Kuće nanizane jedna do druge tik uz put(ove) kroz naselje, a oni širinom poljski. Vozila se tu ne mogu mimoići pa je na prvu jasno kako je rikverc u ovom naselju najčešći stil vožnje. Na Nuncijatu za koju vrijedi ona ‘ajme, ko će do gore’ došli smo po nevremenu. Kiša, nigdje nikoga osim ‘potoka’ niz spomenuti put, s glavice do magistrale. A na magistrali zebra i semafor odmah do, ako ćemo ga tako nazvati, ulaza odnosno izlaza iz naselja. A čekali su na Nuncijati bijele pruge desetljećima.
- Neka se neko pobrine za nas! Nemamo ulaza ni izlaza, nemamo puta. Puno nam je obećano a evo 30, 40 godina nitko ništa, prepustio nas je svatko na milost i nemilost – kaže nam gospar Stjepan Pavlović koji je u naselje doselio 1976. Na pitanje je li se i koliko od tada promijenila Nuncijata kaže:
- Dobili smo nešto malo asfalta ali po ovom postojećem putu. A na njemu se pet, šest auta, ko jučer, moralo vraćati u rikverc na magistralu. Što, da nas netko ubije na cesti da bi netko izašao iz naselja?
Hvali semafor i zebru jer ‘to znači puno za djecu’ ali adekvatan ulaz i izlaz iz naselja je nasušna potreba.
K’o da na žlicu daje
- Nikoga nije briga, tugo moja prijeđi na drugoga! Borio sam se dosta za ovo naselje. Mi smo jedini građani Grada Dubrovnika, a ima nas 103 kuće, 650 žitelja, koji smo, a to je bilo ima više od 30 godina, sami napravili vodu i kanalizaciju, 3200 metara. Sami iskopali i postavili cijevi, platili tada 14 i pol milijuna dinara. Ugradili smo 65 šahtova bez ičije pomoći, a sad ne možemo ulaz u naselje dobit! – ogorčen je Pavlović.
Sreli smo ga pred kvartovskom trgovinom, znači im puno jer ne moraju ići u Gruž po osnovne stvari. Kaže nam kako je Nuncijata kroz proteklo vrijeme došla u red, ‘pokrivene su kuće, dobila je vizuru’.
- Ali osjećamo se kao da nismo građani Dubrovnika i to je žalosno. Obećavale su nam mnoge gradske vlasti pa i ova, ali obećanje ludom radovanje. Nešto se malo popravilo, to je sitno u odnosu na druge kvartove. Nuncijata je zaslužila više. Pogledajte nam putove kako su loši, ova uzbrdica k’o da ideš na Kalvariju – kaže pa rukom pokazuje na usku strmu uz(niz)brdicu pred kojom bi i iskusni vozač po brdskim stazama zastao. Bio je profesionalni vozač pa ga nije strah po kišom okupanoj strmini pod asfaltom voziti do kuće.
- Kad je ljeto tu bude po deset vozila pa sve na rikverc, kud koji mili moji.
Za organizirano odlaganje otpada se izborio ‘tamo prema bivšoj ludnici imamo prostor za odlaganje’, kaže pa hvali direktora Čistoće Ivekovića jer se ‘dobro održava’. Ipak zamjera što se ulice ne čiste ‘u 30 godina dva puta sam vidio da su meli ulice’.
- Naša općina ubire plodove od apartmana iz ovog našeg naselja koje smo mukotrpno napravili. Neka gospoda iz općine sjede u foteljama, meni nije krivo, ali nam ne trebaju dolazit’ samo za izbore, ako će dolazit’ samo tada neka ne dolaze nikako. Koliko ih se izmijenilo pa ništa, Mato (gradonačelnik Franković po.a.) jest nešto malo, ali k’o da na žlicu daje – zaključuje naš sugovornik.
