StoryEditor
DubrovnikNE ‘VOLE‘ GA SAMO RUSI |

‘ONAJ KOJI TRUJE, TREBA BITI OTROVAN‘ I u Dubrovačkoj Republici otrov je bio političko oružje, ‘meta‘ je tako bio bosanski velikaš Radoslav Pavlović

Piše Eda Vujević/SD
6. rujna 2020. - 20:54
Grad nekad
I dok se ruski oporbeni političar Aleksej Navalni i dalje bori za život u berlinskoj Sveučilišnoj klinici Charite, kamo je smješten nakon što je na letu iz Tomska u Moskvu prošlog mjeseca otrovan supstancom koju su njemački liječnici identificirali kao bojni otrov iz spektra zvanog "novičok", svijet i dalje ne zna istinu o tome tko je otrov stavio u čaj ovog borca protiv korupcije, pravnika i žestokog kritičara Vladimira Putina, donosi Slobodna Dalmacija u svom prilogu Mozaik.

Brojni analitičari potvrđuju dugi niz trovanja i pokušaja trovanja ruskih protivnika režima, ali i ističu kako u mnogim slučajevima namjera nije bila usmrtiti protivnika, nego društvu, ali i tvrdoglavom protivniku, pokazati da je izložen, da mu se može prići i da mu se može nanijeti zlo. Također, naglašava se kako je trovanje, osobito trovanje supstancama koje nisu poznate te ih je gotovo nemoguće detektirati, relativno bezopasan čin jer jamči dugotrajnu i neizvjesnu istragu o naravi opasnog sredstva, ali i teško otkrivanje naručitelja zločina. U konkretnom slučaju, većina prstom pokazuje na Putina osobno, međutim neki analitičari drže kako je to donekle naivno budući da Rusija nije homogena koliko se misli niti je Putin jedini koji o svemu odlučuje.

Novičok jest otrov koji su sovjetske vlasti proizvele još 70-ih godina i jest, taj se otrov ne može nabaviti nego uz pomoć veza u samome vrhu ruske obavještajne zajednice, ali Aleksej Navalni je, boreći se protiv korupcije, uznemirio ne samo Putina, nego i mnoge na Zapadu nepoznate ljude koji imaju jako dobre kontakte i u vlasti i, naravno, u podzemlju. Stoga, tko god je otrovao Navalnoga, njegovo ime neće tako brzo izići na svjetlo dana, kao što nije izišlo ni ime, primjerice, onoga tko je prije dvije godine još uvijek nepoznatim otrovom pokušao ubiti Petra Verzilova, aktivista i jednog od lidera opozicijske skupine Pussy Riot. Tko je 2004. u avionu pokušao otrovati novinarku Anu Politkovsku, a dvije godine kasnije je i usmrtio? Tko je u čaj Romanu Tsepovu, poslovnom čovjeku iz Sankt Peterburga i prijatelju Vladimira Putina za vrijeme njegova rada 90-ih u gradskoj upravi Sankt Peterburga stavio radioaktivnu supstancu? Tko je otrovao obavještajca Aleksandra Litvinenka, tko je dvaput pokušao otrovati ruskog disidenta Vladimira Kara-Murzu, predvodnika kampanje za demokraciju, bivšeg špijuna Sergeja Skripala i njegovu kćer...?

Premda trovanje zvuči arhaično i gotovo srednjovjekovno, izgleda da je u Rusiji omiljeno sredstvo eliminacije protivnika već čitavih stotinu godina.

– Kritičari Kremlja i neovisni analitičari kažu da je sovjetsko oružje i danas u upotrebi – piše Andrew E. Kramer, dugogodišnji dopisnik iz Moskve u The New York Timesu.

