Prije 29 godina na današnji dan, 5. listopada 1991., u tijeku srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik od neprijateljske granate, kao prva civilna žrtva u napadu na Grad, u svom stanu na Pločama poginuo je pjesnik Milan Milišić.
Rođen u Dubrovniku 1941. godine, poginuo je mjesec dana nakon navršenih pedeset godina. Za života objavio je zbirke pjesama: „Volile su me dvije sestre skupa“, „Koga nema“, „Živjela naša udovica“, „Having a Good Time“, „Mačka na smeću“, „Tumaralo“, „Zgrad“ te grafičko-pjesničku mapu s Lukšom Pekom „Vrt bez dobi“. Bio je dramaturg Kazališta Marina Držića, član Hrvatskog društva književnika i Hrvatskog centra PEN-a, prevodio je Pintera, Frosta i Tolkina. Pisao je eseje, putopise, kazališne kritike, uređivao časopise i biblioteke, ogledao se u radijskom stvaralaštvu, bio je suradnik Radio Dubrovnika a izvođen je i u Dramskom programu Hrvatskog radija.
Na dubrovačkoj sceni, po njegovim tekstovima, izvedene su predstave: „Ljubičasti Stradun“ i „Mjesečina za Lady Macbeth“ Teatra Lero i „Kad je Bog stvarao Dubrovnik“ Kazališta Marina Držića. Posmrtno, zahvaljujući Jeleni Trpković Milišić, objavljene su mu knjige: „Mrtvo zvono“, „Otoci“, „Treperenje“, „Dubrovačka zrcala“, „Nastrana vrana“, „Oficirova kći“, „Mufica“, „Unutrašnje stvari“ i „Stvaranje Dubrovnika“, koje, kao i gotovo cjelokupno njegovo djelo svjedoče o Milišićevoj trajnoj i inspirativnoj vezi s rodnim gradom kojeg je na, sebi svojstven pjesnički način, volio.