Prije točno 80 godina ubijena je Marija Radeljević, dubrovačka antifašistkinja čije je ime jedno vrijeme nosila dubrovačka Gimnazija: njezin suborac za Dubrovački je opisao koliko je hrabra bila

Na današnji dan prije točno 80 godina u pelješkom selu Donja Vrućica Talijani su strijeljali dubrovačku antifašistkinju Mariju Radeljević. U rujnu iste godine poginula je njezina sestra Anuška.

Marija Radeljević rođena je 28. lipnja 1922. u Dubrovniku, bila je najstarija kćer dubrovačkog revolucionara Bruna Radeljevića, a njezina sestra rođena je 20. lipnja 1924. Nakon završene osnovne škole, upisala je gimnaziju. Početkom 1936. godine njezin otac bio je uhapšen kao komunist, zatvoren u dubrovačkom zatvoru, mučen u istražnom zatvoru u Sarajevu, pa potom odveden na suđenje u Beograd. Njezina majka ostala je sama s četvero djece.

Dubrovački vjesnik, 15. IV. 1961.

Kako navodi profesor Ivo Perić u svojem članku "Životopis trojice mladih revolucionara", Radeljević je uoči male mature 1. lipnja 1936. pisala ocu kako je uspješno završila razred: "...ali samo da si vidio kako je sve bilo protiv mene. Snizio mi je Zec kemiju i Marčić higijenu, sve zato što sam tvoja kći, ali ja to ne žalim, jer ti si najbolji otac." Kad se njezin otac vratio s robije 1938., njegova kćer već je bila članica SKOJ-a, a postala je potom i članica Komunističke partije Jugoslavije.

Kako piše Perić, Radeljević je položila veliku maturu 1940., a 1. rujna te godine, na prvu godišnjicu napada Njemačke na Poljsku, održan je prosvjed na Stradunu, jedan od glavnih govornika bio je Bruno Radeljević koji je uhapšen i prebačen u Lepoglavu. Ubijen je u logoru Stara Gradiška. Radeljević je upisala Poljoprivredni fakultet u Beogradu, ali se nakon okupacije Jugoslavije vratila u Dubrovnik gdje je postala član Mjesnog komiteta Partije. 22. lipnja 1941. bila je i uhapšena i nakon 20 dana puštena na slobodu. Saznala je za poziv Partije o dizanju ustanka, a sredinom 1942. s majkom i dvije sestre odlazi u partizane na Pelješac. 

- Prigodom jednog talijanskog napada bila je ranjena i zarobljena. Nije ništa odavala iako su je zvjerski mučili. (...) U času strijeljanja gordo je rekla ubojicama da će u njihovim grobovima rasti trnje, a na njezinom cvijeće. Razbojnički plotun prekinuo je njezin mladi život u 21. godini, navodi Perić.

Njezina sestra Anuška, poginula je iste godine, ali 11. rujna, u 20. godini života. U Trpnju je Anuška Radeljević bila tumač na pregovorima za predaju talijanskih fašista koji se nisu htjeli predati. Tako se jedna skupina bila ukrcala u motorne barke s namjerom da pobjegnu u Italiju i pošto nisu pristali na predaju, krenula je borba u kojoj je zauvijek ugašen život mlađe sestre Marije Radeljević.

Dubrovački vjesnik, 22. IV. 1961.

Povodom 20. godišnjice od ustanka, u Dubrovačkom vjesniku je u travnju 1961. u tri dijela objavljeno svjedočanstvo potpukovnika Pepa Šeparovića koji se prisjetio tih dana borbe peljeških partizana, ali i trenutka uhićenja Marije Radeljević.

