StoryEditorOCM
DubrovnikČETIRI SVJEDOČANSTVA MUŠKARACA IZ CENACOLA

Nosio sam u naručju slijepu i nepokretnu djevojčicu na Podbrdo i shvatio: Imao sam sve, a bio sam tako nezahvalan

Piše Dubravka Marjanović Ladašić
2. svibnja 2024. - 10:33

Ante iz Zadra ima 44 godine. Kao mlad htio je postati policajac. I postao je. Onda je na radnom mjestu vidio svašta, svjedočio mitu i potukao se sa šefom, pa izgubio posao. Postao je tjelohranitelj jednom kriminalcu. Ubrzo je probao kokain i zagazio u razne vidove kriminala.

Tako je započela njegova životna priča s tribine sa svjedočanstvima iz Cenacola, zajednice koja brine o bivšim ovisnicima. Tribina je održana poslije nedjeljne mise u crkvi SVetog Mihajla u Lapadu, a organizirali su je župnik don Robert Ćibarić, voditelji kuće u Cenacolu i roditelji djece bivših ovisnika.  

BOG MI JE OTVORIO OČI

- Drogirao sam se godinama i sakrivao to od sviju. Svidio mi se kokain. Počeo sam tako živjeti i ubrzo završio u zatvoru - nastavio je Ante. Trajalo je 20 godina.

- U tih 20 godina se nikad nisam probao izvući niti sam mislio da imam problem - rekao je u intervjuu za naš portal.

- Našao sam curu i dobio dvoje djece. Ona ništa nije primjećivala jer sam naučio dobro manipulirati. Bavio sam se sa svačim pa sam si mogao priuštiti kokain, ali mi je uništio glavu i sve oko mene.

Što je bilo prijelomno u tvom životu?

-  Kad mi je žena rađala drugo dijete, i ja sam završio u bolnici. Predozirao sam se. Doma sam gledao svoju djecu koju više nisam mogao zagrliti niti uzeti u ruke. Bio sam jako loše. Govorio sam sebi svaki dan ‘neću više nikad‘, ali onda bih opet nastavio. Moja supruga nije bila u tom svijetu. Ona to nikad nije kužila jer sam se dobro prikrivao. Ali tog dana sam joj priznao sve. Htio sam otići i oduzeti si život. Ona je rekla da ostanem, da ćemo zajedno riješiti problem - sjeća se Ante.

- Bio je jedan momak kojeg je moj brat poznavao, a već je bio u zajednici. Moja supruga je nazvala moju braću i odveli su me u Cenacolo. Rekla mi je na odlasku da će me čekati i pet godina, samo da dođem k sebi - govori Ante o bezrezervnoj podršci svoje žene. U Cenacolu je proveo dvije godine i izašao.

- Ispočetka mi je bilo jako teško. Pitao sam ‘zašto perete robu na ruke‘, ‘zašto nemate televizor‘, ‘zašto nemate telefon‘, molile su se tri krunice dnevno, ali rekao sam sebi ‘idem probati‘. Sjećam se da sam pitao jednog svećenika ‘gdje je psihijatar‘, a on je otvorio tabernakul i rekao ‘evo ti ga‘ - opisao je Ante. - Kleknuo sam i rekao ‘Bože, pomozi, jer gorim iznutra‘.

- Još sam vezan uz zajednicu. To je moja kuća, tu mi je Bog otvorio oči i pokazao mi što je zapravo život. A život je prelijep.

Kad si izašao, jesi osjetio trenutke u kojima si bio u napasti da poklekneš?

- Kad sam izašao iz Cenacola, dočekale su me posljedice loših stvari koje sam napravio i s kojima sam se trebao suočiti. Još traju. Došlo mi je da pobjegnem nazad u Cenacolo. Ali u razgovoru sa suprugom i braćom uspio sam se suočiti sa svim - kaže Ante, koji se prije odlaska u zajednicu smatrao katolikom, ali zapravo nije bio vjernik.  

- Tamo sam naučio otvoriti se i dijeliti ono što je u meni, što me muči. Bio sam nevjernik, ali Bog mi je otvorio oči - govori, pa iznosi koji je dan bio presudan da postane novi čovjek:

- Bilo je to onog dana kad sam nosio jednu curicu na Podbrdo. U Cenacolu imamo zadatak nositi invalide na Podbrdo. Poslali su me s djevojčicom, Kolumbijkom od 3 i pol godine, koja je bila slijepa, imala je šest operacija glave i bila je nepokretna. Dok sam je nosio na Podbrdo, pjevala je i zahvaljivala Gospi na svemu. Tada su prvi put u životu potekle suze iz mene - svjedoči Ante. - Otplakao sam do Gospe, a kad smo stigli do mjesta ukazanja, njezina me majka zamolila da se pomolim za malu. Uzeo sam je kao svoje dijete, kleknuo i molio za nju. Tu mi je Bog otvorio oči, pokazao mi što mi je sve dao u životu - zdravu djecu, obitelj, da imam sve - svjedočio je Ante. - Povezao sam se s Bogom. Prije nisam mogao vidjeti svećenika na kilometre, a sad jedva čekam sresti nekoga od njih, pričati o Isusovu životu i ispovijediti se.

SVAKI ČOVJEK IMA SAVJEST

Marcu je 56 godina, voditelj je kuće u Međugorju. Talijan je iz Bergama. Kao mladić je prošao sedam godina pakla droge i cijeli je život ostao vezan za zajednicu.

