Dok mediji stalno pišu o odseljavanju mladih u sadašnjem kriznom trenutku, rijetko se tko osvrne na doseljavanja u prošlosti. A upravo ona oslikavaju "osobnu kartu" stanovništva danas, tvrdi dubrovački povijesni demograf dr. Marinko Marić s preddiplomskog studija Povijest Jadrana i Mediterana Sveučilišta u Dubrovniku. Iako na početku primjećuje kako još nema sustavno napravljene studije ni istraživanja na temu strukture dubrovačkog stanovništva, u pomoć 'priskaču' statistički podaci iz posljednjeg kompletiranog popisa stanovništva, onoga iz 2011. godine. A oni potvrđuju, kaže Marić, da je današnje dubrovačko stanovništvo svojevrsni "miks" stanovništva podrijetlom iz Konavala, Primorja, Pelješca, otoka i najvećim dijelom Hercegovine.
Njirići odudaraju
- Iz deset najčešćih prezimena u Dubrovniku može se dosta toga doznati. Najbrojniji dubrovačko prezime Pavlović uglavnom je iz Hercegovine, a nešto ih ima u Primorju i u Mokošici. Matići i Lučići su također uglavnom Hercegovci, a ima i Primoraca, ali i njihovi preci su nekadašnji doseljenici iz zaleđa. Isto je i s prezimenima Radić, Šimunović i Marić, koji su uglavnom iz Hercegovine i Primorja. Prezimena Raguž i Butigan su isključivo hercegovačka prezimena, a tek deseto prezime po učestalosti u Dubrovniku, Njirić, tipično je zatonsko – kaže povijesni demograf Marinko Marić o 'prezimenskom fondu' koji prema njegovim riječima ponajbolje (o)daje sliku stanovništva dubrovačkog kraja.
- Strukturu stanovništva i migracijski tokovi ne mogu se gledati u kratkim intervalima, treba zaći dublje u povijest i prisjetiti se kako je Dubrovačka Republika širila svoje područje kupovinom Lastova, Mljeta, Konavala i Primorju, što se sve odražavalo na sastav stanovništva tadašnje Republike. To što su se najveće migracije stanovništva prema Dubrovniku događale iz dubrovačkog zaleđa, tj. današnje Hercegovine, ne treba čuditi jer su ti krajevi bili uvijek u nekim ratovima, nemirima i bunama. Još od vremena Osmanlija katolici iz zaleđa su u opasnosti bježali prema Dubrovniku. Pred samo osmansko osvajanje dubrovačkoga zaleđa zbjegovi tamošnjega stanovništva bili su tolikih razmjera da su ih Dubrovčani zbog nemogućnosti pružanja utočišta u brodovima prebacivali u Apuliju u Italiji. Također, za vrijeme Hercegovačkog ustanka 1875.-78. kršćansko stanovništvo Popova i jugoistočne Hercegovine izbjeglo je na dubrovačko područje. Bilo je preko 10 tisuća izbjeglica smještenih od Pelješca preko Primorja do samoga Dubrovnika.
Emin s Ploča
Kao i uvijek kroz povijest, iz tih zbjegova netko ostane, zaposli se ili oženi...- pripovijeda nam povijesni demograf.
- To je kraj koji neposredno graniči s Dubrovnikom pa je logično da su oni stalno išli prema Dubrovniku koji je oduvijek bio poželjno odredište i mjesto gdje se puno bolje živjelo. A poznato je da ljudi bježe od ratova, a i sad tome svjedočimo u ratom zahvaćenim područjima – veli Marić i ističe kako kod doseljavanja u dubrovački kraj treba uzeti u obzir i vjersku komponentu kao jednu od ključnih uvjeta za doseljavanja na dubrovačko područje.
- U Dubrovačkoj Republici je katoličanstvo bilo državna religija, pa su tako katolici iz Hercegovine nesmetano kretali prema Dubrovniku i uglavnom tamo i ostajali. Židovi su bili povlaštena dubrovačka manjina koja je živjela unutar Grada, dok je pripadnicima pravoslavne i islamske vjeroispovijesti bilo zabranjeno naseljavanje u Dubrovniku. Pravoslavce se smatralo potencijalnim osvajačima, dok su muslimani kao pripadnici Osmanskoga Carstva i na Pločama su imali svoje 'predstavništvo', tj. tamo je stolovao "emin" (svojevrsni otpravnik poslova op.a.). Pravoslavci se u Dubrovnik počinju doseljavati tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a muslimani još kasnije, pojedinci krajem 19. stoljeća, a većina kroz 20. stoljeće. Naime, otvaranjem željezničke pruge 1901. godine javlja se potreba za masovnijom radnom snagom koja se uglavnom zapošljavala u luci Gruž, u kojem dijelu grada je i danas koncentriran najveći dio pripadnika te vjeroispovijesti. Oni su također uglavnom podrijetlom iz istočne Hercegovine – priča nam sugovornik.
Ni Konavle nisu izuzetak
U prilog slobodnijem 'protoku' katoličkih doseljenika navodi još jedan kuriozitet:
- Katolici iz zaleđa nesmetano su se kretali i zapošljavali u Dubrovniku. Skoro da nije bilo kuće u Popovu koja u Dubrovniku nije imala nekoga svoga na "privremenom radu". Najčešće su to bile i sluškinje i dječaci na zanatu koji su se kasnije ženili i udavali i stvarali svoje obitelji u novoj sredini. Bilo je i onih koji su se uspjeli probiti na dubrovačkoj hijerarhijskoj listi, uglavnom pripadnici klera, trgovci, a bilo je i uspješnih pomoraca. Dubrovnik je i u prošlosti bio poželjna destinacija za doseljenike iz zaleđa pa su roditelji kako god su znali i mogli nastojali poslati svoju djecu na zanata i za šegrte u Grad. Među njima je bio i otac Ruđera Josipa Boškovića, Nikola Bošković, koji je kao dječak iz Orahova Dola došao u Dubrovnik za šegrta, a s vremenom postao uspješan trgovac – otkriva nam Marić zanimljivosti iz demografske prošlosti dubrovačkog kraja:
- Svakako, kontinuirano doseljavanje iz zaleđa na dubrovačko područje kroz stoljetnu prošlost rezultiralo je time da je trećina današnjega dubrovačkog stanovništva hercegovačkog podrijetla. Marić se osvrće i na sastav stanovništva Konavala koje su, iako na glasu kao kompaktna zajednica koja ne rasprodaje zemlju i zatvorena je prema 'strancima', do 1918. brojile desetak posto doseljenika iz Hercegovine. Što se Mokošice tiče, Marić je, ustvrdio da je prema recentnom istraživanju utvrđeno da više od 50 posto tamošnjega stanovništva čine doseljenici iz Hercegovine. Razlog? Jeftinije zemljište za stambeno zbrinjavanje nego u Gradu i – položaj u suncu. Dubrovčani hercegovačkih korijena iz istih razloga dominiraju i na Babinu kuku te osunčanom dijelu Gruža, dok im sjenoviti Lapad baš i nije bio po volji.
- To vam je po principu 'u polju tikva, u brdu čovjek' – zaključuje s osmijehom dr. Marinko Marić.