– Dok su druge zemlje, uključujući SAD i Izrael, razvijale programe ubijanja koji su strogo ograničeni na protuterorističke napore, dotle se Rusiju optužuje za ciljanje širokog spektra protivnika, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Sovjetski Savez upravljao je tajnim laboratorijem za istraživanje. Nakon niza atentata i pokušaja atentata na neistomišljenike, novinare, prebjege i vođe oporbe u Rusiji i inozemstvu tijekom posljednja dva desetljeća, istraživači su zaključili da se i postsovjetska vlada okrenula prokušanom arsenalu otrova kao omiljenom oružju – dodaje Kramer.

Pritom, analitičari postavljaju i pitanje zašto Putin, ako je riječ o Putinu, uopće truje protivnike kad ih zacijelo može usmrtiti tiše i s manje drame. Neki tvrde da naručitelj ili naručitelji ruskih trovanja postižu upravo ono što žele. Riječ je o zastrašivanju, eliminaciji iz javnosti, utjecaju na istomišljenike otrovanog aktivista te nekažnjenoj demonstraciji sile. A to se trovanjima kakvo je izvedeno i nad Navalnim u cijelosti postiže.

Međutim, da se ne bismo lagali, nisu Rusi jedini koji truju i ubijaju svoje protivnike. Otrov je od pamtivijeka u upotrebi, kako za liječenje, tako i za ubijanje, čak i na brdovitom Balkanu, pa i u srednjovjekovnom Dubrovniku, koji je, kao što znamo, oduvijek ponosno isticao zastavu Libertas.

Prvi spomen otrova koji je trebalo upotrijebiti u svrhu obrane državnih interesa Dubrovačke Republike odnosi se na bosanskog velikaša Radoslava Pavlovića.

– Nikad ni na koga nije bio bijesan dubrovački Senat kao na Radoslava Pavlovića u proljeće 1430. godine, kada je ovaj počeo neprijateljstva protiv Dubrovačke Republike s namjerom da joj oduzme onaj dio Konavala koji je Republika nekoliko godina ranije 1426. od njega kupila – napisao je Zdravko Šundrica u svome radu "Otrovi u Dubrovačkoj Republici".

– Onaj Radoslav, koji se čas prije zakleo da će štititi dubrovačko pravo od svakog nasilja i zlih ljudi, kojemu je Republika za ustupanje zemlje, uz veliko odricanje, izbrojila 13000 dukata, kojemu su darovali lijepu kuću u Dubrovniku, obećali da će njemu i njegovom potomstvu pružiti utočište i obvezali se vječno plaćati godišnje 600 perpera, taj Radoslav sada zaustavlja i pljačka dubrovačke karavane, optužuje Senat da štiti njegove odmetnike koji se sklanjaju na dubrovački teritorij, a u građenju jarka oko Cavtata vidi kažnjivu provokaciju te maršira na dubrovačko tlo. Kad nisu uspjeli nikako drukčije zaustaviti Radoslava, Senat je odlučio otrovati tu "najgoru zmiju, koja truje svu Bosnu i svakoga ujeda" jer "onaj koji truje, treba biti otrovan" – naveo je Šundrica.

Senat je 22. svibnja 1430. dao nalog ljekarniku Ivanu Salimbeneu da u Veneciji nabavi otrov preko nekog Alojza Gozzea za 100 dukata. Dok je ljekarnik bio na putu, Malo vijeće je donijelo i službenu odluku o "uništenju osobe Radoslava Pavlovića" te čak imenovalo trojicu plemića, Marina Restija, Džoru Palmottu i Marina Gondolu, da se pobrinu za trovanje dubrovačkih neprijatelja za koje se bude smatralo da ih treba smaknuti, očito Radoslavu vjerne ljude. No do trovanja nije došlo. Radoslav je bosanskom kralju Tvrtku II. "ubacio bubu u uho" da i njega Dubrovčani žele otrovati, a takva se kleveta morala hitno oprati svim diplomatskih sredstvima pa su Dubrovčani s bahatim, ali živim i zdravim Radoslavom konačno potpisali mir 25. listopada 1432.

Izdvojeno

21. siječanj 2021 16:51