviti vršnjačko nasilje, u skladu s Protokolom o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, koje je donijela Vlada Republike Hrvatske, nadležnom Centru za socijalnu skrb, policiji - Odsjeku za maloljetničku delikvenciju, Gradskom upravnom odjelu za obrazovanje te Županijskom odvjetništvu na daljnje postupanje.

- U konkretnom slučaju škola, iako drži tablu u holu 'Mjesto nulte tolerancije na nasilje', nije poduzela finalni korak po protokolu, prijavila nasilje nadležnim institucijama te su i sami kaznenoodgovorni, a još više moralno, jer su SLIJEPO štitili ugled svoje škole, tj. svoj ugled, te su stavili svoj interes ispred zdravlja i prava djeteta i samim time bili suučesnici u zlostavljanju.

Skoro trećina djece u hrvatskim školama je zlostavljana
Strana istraživanja su pokazala da je u svijetu do 17 posto djece bilo izloženo nasilju u školama, npr. u Australiji 17 posto ili Norveškoj 14 posto, pokazala su da se najčešće događa od 4. do 8. razreda osnovne škole te da čak 71 posto nastavnika ne poduzima ništa na nasilnička ponašanja u školi. Istraživanja u Hrvatskoj pokazala su, očekivano, da je 27 posto djece doživjelo jedan od oblika zlostavljanja u školi, a pokazalo je da jako malo škola prijavljuje nasilje jer misle 'da će im to narušiti ugled', kaže dr. Grilec.

 

Ipak, postoji stručna pomoć, gdje je potražiti?

- Unatrag godinu dana, u OB Dubrovnik otvorena je Poliklinika za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih, gdje radi multidisciplinarni tim od dva psihologa, te po jedan logoped, edukatora rehabilitator, radni terapeut, fonetičar i psihijatar, sa bogato opremljenom Senzornom sobom i neurofeedback aparatom. Naravno, već postoje liste čekanja koje su s vremenom sve dulje. Vrijedi istaknuti da je od struke ista Poliklinika prepoznata kao primjer dobre prakse kako organizirati ovu vrstu zdravstvene djelatnosti u Općim Županijskim bolnicama, pa se možemo pohvaliti da smo na Županijskom nivou pioniri u pružanju ovakve vrste usluge djeci i mladima i ogledni primjer.
 

Vršnjačko nasilje prije nije bilo prisutno u ovakvoj mjeri. Zašto?

- Nažalost, vršnjačko nasilje zahtjeva zaseban intervju. Ono je prije bilo u manjoj mjeri prisutno, kada su i odgojne metode u školi bile malo zastarjele, no mora se priznati učinkovite, gdje su djeca odlazila u škole gledajući na nastavnike s poštovanjem i kao autoritete, koje su im usadili roditelji. Sadašnja instant generacija roditelja se obrazovala na internetu, facebooku i instagramu i sveznajuća je, uz negativne poruke ruši autoritete, uz prezaštitnički odgoj djece vjeruju prvenstveno svome djetetu, te direktno narušavaju integritet nastavnika kao djelatnika i škole kao odgojno obrazovne ustanove. Upravo zbog toga dolazi do ekspanzije vršnjačkog nasilja koje nikako ne smijemo zamijeniti s običnim vršnjačkim sukobom, za koje su odgovorni ne djeca, već isključivo odrasli, posebno nastavnici, stručna služba i ravnatelji svojim nečinjenjem! I svojim neprijavljivanjem nasilja!

Običan vršnjački sukob je uvijek bila uobičajena pojava u školi i karakterizirana je da sudionici ne postupaju jedan prema drugome s namjerom ozljeđivanja ili nanošenja štete, nema nesrazmjera moći, nema težih posljedica za djecu u sukobu, djeca slobodno pregovaraju, mogu dati razloge zašto su u sukobu, mogu promjeniti temu i mogu se ispričati itd. te nema elemenata nasilja.


