Poruka predsjednika Dubrovačkog demokratskog sabora Pera Vićana koji je u razgovoru za Dubrovački vjesnik, komentirajući aktualnu situaciju oko namjere investitora da na zemljištu između Vukovarske i Ulice dr. Ante Stračevića izgradi stambeno poslovnu zgradu, izjavio kako može biti sram one koji su prodali imovinu Zaklade braće Nikole i Miha Mihanovića, poprilično je uznemirila vodstvo Zaklade. Posebice citiranje članka Statuta Zaklade iz 1932. godine u kojemu, kako je kazao Vićan, 'jasno piše da se glavnica ne smije krnjiti, što znači, nekretnine se ne smiju prodavati'.
Jedina 'nesigurnost' je Pero
Pero Brbora, predsjednik Uprave Zaklade koja uz njega broji još dva člana iz odlomka Đonte te po jednog iz odlomaka Doli i Zaton Doli poručuje kako je Vićan citirao samo dio koji njemu odgovara kako bi u javnosti stvorio krivu sliku i prikazao da Uprava radi nešto nezakonito.
– Propustio je citirati dio u kojem stoji kako Uprava može donijeti i drugačiju odluku 'ali kloneći se nesigurnosti'. Osim što je propustio to spomenuti, Vićan je iznio i niz drugih neistina govoreći o našoj Zakladi. Primjerice da ni komunističke vlasti nisu posegnule za imovinom zadužbine braće Mihanović! Imamo kompletnu dokumentaciju koja dokazuje da su komunističke vlasti oduzele imovinu zaklade, zemljište u Dubrovniku koje je zadnja vrijeme glavna tema u medijima, ali i dvije stambene zgrade u Zagrebu oko kojih još vodimo sudski spor s državom – ističe Pero Brbora koji tvrdi kako je u slučaju Zaklade jedina 'nesigurnost' upravo Pero Vićan i njegovi gradski vijećnici koji su među ostalima digli ruku za odluku da se staza koja vodi preko zemljišta u Dubrovniku proglasi javni dobrom.
Uzelo im tristotinjak kvadrata
- Ne znam tko savjetuje gradonačelnika Mata Frankovića oko ovog slučaja, ali ga krivo savjetuje jer če ovdje Grad neupitno izgubiti. Zaklada je kao partner privatnog investitora, tvrtke Laus Centar, Upravnom sudu uputila tu odluku Gradskog vijeća na ocjenu zakonitosti. Ona je po nama nezakonita, jer osim Zaklade, nakon što je 1939. godine kupila u zemlju od Samuela Kaldora i Pera Šutića, nitko drugi nije bio upisan kao vlasnik iako su nas prije par godina nezakonito htjeli izbrisati kao vlasnike iz zemljišnih knjiga. Uostalom, od Ministarstva uprave RH dobili smo rješenje kojim nam se odobrava prodaja tog zemljišta - pojašnjava Brbora i dodaje kako je Zaklada o tom zemljištu proteklih godina morala brinuti.
– Tri puta godišnje trebalo je plaćati košnju i čišćenje od smeća koje bi se nakupilo. A to nisu mali novci. Tu je 4763 metra četvorna. Odlukom Gradskog vijeća oduzeta nam je i mogućnost da dio tih troškova pokrijemo od najma lokacije na kojoj su bili plakati na Vukovarskoj. Gradu smo još 2003. kroz prijedloge i primjedbe na izradu GUP-a predlagali da se iz zelene zone to zemljište prebaci u građevinsko, ili da ga Grad otkupi, odnosno Zakladi zauzvrat ponudi zemljište iste vrijednosti. Mi čak od Grada nismo tražili tristotinjak kvadrata koji su nam oduzeti gradnjom dviju prometnica, odnosno proširenjem Ureda obrane. U Vukovarskoj, na našoj zemlji, Sanitat uredno naplaćuje parking. No nismo se bunili. Ipak, sve je poduzeto da nam to zemljište bude problem. I sad kad ga rješavamo, ponovo žele to zaustaviti – ljut je Pero Brbora koji ističe da staza kojom su građani skraćivali sebi put ne znači da je zemljište javno. – Grad se zadužuje u ovoj besparici, a od komunalne naknade za taj projekt naplatio bi više od 4 milijuna kuna – naglašava Brbora tvrdeći da veličina zgrade zapravo nije problem.
– Drugo je tu nešto u pitanju, ne znam što. Jer zgrada neće biti viša od Vile Palme, zgrade Carine ili HEP-ove. Tu je i javna garaža sa 120 mjesta koju moramo po GUP-u graditi, ali i dvije nove ulice sa skalama od Ante Starčevića do Vukovarske. Pa jesu li te ulice bolje od utabane staze po kojoj su ljudi padali?! Je li zgrada bolja nego zapušteno zemljište koje služilo kao javni zahod? – pita se Pero Brbora i napominje kako Uprava zaklade unatoč svemu nije pristala ograditi zemljište što im je predlagano prije nekoliko godina.
Vodovod u Dolima
Zanima nas zašto je Zakladi potreban takav financijski aranžman ako, kako nam je prije toga kazao Brbora, pomaže tek šest studenata. - Upravo je to najveća neistina Pera Vićana. Glavni cilj naše Zaklade po Statutu iz 1931. godine nije okrupljavanje imovine, već da se iz prihoda imovine između ostalog riješi vodoospkrba Dola. S obzirom na tadašnje potrebe, cilj je bio i unapređenje zdravstva, školstva i gospodarstva na području tadašnje Općine Ston, područja od Smokvine do Konštara, kao područja djelovanja Zaklade propisanog Statutom. Tako se osiguravao liječnički pregled školske djece jednom mjesečno, topli obrok i besplatni lijekovi za bolesnu djecu, a liječnik je o trošku Zaklade brinuo o nastavnicima, njihovim obiteljima te župniku – otkiva nam Brbora dodajući kako je od svih ciljeva danas još nije ispunjen onaj o vodoopskrbi. Zaklada je, kaže, u suradnji s Hrvatskim vodama, financirala dvije istražne bušotine koji su pokazale da ispod Dola ima vode.
– Pronađene su dovoljne količine vode za šire područje, no utvrđen je manji salinitet koji bi se bez većih problema riješio filtriranjem. Dobivena je i lokacijska dozvola za autonomni vodoopskrbni sustav Dola, no tad je sve zaustavljeno i odlučeno je da se voda u Dole dovede iz Slanog iako svi mi znamo da ta voda nije dobra jer je se radi o boćatoj, slanoj vodi – pojašnjava čelnik Zaklade braće Mihanović, pokazujući dokumentaciju koja svjedoči o desetljetnim sudskim postupcima kojima želi vratiti imovinu zadužbine u Zagrebu.