- Nije bitno koliko će vremena netko provesti u zajednici, nego je važno što će izabrati - kaže Marco na temu duljine boravka u zajednici i njezinog djelovanja na pojedinca.  

Cenacolo je za njega škola života.

- Nisam bio sposoban da živim. Drogirao sam se i s 23 godien ušao u zajednicu. Jedva sam tada ostao. Imao sam velike poteškoće. U zajednici te ne maze, neće ti reći ‘Ajme, jadan ti‘. Kažu ti istinu. Ako ti netko kaže istinu, a nisi je spreman čuti, želiš pobjeći. Tako je bilo i sa mnom. No, uza sve poteškoće nikad nisam bio sam. Išao sam dan po dan. To ti promijeni život - ističe Marco.

Ostao je cijeli život povezan sa zajednicom, predao joj je svoj život. Ima obitelj, suprugu i četvoro djece.

- Kad sam ušao u zajednicu, moja je savjest bila mrtva. Ali malo pomalo opet sam počeo slušati svoju savjest. Nije bitno jesi li kršćanin ili ateist, svaki čovjek na svijetu ima savjest. Ona ti govori što je dobro, a što loše. U zajednici naučiš izabrati dobro - istaknuo je Marco.

S 11 POBJEGAO OD KUĆE

Rene je rođen u Slovačkoj, 47 mu je godina. Živi u Međugorju.

- Imam priču sličnu svakoj drugoj narkomanskoj priči. Rođen sam tijekom komunizma u Slovačkoj i vjera se nije prakticirala. U mojoj obitelji nema vjernika. Odgajala me samohrana majka u velikom gradu. Više sam vremena provodio vani nego u kući. Majka mi je željela najbolje, ali nije mi mogla biti otac. Nije mogla biti stroga, iako je pokušavala, pa sam bježao od kuće i suočio se s ulicom - sjeća se Rene.  

- Već s 11 godina sam pobjegao iz kuće na dva mjeseca, pa me socijalna služba odvela u popravni dom. Izašao sam van, završio školu, ali onda završio u zatvoru, gdje sam proveo 5 godina. Ono što je bilo i gore od droge bilo je što sam prihvatio da sam loš. To sam slušao od moje matere, od ljudi vani, ‘ti si problem‘, i povjerovao sam da sam problem. Mislio sam, nemam što dobro dati i ako sam već problem, onda idem do kraja - govori Rene, koji je 2004. prvi put ušao u Cenacolo.

- Pomogla mi je velika ljubav jednog čovjeka koji je vidio dobro u meni, za razliku od svih ostalih. Bio je to jedan doktor koji je preuzeo brigu o meni. On mi je kao otac. Pomogao mi je bez ikakvog interesa, a interes je do tada bio jedino što sam poznavao. Htio mi je pomoći da se promijenim. Dok sam bio u zatvoru, preporučio mi je zajednicu Cenacolo. Pet godina nikad nije propustio nijednu posjetu. Već tu sam se počeo mijenjati iako su mislili da će me zatvor još više pokopati. Znao sam da se moram trznuti. U Cenacolo sam ulazio dva puta, nije mi bio dovoljan jedan put da skužim - smije se Rene, koji je drugi put ušao 2013. i više nije ni izašao.

SAVJEST JE STRAŽAR

- Prihvatio sam vjeru jer su momci bili konkretni svjedoci, koji nisu pričali o vjeri, nego su molili. Vidio sam 50 momaka na koljenima, koji se dižu usred noći i idu u kapelu moliti. Kad sam ušao u zajednicu, rekli su mi da će se moliti tri krunice, ali nisu spomenuli da se dnevno moli 5-6 sati - nastavlja se smijati Rene, koji već niz godina živi u Međugorju, gdje je pronašao suprugu s kojom je osnovao sretnu obitelj.  

Među starijom ekipom našao se i mladi Stefan, kojemu je 26 godina i rođen je u Trebinju.

- Bio sam narkoman, drogirao sam se i poslije pet godina drogiranja uvidio da tako više ne mogu, da to nisam ja. Svaki put kad bih se pogledao u ogledalo, vidio bih drugu osobu - iskreno iznosi plavooki mladić, kojemu se dobrota i radost zrcali na licu, kao i svima njima.

- Htio sam reći svom ocu da imam veliki problem. Trebalo mi je dosta vremena. Nikad se nisam molio Bogu, bio sam ateist. Bog me nije zanimao. Ali jedne večeri kleknuo sam i suze su se počele slijevati niz moje lice. Zavapio sam Bogu i rekao Mu ‘Bože, pomozi mi, daj mi snage da izađem iz ovoga‘. Skupio sam snagu i rekao ocu. Pronašao sam zajednicu Cenacolo na internetu, otišao u Međugorje i odradio put u zajednici od 3 godine - kaže Stefan, koji danas živi i radi u Dubrovniku.

- Sad kad sam vani, opet sam se susreo s drogom, ali ne želim je taknuti. U meni je upaljena savjest i kad vidim sve to, vidim i sve slike o onome što sam prošao u životu. Trudim se biti blizu Boga, a društvo sam poptuno promijenio jer želim novu stranicu u životu - kaže o svom današnjem životu.

07. listopad 2024 23:11