Otkako je prvi dan prakse u srednjoj školi krenula raditi na suhomesnatom odjelu u trgovini, Perica Begović je ostala vjerna svom radnom mjestu i struci za koju se odlučila. Kako tad – tako sad, njezin osmijeh krasi Odjel suhomesnatih proizvoda u Pemovom hipermarketu.
Interesantan posao
- Čim sam 1987. završila srednju školu, odmah sam u bivšoj Dubrovkinji dobila posao. Cijelo vrijeme rata sam radila, došla su djeca, a trgovina u kojoj sam radila se privatizirala. A onda je Pemo tražio radnike i tamo sam od 1996., započinje Perica.
Dubrovačkom trgovačkom lancu vjerna je punih 25 godina.
- Radi sebe i kolegice, dođem uvijek malo ranije, pogotovo u jutarnju smjenu. Nije obavezno, ali je lakše jer na suhomesnatom ima puno obaveza: treba složiti kruh, pripremiti nareske i sve poslagati da dočekamo kupce. Bude i kave prije jutarnje smjene, ispričamo se i potužimo jedna drugoj pa krećemo 'tuttaforza', govori Perica.
Osim rada na suhomesnatom odjelu, ”uskoče” pomoći i na gastro odjel kad se ”zagužva” ili u drugoj smjeni također rade na slaganju artikala u frižidere.
- Volim raditi s ljudima. Posao je interesantan, svaki dan je drugačiji i poseban, nekad stresan. Stres podnosim dobro, a ako sam baš pod jakim stresom, kad dođem doma treba mi pola ure mira i tišine da mogu dalje, otkriva Perica.
Najveći posao odjela suhomesnatih proizvoda je tijekom marendi oko 11 sati ujutro.
- To treba predvidjeti, kad kolegica i ja trebamo posložiti robu na frižideru, gledamo to odraditi kad je zatišje prije razdoblja od marendi jer ljudi imaju pola sata vremena i ne mogu ga provesti u butizi. Nastojimo da što manje čekaju i budu zadovoljni. Da kad kupe marendu, mogu još uzeti kaficu, popričati i kupljeno pojesti, naglašava trgovkinja.
Tko radi s ljudima, dobro zna sve izazove.
- Znaju kupci doći i ljuti, možda ih netko već prije naljutio pa im onda pokušamo poći nekako niz dlaku, barem smiješkom. Ako pristupe agresivno, pokušavam ih tiho smiriti, udovoljiti im u tome što traže, taman ako treba popet' se na čičimak! Nekako to na kraju bude ok, smire se, nasmiješe... Nekad se dogodi da nam se i ispričavaju. U biti treba pročitati čovjeka, znati ga procijeniti, pojašnjava Perica.
Nije ni smijeh rijetka pojava.
- Bude svega, dođu kupci u preši i onda traže 20 deka pizze, a ustvari im treba šunka za pizzu – to se najčešće događa. Mi već znamo da su falili pa tražimo šunku za pizzu i nasmijemo ih. Bude i dječice, jedne godine mi je dolazilo nekoliko malih između godine i dvije, koji su obožavali sir. Kad bi s roditeljima došli za pult, oni bi bili nestrpljivi, plakali bi. Roditelji bi nam rekli da im djeca vole sir pa bi im ja onda dala po feticu da se smire, to je postala navika. Jedan mali od godinu dana bi, čim bi se s majkom približio do pulta, rukama počeo mahati i govoriti ”Njam, njam, njam...” pa se znalo da traži sir, sjeća se Perica i smije se.
Perica je kao poput horoskopske Vage razvila osjećaj za mjeru i balans.
- Dosta puta kupci ostanu fascinirani kako sam pogodila u dekagram, pa kažu da mi vaga i ne treba. Ali, ako me netko tako 'opomene' odnosno pohvali i traži još, onda ću drugi put faliti. Jer, valjda kad ne razmišljam o tome onda mi ide, a kad mi to netko osvijesti, falim u dekagram, dva ili tri... Dogodi se, ali uglavnom ’odokativno’ znam koliko treba narezati, kaže Perica.
Prati dvije, tri generacije
Prije je trebalo uložiti dosta fizičkog angažmana prilikom rezanja.
- Sad smo se poboljšali jer smo dobili dvije automatske mesoreznice koje puno znače. Ujutro stavimo rezati sir i mirni smo, a do prije par godina je sa salamoreznicama trebalo ručno upravljati. Dolazili bi nam kupci iz pizzerija i fastfood-ova po proizvode pa je trebalo narezati po desetak pakiranja sira ili po par komada velike šunke. Ali, sve smo odradili. Kad se radi sa zadovoljstvom, stvarno ništa nije teško, poručuje Perica.
Stekla je puno poznanika s kojima porazgovara, neki se potuže, iznesu probleme, a razmijeni se i poneka ričeta ako ostane vremena.
- Dosta sam ljudi upoznala otkad sam ovdje i dosta se njihove djece rodilo, pa već i udalo, oženilo tako da pratim jednu, dvije ili tri generacije mojih prvih mušterija, kazuje Perica.
Uspjeh leži i u dobroj organizaciji i pripremi zadataka.
- Nekad znamo u dvije ure kad idemo doma stati, promisliti i reći: ”Zar smo toliko odradili u ovih sedam ura?” A, da nam je netko konkretno rekao da ćemo morati odraditi toliko u sedam ura, rekli bismo: ”Nema šanse!”, govori sugovornica koja baš privatno i ne obožava suhomesnate proizvode. Najdraži sir joj je ementaler.
Kupci danas više paze što kupuju pa se više raspituju o artiklu:
- Kupci traže proizvode s manje masnoće, netko ne podnosi gluten. Moramo znati kakvi su proizvodi, ako nemamo onaj koji traže, ponudimo im odgovarajući zamjenski. Treba im preporučiti što je dobro. Obično nas pitaju jesmo li probali neki proizvod da bismo znali reći kakav je. Naravno, svaki probamo. Uvijek rečem – meni je dobar, ali stvar je ukusa, ne mora ono što je meni dobro biti takvo nekome drugome, objašnjava Perica koja zna s muškima koji se manje snalaze u spenzi nego njihove nježnije polovice:
- Kod nekih kupaca znam što im supruge kupuju pa ih na to uputim ili im preporučim što je najbolje. Neki prihvate i uzmu pa poslije reču da je bilo dobro, a neki i zovu ženu da bi pitali hoće li uzeti to ili neće. Ali, uglavnom, to sve bude dobro. Kupci nas poslušaju jer preporučimo ono za što stvarno znamo da je najbolje i što svi traže. Uglavnom budu zadovoljni, govori Perica.
- Lijepo je kad vidite osmijeh i zahvalu kupca za dobru uslugu i ljubaznost, ove vrijednost vrijeme nije promijenilo ni umanjilo i to apsolutno nema cijenu, dodaje Perica.
Ljeti slobodno vrijeme provodi u svome vrtu ili na kupanju i naravno uz obitelj tako da joj nikad ne nedostaje uzbuđenja. Svakako, ne samo da će precizno izvagati sir ili suhomesnati proizvod, nego će Perica svakom kupcu dati i bar tri gratis fete dobrog raspoloženja i ljubaznosti.