Gospar Kemo Burina na Nuncijati je od 1970. godine. Našli smo ga u garaži, to je njegov kutak, mala radiona. Bio je teško ranjen u ratu, kaže nam, pa tu nalazi mir. Malo oko motora, oko struje. Odmah na početku priča nam kako ima jednu kokoš, našao ju je neki dan na magistrali i sad joj melje žito. Treba je nahraniti, dok ne nađe nekoga da je udomi. ‘Djeca mi se rugaju’ kaže nam kroz smijeh, a svojom vedrinom kupio nas je na prvu.
Kad je već pola stoljeća na Nuncijati, pitamo ga što se promijenilo u kvartu:
- Svaki dan sam neđe popio kafu ili je neko u mene, ima 20 godina nit sam đe popio kafu, niti je ko u mene. Je li to dovoljno govori što se dogodilo Nuncijati?
Uzak vam je ovaj put, kako ga proširiti, gospar Burina?
- Ne može se proširit, kad smo počeli radit bez ikakvijeh dozvola, đe ćeš širit, evo ovaj prislonio do svoga onaj do svoga i tu je mrtva točka. Muka živa, kad ide kamion ako nemaš 20 godina staža u vožnji, ne možeš proć tuda.
Svaka kuća ima apartman
Dogodi li se da stranac zapne?
- Stavili su specijalni asfalt za uzbrdice, sad više ne kliže niko. Ideš po kiši k’o po suhome. Evo kiša je a idu k’o magistralom. Vidiš kako brzo ide, u metar će zakočit, ne treba ti mislit. Prije su bile muke, upiri, kliži.
Čini nam se da se ovdje najviše vozi u rikverc?
- Imamo jedno nepisano pravilo na ovom našem putu, uvijek se donji auto vrati do prve krivine, lakše je njemu nase nego ovome što odozgo dolazi. A policajac ođe ne dolazi, nisam ga vidio ima tri mjeseca – kaže nam Burina.
Nastavlja o pozitivnim stranama života na Nuncijati:
- Imam prijatelje tu u Gružu između nebodera, to treba bit umjetnik i doć s autom doma. Ođe ne treba bit umjetnik. Ođe je ljepota živa. Što se tiče stanovanja, bolje nego na Stradunu ali što se tiče iznajmljivanja...
Ima li stranaca ljeti?
- Ma procesija, da je i ovo ođe malo očistit, mog’o bi i tu – kaže pokazujući na unutrašnjost garaže.
Demografskih problema nema
Apartmana znači ima?
- U svakoj kući! Jedino u mene nema. U mene su apartmani ali ne plaća niko ništa, tu su djeca – kroz smijeh će pa nam prepričava anegdotu iz ondašnjih vremena:
- Kad sam ođe kupio zemljište, idem ja autobusom u Lapad radit i kaže mi jedan ‘ma ko je ona budala što na vrh Srđa radi’. Ušutio sam se. Do trećeg Konala moro si napravit kuću i kupit, nijesi mogo uzet zemljište jer je bilo državno, trebalo je za to imat para.
Za zemljišta poviše, pojašnjava nam, mogao si kupiti zemljište isti dan ga prebaciti na sebe i pomalo graditi.
- Bio sam građevinar, napravio sam bit će stotinu kuća iz temelja u Dubrovniku. U cijelom gradu imam prijatelja, naročito zanatlija ali niđe nema ko tu. Ođe je naselje pravo – kaže nam gospar Kemo koji je imao i ‘šoderice za mljet kamen’ pa ga od Stupe do Molunta u svakom selu znaju. Pozdravljamo ga, valja samljeti žito da zalutala kokoš ne bude gladna.
Dok se spuštamo nizbrdicom ‘ko po jajima’, iz suprotnog smjerna stanovnica Nuncijate nam dobacuje:
- Treba imat gumene čizme i to one ribarske jer što god obučete ide preko koljena. Asfaltirali su bez veze, nisu ostavili pad i onda se cijelim putem nemaš gdje sklonit, a kad auto naiđe da ne govorim.
