Svatko tko ima hrvatsko državljanstvo znat će plasman reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji i tko je te 2018. godine, u izboru Međunarodne nogometne federacije (FIFA) i France Footballa, bio najbolji igrač. Nema toga s hrvatskom putovnicom tko ne zna da je Vegeta točan odgovor na pitanje o začinu - svjetski poznatom izvoznom proizvodu hrvatske prehrambene industrije; s lakoćom bi odgovorili tko je režirao antologijsku komediju „Tko pjeva, zlo ne misli“, ali na tom popisu MUP-ovih pitanja, na koja moraju odgovoriti stranci u postupku dobivanja hrvatskog državljanstva, ima i takvih pred kojima bi mnogi zamucali. Upitnik o poznavanju hrvatske kulture i društvenog uređenja samo je mali dio dugotrajnog, nekad i mukotrpnog postupka stjecanja državljanstva.
Plačem ja, plače ona
Upitnik se sastoji od 15 pitanja iz područja društvenog uređenja, povijesti, kulture, običaja, umjetnosti, književnosti, sporta, gospodarstva, turizma i geografskog položaja Republike Hrvatske. Izdvojena su s popisa ukupno 110 pitanja posebnog pravilnika koji to regulira, a koji je izmijenjen ove godine. Smatra se da je stranac dokazao svoje poznavanje hrvatske kulture i društvenog uređenja Republike Hrvatske ako je točno odgovori na najmanje 10 pitanja.
- Kad sam došla u Split polagati hrvatski jezik, što je bio uvjet za stjecanje državljanstva, pitali su me da možda nisam pogriješila mjesto. Oko mene Kinezi, Japanci, Albanci,… Rekli su mi da bi se zakleli da sam Dubrovkinja po rođenju. Ni tim predavačima koji izdaju potvrde o položenom ispitu iz poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma nije jasno zašto osobe koje dolaze iz Bosne i Hercegovine moraju prolaziti taj postupak – prepričava sugrađanka s dvojnim državljanstvom, hrvatskim i bosanskohercegovačkim.
Ona je, dakle, postupak stjecanja hrvatskog državljanstva prošla i to, kako priznaje, u rekordnom roku od sedam i pol godina po dolasku u Dubrovnik gdje se udala i zasnovala obitelj. Nedavno je bacila veliku kartonsku kutiju prikupljenih papira, a u tih sedam i pol godina, procjenjuje, potrošila je tisuće eura. Prve dvije godine, kao stranac, nije smjela raditi u Hrvatskoj, a istodobno nije mogla imati zdravstveno osiguranje na supruga, kao uzdržavani član obitelji, pa je svaki mjesec uplaćivala 450 kuna. Trajalo je to i dulje od dvije godine, jer nije odmah uspjela naći posao unatoč visokom obrazovanju. Zakon se u međuvremenu promijenio, pa osobe u tom položaju nemaju zabrane zapošljavanja u Hrvatskoj.
Stranci mogu podnijeti zahtjev i prirođenjem postati hrvatski državljani ako ispunjavaju propisane uvjete po osnovi boravka ili rođenja u Hrvatskoj, braka ili životnog partnerstva s hrvatskim državljaninom, iseljenja, po osnovi postojanja interesa za RH, pripadnosti hrvatskom narodu ili ponovnog primitka u hrvatsko državljanstvo. Obje sugovornice na ovu temu državljanstvo su tražile po osnovi braka s hrvatskim državljaninom. Zahtjev za stjecanje državljanstva prirođenjem podnosi se osobno u policijskoj upravi prema mjestu odobrenog privremenog odnosno stalnog boravka. Uz različite isprave o identitetu i državljanskom statusu, zahtjevu se prilažu životopis i motivacijsko pismo.
- Mogli ste me uvijek vidjeti s fasciklom u ruci i tenisicama na nogama, od policije, preko HZZO-a do Porezne, pa kažu: ne može ova slika donesite novu puštene kose... Ne mogu opisati koliko sam novaca i živaca potrošila, a opet ne mogu se požaliti ni na koga niti na rok u kojem sam dobila državljanstvo, kad znam da su osobe koje su ga tražile po nekoj drugoj osnovi, čekale po 15 godina. Nisam ovdje došla zarađivati niti iz nekog interesa, nego zbog ljubavi. Nikada neću zaboraviti poziv policijske službenice koja mi javlja da je sve konačno riješeno. Plačem ja, plače ona, kao liječnik koji me godinama liječio i konačno izliječio – sugovornica prepričava uz smijeh.
Kad policija pozvoni na vrata
Stalni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva može dobiti državljanin treće zemlje ako ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak, piše u zakonu koji je na snazi od 1. siječnja ove godine. Dozvola boravka osobi s odobrenim dugotrajnim boravištem ili stalnim boravkom izdaje se s rokom važenja od pet godina.
- Nije jednostavno prikupljati sve te silne papire svake godine, pet ili šest puta sam mijenjala osobnu i putovnice; dobiješ OIB, promijeniš papire ovdje pa onda isto to u matičnoj državi, a sljedeće godine dobiješ trajno nastanjenje pa sve ispočetka. Najneugodniji dio čitave te priče je kad vam policija dolazi na vrata, a to je obično jedanput godišnje. Nemam primjedbe na policajce, to je njihov posao; s vremenom su me upoznali, došli bi vidjeti jesam li još tu, uljudno bismo popričali, ali znate, susjedi se pitaju što se događa kad vide policiju – prisjeća se.
Sličnu životnu priču ima i druga sugovornica. U tom čekanju na državljanstvo, postala je majka, godinama radi, doprinosi obitelji i društvu u kojem živi, prijateljuje, poštuje propisane zakone i norme, i čeka da netko u Zagrebu procijeni je li dovoljno čekala. U postupku odobrenja dugotrajnog boravišta i ona je polagala ispit koji se sastoji od razumijevanja slušanoga i pročitanog teksta, poznavanja jezičnih struktura hrvatskoga jezika, pisanog i usmenog sporazumijevanja. Smatra se da je pristupnik položio ispit ako je na pisanom dijelu ispita ostvario najmanje 60 posto bodova i ako je pozitivno ocijenjen na usmenom dijelu ispita u kojem primjerice, treba u kratkim crtama ispričati svoje planove, doživljaje, ili prepričati knjigu i film.
- Ispit me podsjetio na testove moje djece, razumijevanje pročitanog teksta: je li Ana bila kod bake, a gdje je za to vrijeme bio Marko, piše li se mleko, mliko ili mlijeko, morala sam napisati i sastav o tome zbog čega želim ovdje ostati. Točno, svake godine dolazio je inspektor koji provjerava putovnicu, jesam li na istoj adresi, s istom obitelji. Pet godina sam imala boravak u Hrvatskoj kao stranac i potom predala zahtjev za državljanstvo. Neke su se stvari oko toga promijenile posljednjih godina. U jednom od upitnika morala sam odgovoriti na pitanja o čitavoj obitelji, gdje su mama, tata, brat, sestra završili školu, ma sve o njima, do broja noge. Moram priznati da za čitavo to vrijeme izmjene statusa i obilaženja ustanova, nikad nisam imala neki problem ili neugodnost – kaže sugovornica, osim što sve to predugo traje.