Ivona Šimunović, muzejska pedagoginja i umjetnica
Nikad neću zaboraviti naše prvo sastajanje u školi Centar. Mali cekavci, ekipica iz Zlatnog potoka, Svetog Jakova, s Ploča i njih par iz Grada formirali su jedan genijalan razred koji se i dan danas nalazi svakih pet godina da bi proslavio godišnjice. U prvi razred nas je uveo dragi učitelj Radman, a kasnije kad je on pošao u mirovinu, preuzela nas je divna učiteljica Carević. Koliko se sjećam u to vrijeme se obnavljala škola Centar tako da smo ušli u novu, preuređenu, prekrasnu, meni tad ogromnu školu. U sjećanju mi je ostalo divno stubište i izlizani kameni skalini, zvuk školskog zvona, žamor gradskih ulica preko sata, naši odmori i marende po Gradu. Sjećam se i brojanja ulica po Stradunu, jer kao prvašić sam znala, da kada idem u školu iz doma (s Ploča), onda je škola treća ulica slijeva, a kada idem u školu iz Lapada, u popodnevnoj smjeni, jer su me tad čuvali nono i none, onda je sedma ili osma ulica sdesna. Bile su to taktike za ne izgubiti se po Gradu prvih dana osnovne škole. (bLu)
Marko Žuvela, vaterpolist
Nije mi baš u sjećanju prvi dan škole, što se događalo u razredu, koje smo predmete imali, ali se dobro sjećam kako sam nakon tog prvog dana, kad smo izašli iz razreda, rekao, tj. kako sam se požalio svima koliko knjiga ima i kako je torba teška – rekao je 21-godišnji Marko Žuvela.
Ivana Lučić mi je bila učiteljica od prvog do četvrtog razreda. Bio sam učenik Osnovne škole Lapad – rekao je vaterpolist Jug Adriatic osiguranja i hrvatski reprezentativac, koji će 2022. pamtiti po uspjehu s Jugom u prvenstvu Hrvatske i zlatu s reprezentacijom na Europskom prvenstvu.
Carmen Miloglav, košarkašica
Prvi dan škole je nešto što ti ostane baš urezano u sijećanje. Sjela sam u klupu sa Piom Šimunović. Obitelji su nam jako bliske, tako je i nama bilo lakše proći strah tog prvog dana jer smo se znale od prije. Ali isto tako voljela bi istaknuti predivnu učiteljicu Katarinu Predojević, koja nam je učinila taj dan jako posebnim, kao i sve ostale dane s njom u prve četiri godine našeg školovanja u Osnovnoj školi Marina Držića – istaknula je košarkašica Raguse Carmen Miloglav, koja je osvajala trofeje u Španjolskoj, Njemačkoj i Hrvatskoj. (TV)
Vedran Kosović, predsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine
Prvašić sam bio 1992. godine. Imao sam 6 godina i nepuna tri mjeseca. Neke slike u životu vam se posebno urežu u sjećanje, tako je i bilo i taj dan. Ispred škole u Gradu me dovela majka. Osnovna škola Marina Getaldića. Ne sjećam se neke posebne priredbe i dočeka, vjerojatno ga nije niti bilo u to ratno doba. Sjećam se koračanja prema razredu, skala i hodnika. Sve je izgledalo nekako veliko. U razred sam ušao i sjeo za klupu. Bilo je oko mene poznatih lica iz vrtića. Ostalo su bili budući prijatelji. Sjećam se da sam promislio, dobro, ovo je škola, nije više vrtić. Treba ovo dobro odraditi. Bio sam nekako zbunjeno ponosan što sam postao školarac. Sjećam se i pogleda druge starije djece s vrata učionica. I njih je zanimalo tko su novi prvašići. Prva učiteljica mi je bila Ana Mandić. Mislim samo u prvom razredu. Poslije je došla Zlatka Strujić pa Pavica Hajdić. Sjedao sam sa Vlahom Kmetovićem. Sjećam se da sam s roditeljima imao razrađen plan povratka kući na način da smo prošli sve lokacije i odredili gdje trčati ako me uhvati uzbuna. Iz današnje perspektive strašno i nezamislivo...
Imam neopisivu sreću da sam ponosni otac Lucije koja je prije dvije godine bila prvašić. U istoj školi na istom mjestu gdje sam i ja išao.
Sestra Branka Plenča, profesorica Vjeronauka u Medicinskoj školi u Dubrovniku
Prvi dan mog prvog razreda bio je jednog rujanskog ponedjeljka 1990. godine. Pohađala sam školu u mom rodnom mjestu Vrpolju. U meni su još žive slike školskog dvorišta, velikog broja djece, moje prve školske torbe, pernice, mog tate koji me dopratio do škole i naše učiteljice. Učenike sam uglavnom poznavala jer je velika većina nas provodila zajedničko vrijeme igre. Kroz jutro bismo se družili u školi, a popodne u igranju. Internet, video igre, mobitel nisu postojali. Razredi su bili raspoređeni po modelu kombinirane nastave tako da su s nama bili trećaši. Moji su mi pričali kako sam se jako radovala kad sam dobila prve "kignje". Tako sam zvala udžbenike. Sjećam se jedino udžbenika iz Vjeronauka. Vjeronauk je početkom 90-tih uveden u školski sustav.
Voljela sam predmet Priroda i društvo. Znala sam i zapjevati preko sata što je nekad bilo popraćeno upozorenjima naše učiteljice. Veliku muku mi je stvaralo pisanje pisanog slova e. Pisala sam ga obrnuto.
"Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba", izreka je koju nisam razumjela sve dok nije završilo moje učeničko doba. Danas sam Bogu zahvalna na svemu što mi je dao kroz moje školovanje. Domaća zadaća, učenje, lektira, ispiti, otvaranje dnevnika, "ispeglani dnevnik", "šalabahteri", izleti, opravdavanja, "muljanja", hvatanje petica i podizanje prosjeka, simpatije, svađe i mirenja, sve su to nezamjenjivi dio odrastanja koje se najvećim djelom događa u okrilju škole.
Zato hrabro, sretno i blagoslovljeno svim malim i velikim prvašima jer svi smo prvaši! I učenici i učitelji bez obzira na godine staža. Prvi put i jedni put pohađamo ovu školsku godinu koja je neponovljiva. I imajmo na umu da je uz odličan školski uspjeh još važnije biti odličan čovjek!