Opisuje kako je grupa partizana 17. prosinca 1942. krenula iz Gornje Vrućice kod Trpnja, bili su upućeni na prostore Hutova i Ravnog, a bilo ih je 21. Među njima i Martin Klarić kojeg su s dužnim poštovanjem zvali "Stari" jer je bio najstariji, ali i Marija Radeljević, tada članovi Okružnog komiteta KPH za južnu Dalmaciju. Spominje Šeparović u svjedočanstvu Balda Mekišića, Iva Morđina Crnog, Iva i Pera Jerinića, Iva Bokuna, Milana Prizmića, Petra Kostića, Atifa Čamparu, Jakova Ćaliju, Veljka Ferlana, Mirka Vitkovića, Sveta Benića, Iva Violića, Stipa i Živka Begovića. Klarić, Mekišić i Radeljević su, prema svjedočenju Šeparovića, više predstavljali partijsko-političko rukovodstvo nego što su bili vojnici. 

Za Radeljević Šeparović napominje kako je "uvijek i svuda bila među prvima". Nakon bitke kod sela Trnovice, krećući se prema Ponikvama, partizani su upali u zasjedu te je krenula borba koja će biti kobna za Mariju Radeljević. Navodi Šeparović kako se na jednoj strani našlo 300 talijanskih vojnika dok je njih partizana bilo svega 19.

- Promatrajući iz grmlja što se događa i ne vidjevši više nikoga od naših, osim žbuna u kojem je Violić na svega nekoliko metara, čekao sam daljnji ishod događaja, popravljajući sve bolje svoju masku. Talijani su se sređivali, dozivali i pucali, a nakon što su se frontalno postrojili dva ili tri metra jedan od drugog, krenuli su prema Stonu kako bi potpuno pretražili ovaj teren. Nije prošlo dugo, a između puščanih, začuo sam jedan revolverski metak i kako smo kasnije zaključili, to je bio taj kobni metak kojim se drugarica Radeljević pokušala ubiti. Iscrpljena od gladi i umora nije mogla dalje, pala je i pucala u sebe kako ne bi dopustila da to učine oni – ti ogavni fašistički okupatori. Naišavši na nju, dvojica su je podigla, uzela joj torbicu sa sanitetskim materijalom i izgazili je, a jednim zavojem su joj previli ranjenu glavu. Po tome i ispaljenom revolverskom metku zaključio sam da je pucala u sljepoočnicu, ali je metak pogodio visoko i tek okrznuo glavu. Kasnije smo saznali da to čak nije bila ni teža rana. Kad su je previli, jedan ju je udario kundakom i uhvativši je pod jednu i drugu ruku, više noseći nego vodeći, nastavili su s njom put prema Stonu, ističe Šeparović te nastavlja:

Dubrovački vjesnik, 29. IV. 1961.

- Sve to sam promatrao iz neposredne blizine i bio u situaciji da sigurno pogodim bar jednog od njih. Razmišljao sam o tome i zaključio da bi takav postupak i za Mariju vodio istom, a možda još i brutalnijem završetku, a nama u blizini sigurno bi otežao položaj. Zbog toga sam ostao miran. Gledajući te zadnje trenutke ovog neustrašivog i hrabrog borca i odličnog druga, koju Talijani već dugo znaju i vrebaju, prisjećao sam se svih momenata iz zajedničke borbe s njom, njezinih sestara i stare majke Kate, koja je već odavno u Pelješkom partizanskom odredu vrijedno služi kao kuharica, domaćica, ili bolje rečeno, majka svih nas iz ovog odreda. I kako se moglo očekivati, poslije nekoliko dana mučenja, odveli su je na groblje sela Vručice i tamo je mučki ubili... Eto, tako je prestalo kucati srce još jednog borca iz ove malobrojne čete na opisanom putu. Uspomene na nju ostat će u trajnom sjećanju svih koji je znaju, a posebno njezinih suboraca. Njezina majka, zajedno s ostale tri kćeri, ostala je dosljedna Marijinog puta, hrabro je i muški primila tu vijest, i nastavila svaka od njih na svom putu u Pelješkom odredu borbu slijedeći primjer drage Marije, napisao je Šeparović u Dubrovačkom vjesniku.

Inače, od 1962. dubrovačka je Gimnazija upravo nosila ime Marije Radeljević.