Ivicu Jovića sreli smo na šetnici, na ruti starog vodovoda odakle je jednom davno kanalom išla voda do Grada.
- Rodio sam se ovdje. Mijenjala se Nuncijata materijalno puno naprijed a popratni sadržaji su kasnili, recimo ovaj se pješački prijelaz čekao 30 godina. Bogu hvala sad je došao i semafor. Apsolutno da je lakše, gradske vlasti moraju shvatiti da pola gruške škole dolazi s Nuncijate. Ovo je radničko naselje, svi imaju dvoje, troje djece, mi demografskih problema nemamo – kaže nam Ivica. Pitamo ga bi li pothodnik bio sigurnije rješenje od zebre na magistrali a on kaže da početak pothodnika već postoji ‘trebalo ga je samo proširiti ali ništa, nitko da mrdne’.
- Od davnih dana je obećanje da će se od hotela Adrije radit put ali to stoji već 20 godina. Sad su prije nekoliko godina stavili novi sloj asfalta na put ali ostao je veliki skalin, nisu ga izravnali. I meni je nezgodno a starije čeljade može nogu slomit – ukazuje na još jedan problem na Nuncijati od koje grad ima koristi jer turizam Nuncijatu nije zaobišao.
- Ako prošećete gornjim dijelom naselja, sigurno su četvrtina kuća vile. Ovdje taksisti rade samo tako. Ovo je dio grada. Kad će to više gradski oci shvatiti? Ođe je masa ljudi, rekao bih da nas do tisuću ima, ali nisu to samo ljudi s Nuncijate i ovaj pojas ispod magistrale isto dođu tu u butigu, djeca na igralište..., jedna butiga nekog trgovačkog lanca bi nam dobro došla. Ljeti se zbog turista barem 50 posto poveća broj stanovnika na Nuncijati.
Govori nam kako nije bez razloga što Nuncijatu zovu ‘Mala Kalifornija’.
- Lapadska obala od Svisvetih do sv. Vlaha sunca nema. Izlaze na vrh rive da uhvate zraku sunca. Mi smo ovdje u suncu stalno. Kad bura puše, zatvoriš prozore ne treba ti grijanje.
Za šetnicu će kako je Bogom dana. Može se u đir sve do Šumeta, otprilike 5, 6 kilometara. U šetnji susretne masu stranaca a i Lapađani često dođu u đir. Na ruti šetnice je i bivša ludnica, danas u njoj žive familije a nađe se i turista.
- Parkinga fali ko i svuđe. Nema POS aparata to neće nikad stavit a to bi trebalo jer ođe ima stanovnika a i turista od kojih živimo – kaže nam jedna stanovnica s vrha Srđa ali nije htjela pred fotoobjektiv. Da se kome ne zamjeri.
- Treba nam pothodnik umjesto semafora. Od ove zebre nikakve pomoći nema. Vozači još nisu shvatili da uopće tu ima pješačkog prijelaza. Nema dana da ne čujete kočenje svako malo, da nema udaranja auta u auto. Da je bio podvožnjak to bi bilo OK, bilo bi sigurno za svih u prometu.
Pomaže li semafor barem kod ulaza odnosno izlaza iz naselja na magistralu?
- Od 15 do 16 sati bude strašno, ogroman čep. A stranci, otkud oni znaju za zebru. Evo jučer je jedan stranac lupnuo drugi auto, to je zveknulo, zatreslo se sve – kaže nam pa će i ona o gabaritima puta i slapovima Niagare za svake kiše.
Problema u ovom gradsko naselju ne nedostaje, kao i u svakom drugom. Ali o jednome sigurno ne vode brigu. U Gružu i Lapadu vječno je pitanje ‘tko ima ljepši pogled’. Definitivno ima ga Nuncijata jer odozgo se i Gruž i Lapad vide kao na dlanu.