Ujutro prije devet ura, poslijepodne u pet, uvijek je na istoj poziciji, na svom četvornom metru. S osmijehom na licu strpljivo stoji na podestu koji je sam osmislio i izradio. I to dok padaju temperaturni rekordi. Sugrađanin Mirso Đulančić, dobra duša Grada, već dva desetljeća dio je dubrovačke turističke ponude. Pred vratima od Grada, onima s Pila, iz sezone u sezonu srdačno dočekuje baš svakog posjetitelja povijesne jezgre i nudi im Grad u srcu.
Nema još ni devet ura, sunce neumoljivo prži, a Mirso je već na posti kraj velike Onofrijeve fontane, ‘okupirala‘ ga je skupina Poljaka. Svakome daje na važnosti, pruža pažnju podjednako, sa svakim izmijeni pokoju rečenicu. Fotografira se s turistima za uspomenu, a i sam se uhvati objektiva.
- Mene ti Poljaci vole. Valjda zato što je Papa prošao s papamobilom baš tu oko fontane gdje stojim. Ali i inače me vole, to je neka dobra energija, jer ova fontana je stvarno srce Grada – kaže nam Mirso i maše Poljacima na odlasku.
Dok na plus 30 i kusur stoji u odori zdura, (pratnja kneza ili kako je Mirso svojedobno pojasnio ‘security of knez‘) nabrojimo tek dijelove uniforme: košulja dugih rukava, duge bječve, rukavice..., pitamo ga kako podnosi vrućinu?
- Kad čovjek s ljubavlju radi, ništa nije teško. Uvijek ima teže. Kad se sjetim cesta i Mironje, sve mi je lako, oni putovi, pa asfalt, a ruke pune žuljeva.
Zna Mirso da se onome tko nije prošao nešto teško u životu, sve čini teško. On nije među takvima. Navraćamo se na vrućinu, tu smo pet minuta a znoj se cijedi niz lice, doduše i Mirsu, pa nas jednostavno čudi kako se uspijeva izboriti sa žegom.
- Imam jaku autosugestiju,vjeru u sebe i svoj rad. Jedva čekam kad ću doći na posao jer uživam radit‘ s ljudima. Pitaju me, kako možeš? Pa sve je u glavi, čovjek može puno više nego što misli. Evo, Bog je dao ovu fontanu, stavio je na pravo mjesto, kao da je prije 500 godina znao da ću ja doć‘ kraj nje jednog dana da me spašava po vrućinama – kroz osmijeh će Mirso.
Pozdrav brate, pozdrav!
Najteže mu je oko ure. Pođe do doma, malo se refa pa se vrati pred fontanu gdje svaki dan čuje novitati iz nekog kantuna svijeta.
Što kažu turisti, jesmo li skupi ili su zadovoljni?
- Oduševljeni su, ali moramo ih još više oduševiti. Na sadržaju grada treba raditi. Ako su već ovako očarani Gradom i starinama, moramo im dočarati ovaj prostor, oživjeti nekako naše stare vrijednosti, evo ja kroz kostim i kroz svoje srce, netko kroz geslo ‘Znanje, vjera, srčanost‘. To je bila vodilja starih dubrovačkih pomoraca kad su išli u svijet. Na Porporeli je to u kamenu upisano. Da samo pet posto tog nasljeđa oživimo kroz kostime, predstave, priče, puno smo učinili za ponudu – ističe Mirso dok mu naviru ideje o kočiji na Stradunu, knezu, galiji u Portu, gradskoj straži...
Istreso bi Mirso još toga iz rukava da ga nismo prekinuli pitanjem o sezoni: Je li nam dobra, spominju se srpanjske rupe, kažu nije onako kako smo očekivali, primjećuje li da je manje turista?
- Treba biti zadovoljan, kakvih je sezona sve bilo, ratnih, korona sezona. Ima turista, vjerujte ima. Najčešći su Poljaci, ima Španjolaca dosta. Moramo im pokazati da nije ovo samo kamen da i on ima dušu, a mi smo ta duša – kaže Mirso jedan od rijetkih koji i u crnoj pronalaze žive boje.
Dok su ga turisti okružili, jedan od prolaznika, aludirajući na vrućinu, dobacuje mu ‘drži se brate!‘ A on jednom rukom pruža svoje srce strancu, a drugom otpozdravlja uz neizostavno ‘pozdrav brate, pozdrav‘, jer takav je naš Mirso. Pozna ga cijeli grad, a i šire, ‘ma cijeli svijet, pa nije malo 35 godina umjetničkog rada, a ova srca su kruna svega‘.
- Ko umije, nek razumije što je srce i što znači taj univerzalni znak za sve ljude svijeta. To nadilazi sve podjele, granice, crne, bijele, plave... Kad bi ljudi znali što ovo srce znači, puno više bi respekta imali – iskreno će Mirso, a mi se ne čudimo izrečenome. Malo je takvih pozitivaca. Ne da se Mirso ni našem idućem pitanju. Je li nas snašlo neko čudno vrijeme, kao da se izgubila empatija, svatko misli samo na sebe...
- Ne smijemo gubit‘ empatiju. Uhvatit ćemo se za nju, makar je malo bilo. Jer ono malo nekad je dovoljno. Ako je malo, napravi da bude više! Ne treba govorit ‘nema više dobrog čovjeka‘,treba reć ‘bit ću ja dobar‘, zašto ja ne bih bio dobar, taj rijetki primjerak i možda primjer nekome? Nema tu manje ili više, u ljubavi nema brojeva, to je bezgranično područje. To je djelovanje na dobrobit sebe, svoje obitelji, grada – pametno zbori pa nastavlja o srcima na kojima je upisano Dubrovnik i godina kao podsjetnik turistima na posjet:
- Kad me pitaju o srcu, kažem im da je to simbol ljubavi prema Dubrovniku. To je tako jednostavno i razumljivo svima. Srce će možda jednog dana biti simbol na univerzalnoj zastavi cijelog svijeta i svi će vjerovat‘ u srce i neće biti ratova, gladi, podjela, zavisti, gluposti. Zakon ljubavi će vrijediti za sve ljude – sanjari Mirso, a onaj tko ga poznaje, zna da to uistinu priželjkuje.
Za svoju dušu
Svoja srca izrađuje cijelu zimu, naravno uvijek uz glazbu, jer to je ipak njegova prva ljubav. Uhvati se Mirso i gitare, napiše (po)koju pjesmu. Jednog dana, kaže nam, snimit će ih u studiju, ukoričit će svoje poetske uratke, ‘barem za svoju dušu tiskati ih u par stotina primjeraka i podijeliti prijateljima‘.
- Ništa komercijalno, nego da tragovi ostaju: Put istine, Organizator kiše, Septembar, Ovaj svijet, Revolution, Vijetnam... još je puno pjesama, neke su uglazbljene, neke nisu. Nemam sad vremena baviti se glazbom ali pjesme nastaju, a kažu da sve ono što odstoji više vrijedi – uz iskreni osmijeh će naš sugovornik. Najavljuje i izložbu ‘35 godina umjetničkog rada Mirsa Đulančića‘ koju priprema Slaven Tolj u galeriji Flora u Uvali Lapad. Ne sumnjamo, bit će ta izložba itekako posjećena.