Zašto roditelji najčešće šute?

Moramo biti svjesni da će sve žrtve biti sklone prikrivati nasilje zbog različitih osjećaja srama, roditelji će radi dodatne zaštite djeteta od daljnje retraumatizacije pokušati zaštititi dijete i povjerovat će onima kojima su pruženi zdravi s povjerenjem u odgojno-obrazovnu ustanovu, koja ih je već, ako su vaši navodi točni, ponovo učinila žrtvom odrađivanjem različitih sastanaka, zataškavanjem, a ne postupanju po zakonu i prijavljivanjem nasilja.

- Zakonska je obaveza škole i ravnatelja prijaviti svaki oblik vršnjačkog nasilja! Isto tako, dužnost svakog građana je da, ako ima saznanja, isto prijavi, a dužnost novinara je da priču izvede do kraja, ili je bilo ili nije bilo, gdje i kada, a dalje neka institucije rade svoj posao.
 

Kako prevenirati psihijatrijske bolesti?

Psihijatrijske bolesti su multifaktorijalno uzrokovane, kombinacijom bioloških, psiholoških i socioloških faktora. Prevencija svih bolesti ide utjecajem na uzročne čimbenike, pa samim time odrastanje i življenje u zdravoj sredini, sa poticanjem zdravih stilova života su preduvjet za bolje psihičko zdravlje, kao i traženje pomoći na vrijeme uz ranu intervenciju i dobru suradnju u procesu liječenja.

image
Božo Radić/HANZA MEDIA

 

Što Vas najviše raduje u Vašem poslu?

Najviše me raduje u mom poslu kada mi pacijent reče da moli Boga za mene.
 

Kako kao liječnik opstajete u skupom Dubrovniku, jeste li došli u iskušenje da odselite i kamo?

Iako sam rođen i odrastao na asfaltu Lapada, stambeno pitanje i sreću sam našao tako što živim s obitelji u zasebnom domaćinstvu kod roditelja moje supruge u predgrađu, u kući pored mora. Prije 7 godina sam intenzivno razmišljao o odlasku u Norvešku s obitelji i slagao kockice te počeo učiti osnove norveškog, što je vrlo jednostavno za realizirati, a motiviran prvenstveno kaotičnim zdravstvenim sustavom u kojem radim, u kojem smo svi gubitnici, i oni koji traže zdravstvenu uslugu i oni koji je pružaju, kao i društvenim okruženjem u kojem živim i koje neminovno određuje moju budućnost i budućnost moje djece.
- Ključni razlog zašto sam ostao i nisam se priključio kolonama mladih koji su otišli iz Hrvatske, bilo je kad su djeca rekla: 'Ali, tata, nama je ovdje lijepo, ne želimo nikud ići'. Tada sam se stavio u njihove cipele i nisam imao hrabrosti uskratiti im sretno djetinjstvo, prvenstveno veliku obitelj, svakodnevno ljetno kupanje u Solinama i na Mljetu, odrastanje uz mirise bakinih kolača, mirise i okuse limuna, naranača, šipaka, grožđa i pomadora iz djedova vrta te berbe maslina kada se okupi cijela familija i prijatelji.

Namjerno nanošenje patnje
Vršnjačko nasilje je svako namjerno fizičko i psihičko nasilje usmjereno prema djeci od strane njihovih vršnjaka, s ciljem povrjeđivanja, neovisno o mjestu izvršenja, razlikuje se po težini, intenzitetu i trajanju, a uključuje ponavljanje istog obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijeg ili grupa protiv pojedinca), ono ima za cilj namjerno nanošenje patnje i boli, sramoćenje i izolaciju djeteta, tu su uvijek prisutni čimbenici nedostatak podrške i posljedice.
#DAVOR GRILEC#KORONAVIRUS#VRŠNJAČKO NASILJE#PSIHIJATRIJA
loading...

Izdvojeno

04. lipanj 2020 16:32